Todorić je vodio koncern k'o Tito Yugo ekonomiju, posudi, potroši, platit će drugi!

Gospođa Vidaković predstavlja skupinu ljudi kojima je Ivica Todorić svojim nesavjesnim poslovanjem, lažnim prikazivanjem financijskih rezultata te mnogim drugim gospodarskim 'marifetlucima' ugrozio budućnost. Marica Vidaković radi svoj posao. Igranjem igre toplo hladno, molba prijetnja, pokušava i uspijeva zauzeti najbolju pregovaračku poziciju za sebe i one koje ona predstavlja. Tu nešto skandalozno može biti samo osobama koji nisu uspjeli prodati djeci igračku, a sad su najveći stručnjaci za gospodarstvo i ekonomiju. 

Izbacivanjem takve prepiske, kao da se pokušava skrenuti pozornost s osobe koja je dovela Agrokor i njegove radnike, dobavljače, a naposljetku i državu u ovu situaciju, a to je Ivica Todorić. I dok on glumi zabrinutog, politički progonjenog poštenjačinu iz Londona, vrijedno je podsjetiti na nekoliko stvari. Todorić nije pritisnut Vladom ili političkom voljom neke 'duboke države' zatražio Izvanrednu upravu. 

Učinio je to pritisnut kreditorima i dobavljačima koji su nakon što su mu kreditne agencije dale toliko nisku ocjenu koja je bacila dionice Agrokora na koljena, a koncern dovele na korak do stečaja, tražili najbolje rješenje za naplatu svojih potraživanja. Dakle, učinio je to kad više nije vidio izlaz iz situacije, a Vlada mu odbila dati novac poreznih obveznika da spasi njegovo bezobzirno poslovanje, i učinio je to sam. 

Neki vole reći kako je Todorić ulagao. To je točno, ako ulaganjem zovemo trošenje novca kojim je trebao platiti dobavljače. Koliko je to njegovo ulaganje išlo daleko dovoljno se sjetiti novinskih natpisa s početka krize u Agrokoru u kojima su mali dobavljači tvrdili da su morali, ako su htjeli nastaviti suradnju s Agrokorom, od plaćenih faktura jedan dio vraćati doslovno njemu, a što je on dalje radio s tim novcem otkrivat će DORH. 

Todorić godinama nije prikazivao troškove koncerna Agrokor na ispravan i istinit način. Tako je u samo pet godina, od 2010.-2015., sakrio više od dvije milijarde troškova. Rezultat tih i ostalih nepravilnosti jest da je revizija 31.12. 2016. utvrdila da je gubitak 14.4 milijardi kuna iznad visine kapitala. To znači da je poslovanje Agrokora bilo loše godinama i da sve ono što posjeduje, cijela imovina ne može pokriti dugove koncerna, odnosno kredite. 

Nevjerojatna je činjenica kako je Todorić iskorištavao svoj utjecaj najvećeg privatnog poduzetnika u Hrvatskoj te uspio od banaka i tvrtki s kojima je Agrokor surađivao izvući nevjerojatne količine novca kroz kreditiranja. Todorićev način poslovanja možemo usporediti s Titovom i jugoslavenskom ekonomijom. Naime jugoslavenski dug od 1961.do 1980. povećavao se za skoro nevjerojatnih 20 posto godišnje i tako skoro 20. godina. 

Slično je poslovao i Ivica Todorić. Svoje dobavljače je ucjenjivao, tražio od njih da ga financiraju, od drugih posuđivao nevjerojatne količine novca, a banke i druge financijske centre pri uzimanju kredita varao friziranim bilancama. Zaduživao se preko mjere. Sve je to radio jer je mislio kako će njegov, kao i jugoslavenski dug, platiti neko drugi, porezni obveznici. 

P.S.

S pravom treba postaviti i pitanje tko ne želi da se nagodba završi i zbog čega? Izvanredna uprava isplatila je male dobavljače, većinom OPG-ove čiji je svakodnevni kruh ovisi o nagodbi. Srednji dobavljači dobit će skoro 75 posto svojih potraživanja, (do sad im je već isplaćeno oko 50 posto), a s obzirom na to da iz naše pravne praske znamo kako se tijekom stečaja, koji traje često i nekoliko godina, isplati tek 35-40 posto vidimo kako nagodba već ima svoj dobar utjecaj. 

Sistemski rizik Agrokora nije bio rizik za tvrtke Agrokora već za stotine OPG-ova, tvrtki, koje su u dobroj vjeri davale svoju robu očekujući isplatu. Da se tvrtka poslala u stečaj kako to još uvijek neki žele na ulici bi se našlo još 160 tisuća ljudi. 'Lex Agrokor' ogledalo je i pravnoj struci koja mora pod hitno napraviti bolji i učinkovitiji stečajni zakon koji ne bi trebao biti sahrana tvrtke, kao što je to sad, već odskočna daska za nove radne pobjede.