'Trebala sam se objesiti za njega, dati da nas ubiju zajedno...' - Ovo je priča o Franji Nađu

Oni su gasili požare, nabavljali hranu, kuhali i dostavljali je po položajima i skloništima, pod žestokim granatiranjima odlazili su na bunare po dragocjenu vodu.

I njihovi su životi tijekom borbenih djelovanja bili u neprestanoj pogibelji, no o njima se ne zna gotovo ništa. Nakon prestanka borbenih djelovanja i ulaska pripadnika tzv. JNA i srbočetničkih postrojbi u centar razrušenog grada, zlikovci su ovim samozatajnim ljudima prvi "honorirali" njihov doprinos obrani grada. Tek jedan od mnogih koji su svoje domoljublje i  ljubav prema Vukovaru i svojim sugrađanima platili životom, bio je i Franjo Nađ.  

Franjo Nađ rođen je dana 17. kolovoza 1935. godine kao peti od šestero djece Katarine rođ. Tišov i Franje Nađa. Osnovnoškolsko obrazovanje završio je u tadašnjoj Mađarskoj školi koja se nalazila u zgradi današnje Policijske postaje Vukovar. S obzirom na to da je njegova obitelj bila velika, s puno djece te zbog nemogućnosti daljnjeg, redovnog školovanja u godinama nakon Drugog svjetskog rata, Franjo će početi raditi već kao petnaestogodišnjak.

Ipak, željan znanja i boljeg života, uz rad, nastavit će se obrazovati, pa će, naposljetku, steći zvanje visokokvalificiranog pletača i zaposliti se kao majstor u tadašnjem poduzeću VTP - vukovarskoj pletioni i tvornici trikotaže. Vojni rok u bivšoj državi Franjo će odslužiti u Skopju, danas Republika Sjeverna Makedonija, a godine 1963. oženit će se Melanijom Edelinski.

Franjina i Melanijina obitelj se ubrzo širi, već sljedeće godine Melanija rađa kćer Vesnu, a godine 1969. i drugu kćer, Sonju. Oni koji su poznavali Franju, istaknut će njegovu blagu i dobru narav, reći da je bio izuzetno vrijedan domaćin te da je sve znao napraviti sam. Uz veliki vrt koji je radio te domaće životinje koje je obitelj držala, Franjo bi pronašao vremena i za bavljenje stolarijom ili bi se opuštao uz pletenje makrame tehnikom, jednom od starijih tehnika ručnog rada vezivanjem čvorova. U ljetnim mjesecima, rado je s obitelji odlazio na izletište Vučedol na piknike uz Dunav koji je obožavao, iako je, zanimljivo, bio neplivač. Njegove kćeri prisjetit će se kako je rado pratio sport, osobito atletiku i nogomet kao vatreni navijač Dinama te da su uz njega zavoljele vestern i noir filmove, ali i glazbu iz šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Mlađa Franjina kći, Sonja Nađ, s ljubavlju će opisati svoga oca: "Tata je bio je šutljiv i blag, a sve što smo željele, pružao nam je s ljubavlju i nježnošću. Iako smo bile djevojčice, naučio nas je puno, htio je da sve znamo raditi same. Zahvaljujući njemu, odrasle smo u samostalne i sposobne žene".

S obzirom na to da je već kao dječak počeo raditi, pa u pedeset petoj godini stekao pravo na mirovinu s punim radnim stažom, ratni vihor zatekao je Franju u uvjerenju kako je njegov život ispunjen te da su pred njim još uvijek kvalitetne godine života koje će provesti sa svojom suprugom, kćerima i unukom koju je u međuvremenu dobio.

Njegova starija kći, Vesna Jedvaj, s tugom se prisjetila: "Tata je sa strepnjom pratio vijesti i zbivanja nakon demokratskih promjena. Kao dijete, preživio je rat i znao je kakav surov i strašan on može biti. Njegova misija je uvijek bila obitelj, no kad je jednu večer k nama došao naš susjed, a kasnije posljednji zapovjednik Mitnice, Pilip Karaula te upitao tatu hoće li se pridružiti stražama, tata je bez imalo dvojbe to prihvatio".

Pilip Karaula će ispričati: "Još devedesete godine, odmah nakon izbora, organizirali smo čuvanje žita jer smo se bojali da ga netko ne zapali. Prvo su to bile nenaoružane straže, kasnije su se ljudi izmjenjivali s jednom puškom na njih dvojicu, trojicu, koju bi predavali sljedećoj smjeni. Kako se situacija zaoštravala, od dragovoljaca koji su čuvali Dudik, pomalo se formirala jedinica koja će kasnije prerasti u 2. satniju pod zapovjedništvom Ivice Jankovića – Doce.  Za Franju Nađa mogu reći da je malo bilo tako skromnih i nenametljivih ljudi kao što je bio on".

Vesna Jedvaj će nastaviti: "Ostanak u Vukovaru postajao je sve opasniji, pa kad je jednu večer Pilip Karaula ponovo došao k nama i predložio tati da moja kći i ja sutradan ujutro, s ostalim ženama i djecom autobusom odemo iz grada, tata je to objeručke prihvatio. Pomisao da odem i da ih ostavim, bila mi je strašna i tu sam noć kleknula kraj maminog i tatinog kreveta u njihovoj spavaćoj sobi, sklopila ruke i molila, prvo mamu, a onda tatu, da mi oproste ako sam ih nekada u životu uvrijedila… Sutradan, na kolodvoru, grlila sam moga tatu dok me je grdio što plačem, jer će moja kći to primijetiti. Ušle smo u autobus, a kad je krenuo, okrenula sam se i još ga jednom pogledala. Imao je na sebi narančastu košulju i sive hlače. Stajao je tamo, podigao ruku i mahnuo… I to je bilo sve…".

Tijekom bombardiranja grada, vraćajući se kući s posla iz bolnice u kojoj je radila i u koju je do tada svaki dan odlazila biciklom, nedaleko od obiteljske kuće na Mitnici, gelerima avionske bombe teško je ranjena Franjina supruga Melanija. Zadobila je višestruke rane od kojih je najteža bila na plućima, a geler kojeg je bilo nemoguće izvaditi i danas nosi u neposrednoj blizini srca. S obzirom na to da je u bolnicu svakim danom pristizalo sve više teških ranjenika, nakon djelomičnog oporavka, Melanija Nađ smještena je u sklonište na Olajnicu, a Franjo koji joj se priključio kako bi je njegovao, odmah se stavio na raspolaganje logistici skloništa. Pouzdan i šutljiv kakav je bio, nije odbijao ni jednu zadaću koja mu je dodijeljena, pa je često, po najžešćem granatiranju izlazio kako bi odradio nešto za potrebe tog velikog skloništa prepunog žena, djece i starijih civila.  

Kada je postalo izvjesno da je obrana grada slomljena i da je pitanje trenutka kad će srpske paravojne jedinice ući u centar grada, Franjo suprugu, kojoj je i dalje trebala medicinska skrb, odvodi u vukovarsku bolnicu. Tamo će s ostalim ranjenicima i civilima, nakon ulaska pripadnika tzv. JNA i četnika, proći zloglasnu trijažu, pri kojoj će muškarci biti razdvojeni od žena, a potom će ih ukrcati u autobuse i deportirati na stratište, na farmi Ovčara. Melaniju Nađ godinama će proganjati misao – "Trebala sam se objesiti za njega, ne dati da nas razdvoje, neka nas ubiju zajedno…Nešto sam trebala napraviti, a nisam…" – iako je izvjesno da nesretna žena nije mogla napraviti baš ništa kako bi spasila svoga supruga.

Vesna Jedvaj: "Tatu smo tražili svuda, na sve načine, pisali Crvenom križu, odlazili na razmjene, ispitivali druge ljude… U trenutku očaja napisala sam jedno pismo i naslovila ga na 'vlast' u nelegalnoj SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem... U tom sam pismu napisala tko je moj otac i da toga, tko čita, molim kao Boga da, ako je i on nečije dijete, kaže gdje je moj otac… Za ne povjerovati, dobila sam odgovor. Netko nepotpisan, odgovorio mi je da je moj otac živ i da je konvojem upućen u Hrvatsku… Naravno, to je bila laž… Ne znam kad smo točno shvatili da je i tata među onima koji su ubijeni na Ovčari… Šest godina sam imala dvije noćne more…

U jednoj sam sanjala tatu kako kleči, dok mu drže nož pod grlom… Imao je izraženu Adamovu jabučicu… U drugom snu sam ga sanjala kako onako sitan i mršav trči kroz špalir, da ga batinaju, da ga jako boli… A on misli na nas i to mu daje snagu da izdrži te batine… Budila sam se s kricima, u suzama, bilo je strašno, ali sigurno ne onako strašno koliko je bilo njemu… U srednjoj školi sam sjedila u klupi s Damirom Siretom, ratnim zločincem osuđenim za Velepromet i Ovčaru… Bio je ponavljač, prepisivao je od mene ispite, šaptala sam mu dok je odgovarao… Neprestano sam se pitala je li on ubio moga tatu...

A onda, nakon što je grobnica na Ovčari ekshumirana, tatu smo identificirali pukim slučajem. U Zagrebu, u uredu kod Zdenke Farkaš koja je tada koordinirala pri potrazi za nestalima, spomenula sam kako je tata na sebi, kad su ga odveli, imao sivi džemper s bijelim kućicama. Taj smo mu džemper sestra i ja iz kupile iz šale, za rođendan. Zdenka, koja je nazočila ekshumaciji, iznenađeno je rekla – 'Čekajte, pa imamo jednog takvog… Dok sam gledala ekshumirana tijela, pomislila sam, s obzirom na to da su rekli da se radi o starijem čovjeku, kako je neobično da ima takav džemper…'  Sutradan je organizirano prepoznavanje i kad su mi pokazali komadić džempera s kućicom, počela sam vrištati… Znate, imala sam osjećaj da sama sebe gledam, da vidim sama sebe kako vrištim… To može zamisliti samo onaj tko je tu strahotu doživio. Tatu smo za dva-tri tjedna, u ljeto 1997. privremeno pokopali u Koprivnici, a kad se bilo moguće vratiti u Vukovar, njegovi su posmrtni ostaci preneseni na vukovarsko Novo groblje Dubrava.

Kada je nakon ulaska tzv. JNA i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu zarobljen i s ostalim zarobljenim ranjenicima i civilima deportiran na stratište na Ovčari gdje je nakon brutalnog zlostavljanja pogubljen i pokopan u masovnoj grobnici, Franjo Nađ, suprug, otac i djed, imao je pedeset i šest godina.

Franjo, nismo Vas zaboravili.

Vesna Jedvaj: "Tada dok smo tatine posmrtne ostatke premještali u Vukovar, u vozilu kojim smo ga prevozili, nisam bila tužna. Osjećala sam spokoj. Tata je uvijek tvrdio da ga iz Vukovara mogu odnijeti samo s nogama naprijed. Neobično je za reći, ali sam osjećala neku lakoću i čast. Vraćamo našeg tatu kući. U njegov Vukovar".