Tragična priča Roberta Zadre i heroja s Kupresa: 'Poznaješ li koga? Ima li tvojih iz Vukovara?'

Dok je ogroman broj branitelja završio u srpskim koncentracijskim logorima, većina njihovih suboraca koji su iz okruženja u kojemu se nalazio grad uspjeli izaći u teškom i mučnom proboju, ponovo su uzeli oružje u ruke te se u različitim postrojbama nastavili boriti u obrambenom ratu koji se tek tada rasplamsavao.

Na današnji dan, 10. travnja 1992. godine padom Kupresa završena je na tragičan način sedmodnevna bitka za Kupres protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Na ovaj se dan prisjećamo 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni u borbi protiv srpskoga agresora 1992. i obilježavamo 32. obljetnicu ove bitke. Tih dana rame uz rame s pripadnicima Kupreške bojne HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaeste bojne HOS-a te hrvatskih branitelja iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda itd, stajalo je i 130 pripadnika 204. Vukovarske brigade, od kojih je 15 izgubilo svoje živote. 

Njihova imena su Dražen Kiš, Zdenko Marijanović, Franko Lohajner, Kruno Zmajlović, Šime Mađarević, Milan Berton, Robert Zadro, Andrija Marić, Denis Mihalić, Ivica Špišić, Ante Brkan, Marek Pamula, Leon Ogorodinkov, Vasil Šapinov i Gait Bandanev.

Pa neću ja valjda, ostati tamo, a svi moji ovdje?

Iako su od ovog tragičnog događaja prošle 32 godine, o mnogima od poginulih, osim njihovoga imena i prezimena, ne zna se gotovo ništa, iako su to svojim djelima itekako zaslužili. Jedan od tih  heroja je i Zdenko Marijanović - Beba. On je rođen 12. veljače 1964. godine u Vukovaru, kao najmlađi od troje djece Zorke rođ. Marijanović i Kreše Marijanovića, oboje iz Ružića, općina Grude, Bosna i Hercegovina. Zbog, kako će reći oni koji su ga poznavali, milog izraza lica i jer je kao dijete bio osobito simpatičan, u ranom će ga djetinjstvu prozvati  'Bebe', što će njegovi prijatelji, kasnije, preimenovati u jednostavno - 'Beba', pa će ga po tom nadimku većina njih i zapamtiti.

Njegova, pet godina starija sestra Branka Jurilj, s tugom je ispričala: "Zdenko je bio izuzetno dobra osoba. Rekreativno je bildao jer je volio biti u dobroj formi, vozio je motor, Kawasaki, kojeg je sam popravljao, nabavljao dijelove… Jako je volio ribariti, sam je pleo mreže, iako, neobično, ribu nije volio jesti… Kuglao je, igrao mali nogomet…Sjajno je igraš šah, čak je odlazio na natjecanja. Naučio je igrati i tatu i našeg susjeda Lozančića, ali nije volio igrati s njima… Govorio bi da ne igraju pošteno, kradu mu pijune, no oni su se šalili s njim… Mi smo u obitelji uvijek puno radili, tata bi se znao ljutiti kad Zdenko ide na natjecanja, pitao bi – 'Kako uvijek ideš, baš kad ima nekog posla?', a Zdenko bi onda odustao, ne bi otišao, ostao bi kod kuće pomagati… Stvarno je bio dobar mladić… Iako sam bila starija, Zdenko me je uvijek čuvao, branio, držao me je kao kap vode na dlanu. U Austriji se odlično snašao, imao je dobar i unosan posao i dobro je zarađivao, a planirao je pronaći posao i meni i bratu. Pa ipak, odmah nakon 'krvavog Uskrsa', a nešto prije Borova Sela, vratio se kući. Samo se jednu večer pojavio s torbama. Roditelji su plakali, zašto se vratio, kazali su mu da će ovdje biti veliki rat, ali on se nije dao odgovoriti, samo je rekao: 'Pa neću ja valjda, ako bude takav rat, ostati tamo, a svi moji ovdje?'".

Šarani, što ste se uplašili?

Marinko Leko - Čamac, jedan od zapovjednika s Trpinjske ceste, a susjed i prijatelj iz djetinjstva i mladosti, o Zdenku je rekao: "Sve što bih o njemu kao osobi mogao ispričati, bilo bi pozitivno i bilo bi malo. Bebu je teško opisati u nekoliko riječi. Uvijek je bio nasmijan i neobično duhovit. Imao je dobar posao u Austriji, nije se morao vratiti, a dragovoljac je od prvog dana. Angažiran je na prvim stražama koje smo držali na Lipovačkom putu i na punktu prema Trpinji, na izlazu s Trpinjske ceste, kod caffe bara Zurich, sudjelovao je i u rijetko spominjanoj, prvoj akciji  u Borovu naselju, dana 4. srpnja ’91., pri čemu je paravojna srpska pješadija potisnuta natrag, prema Borovu Selu. U početku, dok nismo 'oguglali', ljudi su bili izbezumljeni, moraš ići, a bojiš se, i samom mi je bilo tako, no na njemu nikada nisam video strah. Znao nam je reći – 'Šarani, što ste se uplašili?', pa kad ga vidiš takvog, s onim njegovim osmijehom na licu, strah bi nestajao i 'šibaš' dalje. Kad god sam ga pogledao, smiješio se i takvog ga pamtim". 

Dana 14. rujna ’91. JNA i srpske paravojne snage i četnici, iz svih smjerova, započeli su opći napad na Vukovar. Napadu je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zrakoplova JNA i granatiranje teškom artiljerijom iz okolnih sela s pretežitim srpskim stanovništvom te s druge strane Dunava. Potom su krenuli tenkovi i pješaštvo. I u Borovu naselju, branitelji Trpinjske ceste, Hercegovačke i Slavonske ulice, hrabro su odolijevali napadima iz smjera Trpinje, a očajnička borba se vodila doslovno za svaku kuću. Drugog dana napada, 15. rujna, među mnogobrojnim ranjenima, bio je i Zdenko Marijanović, tada već pripadnik legendarnih 'Žutih mrava'. Nakon obrade rane u vukovarskoj bolnici, Zdenko Marijanović je s još tri ranjenika upućen prvo u vinkovačku bolnicu, a potom u Zagreb, gdje će u KBC Klinika za bolesti uha, nosa i grla Medicinskog fakulteta na Šalati, dva tjedna provesti na bolničkom liječenju.  

Tata je zaplakao, a on mu je rekao – 'Vidimo se ćaća…'

Branka Jurilj, kroz suze se prisjetila: "Nakon što je Zdenko izašao iz bolnice, ja sam ga njegovala u  hotelu 'Goranin', tamo su smještali ranjene pripadnike ZNG-e. Sporo se oporavljao, rana mu je neprestano krvarila i boljela ga je. Unatoč tome, čim je mogao priključio se svojim suborcima na Rakitju, gdje je sjedište imala 204. brigada. Neprestano je negdje odlazio, znala sam da kamionom prevozi naoružanje, stalno je bio u pokretu, no nije želio pričati o tome. Onda se jedan dan pojavio s kartom u jednom smjeru i na silu me utrpao u vlak za Njemačku. Rekao mi je: 'Spasi se barem ti, bit će gadnog rata'.

Naš otac ga je posljednji put vidio krajem ožujka '92., 15 dana prije Zdenkove pogibije. Bilo je to na rivi, u Makarskoj. Zdenko je u uniformi izašao iz nekog kamiona, upravo je sjedao u drugo vozilo. Čuo je da idu za Južno bojište, da nedostaje ljudi, pa je zaplakao: 'Kud ćeš Zdenko, nemoj ići…', a on mu je samo rekao – 'Vidimo se ćaća'… Ali otac ga više nikada nije vidio… Desetak dana prije njegove pogibije, u Njemačkoj, sanjala sam grozan san. Odmah, isti taj dan, sjela sam na vlak i došla u Zagreb. Provela sam prekrasan dan s braćom. Ispričali smo se kao nikada do tada, ismijali smo se prisjećajući se sretnog djetinjstva te naposljetku, rastali u suzama kao da smo predosjećali kako se posljednji put vidimo…". 

Andrija je bio na mjestu mrtav

Toga kobnog dana 10. travnja 1992. godine, oko podne, po zaprimljenoj zapovijedi, iz Galečića polazi 17 branitelja u tri vozila – dva terenska i jednom kombiju te u blizini sela Donji Malovan, ne znajući koliko je jugo vojska potpomognuta četnicima daleko prodrla, vozilima direktno izlaze pred neprijateljske tenkove i transportere koji na njih otvaraju vatru. Više od pola branitelja bilo je odmah mrtvo ili teško ranjeno, a Vukovarac Željko Čorak, koji je tek pukom srećom preživio, opisao je pogibiju Zdenka Marijanovića:  

"Krenuli smo s tri vozila, a ja sam se nalazio u prvom, crvenom terencu, produženom Nissan Patrolu, koji je vozio Andrija Marić. Pored Andrije, na mjestu suvozača, sjedio je Stanko Tica – Braco, a odostraga smo sjedili - u sredini Zdenko Marijanović, s njegove lijeve strane Šime Mađarević i sa Zdenkove desne strane, ja. Andrija je vozio brzo, pa smo se malo odvojili od ostalih vozila, pa tako i nešto prije njih naletjeli na četničke tenkove i transportere. Ne samo zbog loše vidljivosti jer je bio maglovit dan, susnježica, oni koji poznaju teren na kojem se to dogodilo, mogu razumjeti da ih nismo mogli primijetiti sve dok nismo izletjeli pred njih. U trenutku kad smo ih ugledali, Andrija je naglo zaustavio terenac, krenuo u rikverc kako bi se okrenuo i u trenutku dok je bočno bio okrenut prema njima, pogodila nas je granata. Bilo je to otprilike, 150 do 200 metara od benzinske pumpe, prema Šuici, Pancirno zrno je udarilo u stup između dvoja vrata, s lijeve strane.

Auto je još malo klizio dok se nije zaustavio, a iz transportera su već pucali na druga dva vozila. Stanko Tica i ja smo iskočili iz terenca. Pogledao sam Andriju i odmah sam vidio da je na mjestu mrtav. Teško mi je sad opisivati njegove rane, no gornji dio tijela i glava su mu jako stradali. Zdenka Marijanovića – Bebu veliki geler je pogodio posred prsa i također je bio mrtav, glava mu je samo klonula kad sam ga pokušao izvući van. Šimi Mađareviću koji je kasnije preminuo usred zadobivenih ozljeda, bila je gotovo potpuno otkinuta ruka. Kad smo ga izvukli napolje i zalegli iza Nissana, htio sam ga previti, no Braco je rekao da se odmah moramo maknuti s tog mjesta jer su se tenkovi i transporteri sve više približavali pucajući i dalje po nama i ostalim vozilima u kojima su bili naši suborci. Iako smo obojica i sami bili ranjeni, nekako smo Šimu, zajedničkim snagama, malo Braco, malo ja, vukli, gotovo nosili, tri do četiri kilometra, koliko smo se povlačili. U jednom smo trenutku naišli na našeg Antu Brkana koji ja Šimu previo, a onda otišao u smjeru iz kojeg smo mi došli. Nažalost, nedugo nakon toga i Ante Brkan je poginuo. Taj dan je bio strašan, tenkovi su nas doslovno rasturili. Iako je prošlo više od 30 godina, sjećam se svega kao da se jučer dogodilo.  

Činilo se da je poginuo po drugi put

Branka Jurilj, uz jecanje, smogla je snage ispričati: "Brat Žarko i ja smo puno puta odlazili na Kupreško polje, tamo gdje su naši dečki nastradali. Fotografirali smo ostatke vozila iz daljine, iako je Žarko želio prići bliže, sve u nadi kako će pronaći barem nešto Zdenkovo… Ja mu to nisam dozvoljavala, vrištala sam i plakala da ne smije, jer su nam rekli kako je tamo sve izminirano. Ne bih mogla podnijeti da se i njemu nešto tamo dogodilo… Kada su nam u listopadu 1999. godine javili kako je moguće da je među tijelima izvađenim iz jedne od masovnih grobnica između Gornjih i Donjih Malovana i naš Zdenko, Žarko je svakodnevno odlazio, prvo na patologiju u Split, a potom u Zagreb, na Zavod za sudsku medicinu, gdje su, napokon, dana 25. studenoga potvrdili kako je DNA analizom potvrđena Zdenkova identifikacija. U međuvremenu, ja sam došla iz Njemačke gdje sam se nalazila i otišli smo zajedno to reći našim roditeljima. Bilo je strašno. Činilo nam se kako je naš Bebe poginuo po drugi put. Jer znate, koliko god smo bili svjesni svega, nadali smo se da je možda nekim čudom preživio, da je možda zarobljen… Odlazili smo na svaku razmjenu, identifikaciju, onaj tko nije nekog svog čekao, tražio, ne može to razumjeti… Moliš Boga da ga nađeš, a opet, moliš Boga da nije tamo… Da je živ…".

Posmrtni ostaci Zdenka Marijanovića – Bebe, dana 7. prosinca 1999. godine, pokopani su u Ružićima, Bosna i Hercegovina, rodnom mjestu njegovih roditelja Zorke i Kreše, koji danas počivaju uz njega, kao i starijeg sina Žarka koji je preminuo 2011. godine. Kad je poginuo u bitci za Kupres, jedan od vukovarskih heroja, Zdenko Marijanović – Beba, imao je 27 godina.

Preživio je Vukovar, ali Kupres ne

Jedan od Vukovaraca poginulih na Kupresu 10. travnja 1992. Godine, bio je i Robert Zadro, heroj Domovinskoga rata i sin generala Blage Zadre. Robert Zadro rođen je 17. listopada 1969. godine u Vukovaru, kao od prvi od tri sina Blage i Kate Zadro, rođene Soldo. Prijatelji iz djetinjstva opisat će Robu, kako su ga zvali, kao dragog i dobro odgojenog mladića koji je trenirao gimnastiku i neko vrijeme karate, privrženog obitelji i nacionalno jasno opredijeljenog. Nakon objavljivanja natječaja 21. srpnja 1990. godine, prijavljuje se na tečaj za Prvog hrvatskog redarstvenika, te kao pripadnik te postrojbe sudjeluje u suzbijanju pobune dijela srpskog stanovništva na Banovini i svim drugim pred njih postavljenim zadaćama, sve do 7. rujna 1990. godine, kada je s 88 pripadnika PHR koji su činili jezgro ustrojavanja te novoosnovane jedinice, prešao u Antiterorističku jedinicu Lučko.

Na vlastiti zahtjev, a uz odobrenje nadređenih, u srpnju se vraća u Vukovar pomoći pri obrani Grada, te postaje zapovjednik mobilne postrojbe koja je po zapovijedi išla u sve dijelove Vukovara gdje su se vodile najteže borbe, danas široj javnosti poznate kao Turbo vod. Turbo vod brojao je 18 ljudi, u prosjeku godina mahom dvadesetogodišnjaka, od kojih ih je šest poginulo u borbama za Vukovar ili ubijeno nakon sloma obrane grada.

Dana 16. listopada 1991. godine, dan prije Robertovog 22. rođendana, poginuo je njegov otac, zapovjednik obrane Borova naselja, Blago Zadro, kojemu je posthumno dodijeljen čin generala. Stojeći uz očev odar, uplakanom mlađem bratu Tomislavu, rekao je: "Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kada sve ovo prođe".

I doista, za plakanje vremena nije bilo. Otpor sve malobrojnijih branitelja koji su u nedostatku municije i ljudstva polako gubili snagu, lomio se pred silom koja je danonoćno stezala obruč oko grada. Povukavši se u tvornicu Borovo, iako odlučan ostati do kraja, Robert se, po dolasku suborca, također pripadnika Turbo voda Nevenka Mauzera koji je na Trpinjskoj cesti upravo pobjegao sa strijeljanja te izvijestio ljude u skloništu kako srbočetnici uz prisustvo pripadnika JNA ubijaju zarobljene branitelje, ipak odlučuje na proboj iz opkoljenog grada. U noći 19./20. studenog, iza ponoći, Robert Zadro, Tomislav Jakovljević, Nevenko Mauzer i braća Biber, krenuli su iz tvornice prema tzv. žutim zgradama ili "bananama", kako su ih zvali Borovčani, gdje su se u jednoj od tih zgrada, na četvrtome katu, utvrdili do sljedeće noći. Dana 20./21. studenog krenuli su prema Ličkoj ulici gdje su u jednoj od kuća ostali do navečer, skrivajući se od neprijatelja koji je krenuo u pretraživanje kuća i dvorišta. Oko 18 sati, već iscrpljeni, gladni i neispavani, odlučuju se na proboj preko Hercegovačke ulice, Orlovače, zaobišavši Lipovaču, te bršadinskom prugom 22. studenoga 1991. izbijaju u Nuštar, na neokupirani teritorij. 

'Od ustaše postade ustaša'

Po dolasku u Zagreb, nakon kratkotrajnog odmora, Robert Zadro odlazi u bazu Rakitje, gdje se dragovoljno prijavljuje za pomoć pri obrani Južnog bojišta. Kobnoga 10. travnja 92.  kada su tenkovi i transporteri otvorili vatru na vozila u kojima se nalazio sa suborcima, odmah je teško ranjen, ali se uspio izvući iz vozila. 

Na poziv ranjenog suborca Tomislava Jakovljevića, Nevenko Mauzer pokušava pomoći Robertu, vuče ga za sobom koliko je dugo mogao, ali nakon nekog vremena teško ranjenom Robertu bolovi su postali neizdrživi te zahtijeva da ga Nevenko ostavi uz riječi: "Pozdravi mi mamu, braću i Danijelu". Nevenko Mauzer i sam ranjen, ne mogavši više sam vući Robertovo tijelo, odlazi po pomoć, šalje po njega još dva branitelja, ali kolona tenkova praćena pješadijom se već primakla nadomak mjestu stradavanja, pa daljnje izvlačenje Robertovog tijela nije bilo moguće.

Budući da je Robert uz sebe, osim svojih dokumenata, stalno nosio i očevu osobnu iskaznicu, sljedeći dan srpski mediji prikazali su na vijestima njegove i Blagine dokumente, a njihove novine Narodna armija 23. travnja 1992. godine objavile su članak kako "od ustaše postade ustaša", prilažući uz tekst iste te dokumente. Nepoznato je na koji su način spomenuti dokumenti dospjeli do Knina, no nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja" kojom je oslobođen taj okupirani dio Hrvatske, osobne iskaznice Roberta i Blage Zadre pronađene su u radnome stolu Milana Martića. Robertova iskaznica danas se nalazi u posjedu njegove majke Kate, a iskaznicu Blage Zadre preuzela je ženska osoba također prezimena Zadro koja ju do danas nije vratila obitelji.

Nije poznato ni kada je tijelo Roberta Zadre razmijenjeno, no tek 1999. godine, baš na sv. Katu, 25. studenoga, na identifikaciju je pozvana Kata Zadro, pri čemu je putem DNA utvrđeno kako se radi o Robertovim posmrtnim ostacima. Oni su 3. prosinca iste godine preneseni u Vukovar, te pokopani u istoj grobnici s njegovim ocem, generalom Blagom Zadrom, na Memorijalnom groblju branitelja iz Domovinskog rata. Kada je poginuo, Robert Zadro imao je samo 22 godine.  

Obuzeo me užas, išli su direktno na neprijatelja!

Jedna od gotovo nevjerojatnih okolnosti kako se život poigra, je da je Vinko Mažar, također jedan od prvih zapovjednika na Trpinjskoj cesti, teško ranjen od tenkovske granate u Vukovaru 25. rujna 1991. godine, izvezen u posljednjem konvoju s ranjenicima koji je krajem rujna išao kroz Marince, a čiji je otac Ivan Mažar, upravo čovjek koji je s ceste uspio izvući tijelo Blage Zadre, toga dana, iz posljednje kuće već praznog Gornjeg Malovana koji je bio u zoni njegove odgovornosti, užasnut gledao kako kroz mećavu, u jutarnjim satima 10. travnja 1992. godine, vozila s njegovim suborcima direktno voze prema koloni neprijateljskih tenkova.

"Obuzeo me užas, znao sam da takav crveni terenac vozi Andrija Marić, za njim kombi i još jedno vozilo i direktno idu na neprijatelja. Onako unezvjeren, pobrojao sam na brzinu da ih ima sedamdesetak, što tenkova, što BOV-ova, iza njih pješadija… Derao sam se, urlao sam, ali bilo je prekasno. Vidio sam kako je tenk pogodio prvo vozilo koje je skrenulo na livadu prema današnjem spomeniku, a onda su iz transportera počeli pucati na druga dva. Bio je to strašan prizor".

Nema vas više! Nema Vukovara, ni Hrvatske! Svi ćete umrijeti!

Branitelj Vukovara i zatočenik srpskih koncentracijskih logora Zlatan Bašić, prisjetio se tog strašnog dana 1992. godine: "Lete godine od kad naši prijatelji nisu više s nama. Na današnji dan u kasnim poslijepodnevnim satima ili već večernjim, ulazi mladi vojnik u sobu u zatvor u Sremskoj Mitrovici i poziva me da izađem i idem na večernji 'razgovor'. Razmišljao sam, gdje sad, ovako kasno, nije dobro. Bit će svega, baš neće biti dobro. On me vodi, ništa ne govori, ne gura, ne udara. Oba smo u svojim mislima. Ulazim u prostoriju, ono Medić čeka. Jao, sad će biti tamburanje, najviše je volio mlatiti po tabanima. Kaže: 'Sjedi, hoćeš rakiju, cigaru?'. 

Što sada hoće, pa tu sam već šest mjeseci? Sve zna. Vadi i pokazuje mi slike iz Vukovara koje su ostale u Čorkovom lokalu, to smo već prošli. Vadi novu sliku - mrtvi branitelji na nekoj prikolici. Pita: 'Poznaješ li koga? Ima li tvojih iz Vukovara?'. Gledam sliku i ne prepoznajem nikog, krvava tijela branitelja jedan preko drugoga u različitim uniformama, odjeći. Ne poznam nikoga, što reći? A on će meni: 'Ovo su tvoji Žuti mravi poginuli na Kupresu jutros. Nema vas više! Nema Vukovara, niti Hrvatske, nema više niti vas, svi ćete umrijeti. Marš u sobu!'.

Thompson se prisjetio bitnog datuma za Hrvate: Objavio je možda i svoj najveći hit

Puno puta razmišljam o tome i malo se zna. Nekako mislim da naši nisu imali sreće ili je tako moralo biti. Ta misao mi je lakša. Mada tko zna kada i hoćemo li ikada saznati što se dogodilo u to hladno, maglovito i susnježicom praćeno kupreško jutro. Preživjeli su Vukovar, Nuštar, Vinkovce, Zadar i druga ratišta i stradali su na Kupresu. U svom domu molit ćemo za sve žrtve Kupresa. Puno branitelja je poginulo i nestalo taj i tih dana i HV i HVO. Na dan Muke Isusove uputit ćemo svoje molitve da se pronađu tijela svih nestalih branitelja Domovinskog rata. Nadamo se da će doći dan kada ćemo ih dostojno sahraniti i odati im počast".

Heroji, nismo i nećemo vas zaboraviti.