pravila političke igre

To što je SDP-ov član bio pripadnik i druge stranke sve govori o Milanoviću

Ovih su dana mediji otkrili kako je jedan od ljudi, koji su interese tada vladajućeg SDP-a zastupali u državnim poduzećima, sve vrijeme bio i član HDZ-a.

11.03.2017. u 15:45
Ispiši članak

Sasvim ozbiljno novinari su postavljali pitanje je li u konsolidiranoj demokraciji nešto takvo moguće. Stranke su političke organizacije koje sudjelovanjem na izborima nastoje osvojiti političku vlast ili utjecaj na nju. Iako su inicijalno nastale „nasuprot“ klasičnom parlamentarnom poretku, stranke se danas u znatnom dijelu suvremenih demokratskih država smatraju dijelom političkog sustava. Naime, klasični model parlamentarne demokracije zasniva se na konceptu „slobodnog mandata“.

Parlamentarni se zastupnici biraju na unaprijed određeni rok, a u mandatnom razdoblju parlamentarci slobodno donose političke odluke, pri čemu su  njihove ključne odluke vezane uz „budžetiranje“, uz formiranje proračuna, jer je njegovo usvajanje ekskluzivno pravo parlamenta i nitko drugi osim njega ne može donijeti proračun. 

Političke stranke nastaju vremenski nakon formiranja parlamenta, a dva su ključna načina njihova nastajanja. Građanske stranke nastaju u parlamentu, povezivanjem izabranih parlamentarnih zastupnika sličnih svjetonazora, koji međusobnim udruživanjem nastoje osigurati lakši reizbor u parlament. Oni se takvim povezivanjem odriču dijela svoje samostalnosti, svjesno se odriču slobode mandata i parlamentarne odluke donose međusobnim usklađivanjem stavova, a zauzvrat si osiguravaju formiranje mreže koja olakšava njihovu predizbornu kampanju, njeno tehničko provođenje, ali i financiranje. Na taj način jednom izabrani zastupnici, pristupanjem političkoj stanci, olakšavaju svoje buduće parlamentarne izbore, ali smanjuju svoju zastupničku slobodu.

Građanske stranke zastupaju političke interese koji su već bili reprezentirani u parlamentu, a one su samo mehanizam koji te interese povezuje. Radničke, populističke i nacionalističke stranke nastaju izvan parlamenta, organiziraju se i bore se da bi svoj interes i svoju ideologiju „uvele“ u parlament. Zato su, načelno, zastupnici građanskih stranaka - onih konzervativnih, demokršćanskih, liberalnih ili socijalno demokratskih - daleko slobodniji u svom djelovanju i manje podvrgnuti stranačkoj stezi, nego zastupnici populističkih ili radničkih pokreta.

Tri su temeljne funkcije političkih stranaka. Ponajprije, time što nastupaju na izborima, a nakon njih, sukladno izbornom rezultatu „izgrađuju državu“ postavljajući svoje članove ili ljude od povjerenja na javne funkcije u institucijama izvršne i predstavničke/zakonodavne vlasti, one legitimiraju poredak. Naime, budući da se izvršna vlast formira sukladno izbornom rezultatu, osigurava se temeljni preduvjet demokratskog poretka – poštivanje volje većine u političkom narodu.

Druga je funkcija stranaka da prepoznaju političke talente, ljude nadarene za obavljanje javnih poslova, da ih privlače u stranačko članstvo, obrazuju za vođenje javnih politika i promiču u institucijama države. Stranke „profesionaliziraju“ politički život u demokratskoj zemlji, jer politika postaje karijerom. Profesionalizacija ne znači da bitno veći broj ljudi svoju egzistenciju osigurava obavljajući političke dužnosti, nego da relevantan broj ljudi gradi svoju karijeru, obrazuje se i napreduje sukladno potrebama obnašanja javnih dužnosti.

Stranke razvijaju sustave praćenja karijere, a u demokratskim strankama mora unaprijed biti jasno za koju se dužnost neki od članova, sukladno svom obrazovanju, znanju i dosadašnjem angažmanu, uopće može natjecati. Kriteriji moraju biti jasni, ne smije se dopustiti stvaranje „unutarnjih krugova“ i oligarhije vezane uz trenutnog stranačkog vođu. Stranke zato moraju biti demokratski organizirane, a predsjednik stranke može računati da njegov mandat traje upravo onoliko dugo koliko svojoj stranci osigurava da ona pobjeđuje na izborima. U konsolidiranim strankama vrijedi načelo „win or perish“, pobijedi ili nestani.

Stranke, osim toga, osiguravaju i to da sva programska krila ili „frakcije“ budu zastupljene u stranačkom vodstvu, što sve sprečava uspostavljanje oligarhije. Treći važan posao stranke je onaj najmanje „partijski“: definiranje političke filozofije i ideologije, poopćavanje posebnih interesa i osiguravanje tolerantnoga društvenog dijaloga, te razvoj demokratske političke kulture. U nekima od uspješnih demokracija to ne rade izravno stranke, nego s njima povezane parlamentarne zaklade, koje povezuju stranku i njima bliske dijelove civilnog društva i akademske zajednice. Ovom aktivnošću stranke izgrađuju svoje tradicionalno biračko tijelo, jer se građani, i mimo stranačkog opredjeljenja, sami definiraju kao konzervativci, demokršćani, liberali ili socijalisti.

Izgradnjom ideologija i javnih politika, koje iz nje proizlaze, stranke biračima osiguravaju predvidivost i proračunljivost. Svatko tko iole razumije političke zakonitosti može, naime, predvidjeti kako će se u nekoj novoj neočekivanoj situaciji, dakle, pred neočekivanim političkim izazovom, ponašati konzervativci ili demokršćani, kako liberali, a kako pak socijalisti. 

Da bi obavljale svoj posao, stranke se moraju hijerarhijski organizirati, a podrazumijeva se da se članstvo u stranci smatra „ekskluzivnim“. Stranka nikako ne može tolerirati da njen član istovremeno bude članom ijedne druge stranke. Izuzetak može biti samo djelovanje na regionalnoj ili nadnacionalnoj razini. Unutar EU svjetonazorski bliske stranke povezuju se u frakcije Europskog parlamenta, koje postupno nastoje djelovati sve više kao stranke, posebice na izborima za Europski parlament.

Činjenica da se SDP-u moglo dogoditi da je jedan od njegovih članova, i to onih koji su se našli u krugu odabranih, dakle, onih koji na osnovu izbornih rezultata „izgrađuju državu“, bude ujedno i član neke druge stranke, govori o karakteru upravljanja koje je njihov bivši predsjednik Zoran Milanović uspostavio u toj stranci. 

Prva je strašna pogreška, naravno, činjenica da je netko, pogotovo kad taj uopće nema relevantnih kvalifikacija za taj posao, prema političkim kriterijima dobio pravo upravljati državnim poduzećem. U konsolidiranim demokracijama u jednom je razdoblju doista funkcionirao „spoil system“ - sustav pljačke, doktrina zasnovana na uvjerenju da je vladajuća opcija dobila „državu na raspolaganje“.

Sustav pljačke zamijenjen je sustavom zasluga („merit system“), a i podjela dužnosti prema zaslugama ubrzo je ograničena dvama kriterijima – limitiran je broj dužnosti na koje se imenuje prema političkom kriteriju, a zasluge moraju biti u korelaciji s elementarnom kvalificiranošću političara da obavlja neku dužnost. U suvremenim se demokracijama mjesta u državnim i javnim poduzećima ne dijele prema političkom kriteriju, nego prema kompetenciji upravljača, natječajem i često uz pomoć „head-hunting“ agencija, a niti položaji u javnoj upravi nisu na raspolaganju političarima, nego se na njih imenuju državni službenici.

Milanović je svoje „neprijateljsko preuzimanje“ SDP-a temeljio na okupljanju oko sebe skupine ljudi kojima je, ne obazirući se na njihovo znanje i sposobnost, garantirao mjesta u državnim poduzećima i javnoj upravi, a zauzvrat dobivao slijepu poslušnost i sljedbeništvo. Kriteriji „zasluga“, senioriteta u stranci, unutarstranačkog postupnog napredovanja, provjerene lojalnosti stranci, pali su u vodu, a jedino je odnos prema vođi i unutarnjem krugu bio relevantan za napredovanje u stranci.

Posljedice takvog kadroviranja disfunkcija je i državnih poduzeća, i javne uprave, a pokazalo se, i raspad sustava stranačke organizacije, i to odmah nakon što je vođa izgubio mogućnost raspolaganja državnim resursima. Prvi put je ime danas ozloglašenog aktera, koji je mimo kriterija napredovao u Milanovićevoj stranačkoj hijerarhiji, a da se pritom pokušao osigurati i članstvom u najvećoj stranci, dospjelo u fokus javnosti zbog nevjerojatno bezobrazne i protudemokratske prepiske na stranačkim komunikacijskim mrežama, u vrijeme unutarstranačkih izbora, kad je, da bi se dodvorio vođi i njegovu unutarnjem krugu, vrijeđao vođina protukandidata, inače iskusnog stranačkog čovjeka, i njegove pristaše, te najavljivao njihov pogrom nakon što vođa konsolidira vlast u stranci.

Takvi akteri strankama ne pristupaju iz uvjerenja, zbog želje da doprinesu javnom dobru, što bi trebao biti motiv članstva u stranci, nego želeći osigurati vlastitu karijeru kakvu na osnovu svog znanja i sposobnosti u realnom sektoru nikako ne bi mogli ostvariti. Mediji, koji su tog aktera nazvali superuhljebom“, nisu u krivu. Naime, ključ sprečavanja „uhljebništva“ upravo je u političkim strankama, koje moraju definirati kriterije za izbor ne samo stranačkog vodstva, nego, prije svega, onih ljudi što ih stranka postavlja na mjesta u javnoj upravi, a istovremeno valja ograničiti i broj mjesta koja se mimo natječaja distribuiraju prema političkim kriterijima.

Jedino se na taj način može osigurati efikasnost funkcioniranja administracije, ali se dugoročno konsolidira i politička stranka, koja od sebe odguruje one kojima nije cilj djelovanje u korist javnog dobra, nego kratkoročni karijeristički profit. Dugoročno, takvi ljudi stranci ionako predstavljaju samo opterećenje, a nikako ne korist.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.