Trgovina ispod stola: Zašto dio Ustava o mandataru treba hitno mijenjati

Gundulićevo “kolo sreće” nije zahvatilo vladajuću političku vrhušku na čelu sa Zoranom Milanovićem. Očito su hrvatski građani nasjeli Milanovićevoj vješto sročenoj propagandi, sažetoj u dvije riječi, “Hrvatska raste”. Kada se otrijezne od izbornoga mamurluka,  biračima će biti jasno da su nam američki kreatori Milanovićeve  propagande zapravo  vješto plasirali  okrnjenu “konstataciju” u kojoj je, s obzirom na gospodarsku situaciju i činjenično stanje stvari, trebalo stajati “Hrvatska raste u dugovima da ćemo do kraja novoga mandata prešišati Grčku”. Bit će im konačno jasna simbolika “škara” na predizbornim plakatima.  Izbori za Hrvatski sabor ponovno su potvrdili tezu da kod birača bolje prolaze vješto plasirane propagandne konstrukcije iz kuhinje arogantnih “piarovaca”, nego ozbiljne rasprave o gospodarskom stanju te prijedlozi struke o njegovu poboljšanju kao što je pokušala Domoljubna koalicija sa svojim gospodarskim programom koji je izrađen u suradnji s znanstvenim institutom IFO pri Sveučilištu u Münchenu.

Na ovim izborima nije kažnjena, kao što se očekivalo, ni arogantna  podpredsjednica  Vlade Vesna Pusić. Umjesto fijaska, HNS će u idućem sazivu Sabora imati desetak zastupnika.  Nakon parlamentarnoga trijumfa gospođi Pusić se možda ipak smiješi Pirova pobjeda, jer će najvjerojatnije ostati bez udobne i njoj veoma drage fotelje ministrice Vanjskih poslova.

Što reći o rezultatima domoljubne koalicije? Po kriterijima demokratske prakse koji vladaju u zemljama s visokom demokratskom kulturom Karamarko bi trebao biti mandator za sastavljanje nove Vlade. Hrvatski Ustav ima neobičnu formulaciju, da mandat za formiranje Vlade dobiva osoba koja ima potvrdu da ga podržava natpolovična većina zastupnika u Saboru. Ovu bi formulaciju trebalo što prije promijeniti, kako bi se izbjegle raznorazne pregovaračke trgovine “ispod stola”. Karamarko, kao  relativni pobjednik izbora, trenutačno ima dvije opcije. Prva je, uvjeriti vodstvo Mosta da je u protekle četiri godine njegova Domoljubna koalicija ipak bila oporba koja nije sudjelovala u urušavanju gospodarstva i egzodusu mladog stanovništva. Sigurno mu neće biti jednostavno, jer je Most još uvijek neetablirana stranka  čiji će predstavnici što pregovori budu  odmicali, sve više   podsjećati na rogove u vreći. Druga  bi opcija  bila koaliranje s SDP-om, po uzoru na dugogodišnju praksu u Njemačkoj i Austriji. Ta varijanta zasada  bi najviše odgovarala Mostu kako bi  u budućnosti  još više ojačao svoju poziciju. No, vjerojatnost za takav scenarij u Hrvatskoj je još uvijek minimalna.

Nakon minimalne pobjede Karamarko ima konačnu priliku nešto naučiti na trijumfu Mosta. Neosporna je činjenica da je HDZ u svoje odbore okupio izvrsne stručnjake, kojih, nažalost, nije bilo na  biračkim listama. U Mostu su vjerojatno svjesni činjenice da bi potpisivanje eventualnoga koalicijskog sporazuma sa Zoranom Milanovićem značilo istodobno inauguraciju u njihov nestanak s političke scene.

Ne treba u svemu zaboraviti ni gazdu u Bruxellesu, Europsku komisiju, koja će po kratkom postupku imenovati Vladu tehnomenadžera s intencijom zaštite interese Europske unije te početi sa strogim mjerama štednje i otpuštanjem zaposlenika u državnim službama. Ako se Europska komisija nije obazirala na izborne rezultate u Italiji, čisto sumnjam da će to učini u Hrvatskoj.

Ovih  sam dana u vrijeme predizbornih prepucavanja čitao izvrsnu knjigu Andrije Tunjića “Teret šutnje”, koja sadrži intervjue s uglednim osobama iz politike, znanosti i kulture. Čitajući knjigu stječe se dojam kako je Hrvatska u gotovo svim svojim  glavnim segmentima drastično podijeljena na svjetonazorsku ljevicu i desnicu. U tom kontekstu nameće se pitanje može li politička grupacija koja nastupa kao Most biti premosnica ove podjele?