Tri godine nakon što je pokopan, otišla je i njegova gospođa: 'Čekaj me, i ja ću doći...'

Sve priče o poginulim i nestalim braniteljima, odnosno, priče o njihovim obiteljima, na određen su način jednake – prepune boli, pitanja, čekanja na brojne odgovore kojih nema. A opet, svaka je drugačija, specifična, u svakoj je nešto zbog čega, dok je pišem, pomislim kako i odakle ti ljudi smognu snage nositi se s tolikom tugom.

Dana 28. svibnja 2021. godine, nakon gotovo punih trideset godina, u rodnom Lovasu, pokopan je hrvatski branitelj Tomislav Balić. Selo Lovas, danas mjesto u istoimenoj Općini, široj javnosti poznato je i po jednom od najvećih ratnih zločina koje su tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku počinile snage JNA i srpskih paravojnih postrojbi, potpomognute domaćim, pobunjenim Srbima.  

Tomislav Balić, za obitelj i prijatelje - Toma, rodio se 22. lipnja 1963. godine u Lovasu, kao mlađi sin Mande rođ. Cvitanović i Ivana Balića. Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu, a potom je u Vukovaru završio građevinsku školu, smjer - tesar. Tijekom mladosti, u lovaškom KUD-u Ivan Goran Kovačić plesao je folklor, a nakon srednje škole te zapošljavanja u poznatom vukovarskom poduzeću Građevinar, u listopadu 1982. odlazi na odsluženje vojnog roka u ondašnjoj JNA, na Kosovo, u Prizren. Godine 1986. Tomislav se oženio Katicom Nožina-Balić, koja im je dvije godine kasnije rodila kćer Ines. Mlada obitelj ubrzo je iz Lovasa preselila u Vukovar, u kuću Katičine majke, u jednoj od najljepših vukovarskih ulica koja vodi prema šumi i izletištu "Adica", tadašnjoj Ulici Borisa Kidriča, gdje su živjeli sve do početka Domovinskog rata.

FOTO: Privatna arhiva

Susret s papom Ivanom Pavlom II ga je dojmio…

Tomislavov školski prijatelj, potom i radni kolega Trpimir Bartulović prisjetio se Tomislava kao dragog i dobrog mladića te vrijednog i sposobnog tesara s kojim se kasnije i obiteljski družio. Bogdanovčan Marijan Almaš, također kolega s posla, ispričao je o Tomislavovoj vedroj naravi i opisao ga kao veseljaka i vrlo društvenu osobu: "Ne samo da sam radio s njim, bili smo u Građevinaru dio iste 'brigade', tako su se zvale grupe radnika, a radili smo doista puno, novi dio naselja Olajnica, brojne zgrade u Borovu naselju, Iloku itd., imao sam ga priliku i vidjeti kako pleše folklor. Plesao je tako lijepo da ga je bilo milina gledati, doista je u tome uživao".

Sve navedeno, potvrdila je i Tomislavova jedina kći, Ines: "Bila sam mala kada sam ostala bez oca, ali mnogi su mi pričali o njegovoj dobroj naravi, druželjubivosti. Majka je uvijek govorila kako je tata bio pažljiv i romantičan i kako joj je pisao lijepa pisma te kako je jako volio djecu. Majka je već imala kćer, moju stariju sestru  Sabinu, a tata ju je volio kao svoju, vlastitu, ni po čemu je nije razdvajao od mene. Također, voljela bih da ostane zabilježeno kako je doista bio pravi vjernik, a susret koji je kao mladić imao s papom Ivanom Pavlom II, bitno je utjecao na njegova promišljanja i život".

FOTO: Privatna arhiva

Nije bio 'klimavac' i dolazio je svaku noć…

Odmah nakon demokratskih promjena, pri prvim naznakama mogućih ratnih sukoba, Tomislav Balić aktivno se priključio prvim organiziranim stražama. Zapovjednik položaja poznatog tijekom bitke za Vukovar kao položaj koji su držali "Šumari", danas pukovnik Ante Dugan - Samuraj, o Tomislavu je rekao: "Bio je među prvima, to treba jasno istaknuti i tvrdim da je bio sjajan. Nismo imali naoružanje, tada je tzv. 'balvan-revolucija' tek bila u začetku, a turisti još po Dalmaciji, malobrojni smo, kao i sam, imali tek lovačke puške, a on baš ništa, no dolazio je svaku noć. Odlazili smo na Dunav i pazili na drugu obalu, pratili djelovanje njihovih riječnih, patrolnih brodova i mornarice. Tomislav bi ujutro odlazio na posao, a neispavanost je pravdao večernjim 'izlascima'. Kada smo postavili prve kontrolne punktove, dok smo mi, koji smo imali naoružanje, pazili, on bi goloruk pregledao i kontrolirao vozila koja su prolazila. Nije imao straha i nije se bojao, ja tako kažem - nije bio 'klimavac', a bio je sjajan i za podići moral. Polako, svi smo se kalili.  Kasnije, nakon što se potpuno zaratilo, dokazao je da nije bio od onih što su na početku bili hrabri, a kasnije podvili rep. Odlazio je na sve punktove i dijelove grada gdje su 'Šumari' odlazili na ispomoć: Borovo naselje, Trpinjsku cestu, Dom tehnike, Lužac, Sajmište, Mitnicu…".

FOTO: Privatna arhiva

Pokopan kao NN osoba…

Za neupućene, odnosno one koji ne poznaju vukovarske ulice i dijelove grada, nije nevažno napomenuti kako je ulica u kojoj je Tomislav stanovao, tadašnja Ul. Borisa Kidriča, danas Ul. 204. Vukovarske brigade, ulica koja centar Vukovara povezuje s prigradskim naseljem Lužac, ali i ulica koja vodi u izletište i šumu Adica, kroz koju su najvećim dijelom branitelji nakon što je postalo izvjesno kako je obrana grada slomljena, krenuli put proboja prema neokupiranom teritoriju. Upravo su mladići kojima je taj položaj bio primarni, kroz minsko polje postavljeno kroz šumu, provodili branitelje i civile, u većim ili manjim grupama, kako su nailazili. Tim je putem i sam Tomislav, u kasnim večernjim satima 17. studenoga 1991,, s još trojicom suboraca i šest pripadnika MUP-a, pokušao proboj iz grada u potpunom okruženju.

Njegov neposredni zapovjednik, danas satnik Tihomir Kurbatfinski, ispričao je: "Tomislav, Mata Vidaković, Vladimir Uglik i Ivica Urbanek, s još šest pripadnika MUP-a, krenuli su nekoliko sati iza nas. Bila je noć, kiša, prolazilo se kroz neprijateljske redove, kukuruze, vodu i blato i putem se i njihova, poput mnogih drugih grupa, razdvajala i osipala, iz različitih razloga. Prema riječima Mate Vidakovića koji je, iako teško ranjen, preživio, već 18. su njih trojica koji su ostali zajedno, Mato, Vladimir i Toma, ušli u minsko polje. Vladimir  i Tomislav su na mjestu poginuli, a Mato se teško ranjen, prema njegovoj procjeni, uspio odvući pedesetak metara dalje, nakon čega je čuo njihove transportere kako dolaze i koji su i njega pokupili".

Posmrtne ostatke Tomislava Balića, na području između Marinaca i Bogdanovaca, bliže marinačkoj strani, pronašli su izvidnici hrvatske vojske, prenijeli ih na patologiju vinkovačke bolnice, nakon čega su, budući da nije bilo identifikacijskih podataka, pokopani na vinkovačkom groblju pod oznakom NN osobe.

FOTO: Privatna arhiva

'Nisu ga životinje razvlačile…'

Dana 21. svibnja 2021. godine, gotovo punih trideset godina od pogibije Tomislava Balića, na Kliničkom zavodu za patologiju i sudsku medicinu Kliničkog bolničkog centra Osijek provedena je završna identifikacija njegovih posmrtnih ostataka, koju je obitelj prihvatila. Tomislavova kći Ines, tužno je rekla: "Iako nam je beskrajno teško, sretni smo što smo među onima čije se traganje završilo. Možda je moglo biti ranije budući da su tatini posmrtni ostaci već davno prije pronađeni, ali tješi nas pomisao da je, iako kao NN osoba, ipak bio pokopan. Majci je to utjeha, razumjet ćete, jer kaže – 'Nisu ga životinje razvlačile i pojele, nisu ga ptice čokale' …Bila nam je strašna pomisao na to…".

FOTO: Privatna arhiva

Sad ti mene čekaj, Tomislave…

Dana 28. svibnja 2021. godine, u svom rodnom Lovasu, na mjesnom groblju, u obiteljskoj grobnici pokopan je Tomislav Balić. Ispratili su ga oni koji su ga voljeli, njegova obitelj i mještani,suborci  koji su s njim ratovali. Tomislavova supruga Katica, ispratila ga je stihovima Konstantina Simonova

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka…

I riječima – Sad ti mene čekaj, Tomislave…

FOTO: Privatna arhiva

Napokon su zajedno…

Danas, tri godine kasnije, i dalje mi je pred očima slika teško bolesne žene u invalidskim kolicima, amputiranih nogu, kako ispravljenih ramena, pred lijesom čovjeka kojega je voljela i kojeg je sve ove godine čekala, čita drhtavim, ali jasnim glasom… Čekaj me, i ja ću doći…
Njihova kći Ines mi je rekla: "Mene sada jedino tješi to da su napokon zajedno. Mama nikada nije htjela nikoga drugog. Znala sam joj reći da zaista ne bih zamjerila, pa nije ona kriva i nije sve to birala ali jednostavno nije htjela. Rekla je da takav kao što je bio moj tata za nju više ne postoji, a ona na ništa manje ne bi pristala. Trebalo je proći puno godina, ali sad mogu napokon nastaviti gdje su stali…".

Putevima pakla srpskih koncentracijskih logora: Idemo kući – značilo je sloboda!

Kada je kao hrvatski branitelj tijekom proboja iz Vukovara u okruženju smrtno stradao u minskom polju, Tomislav Balić, suprug, otac, sin i brat, imao je dvadeset i osam godina.                    

Tomislave, nismo te zaboravili.