Tko su ti misteriozni 'mrzitelji svega hrvatskog' i kako ih prepoznati?

Od vremena devedesetih do danas jedna od češćih diskreditirajućih konstrukcija u medijsko-političkome prostoru svakako je ona o „mrziteljima svega hrvatskog“. Narativ o „mrziteljima svega hrvatskog“ bitno je obilježje političkog vokabulara desne političke scene u Hrvatskoj. I dok kod „desničara“ imamo hiperinflaciju uporabe sintagme „mrzitelji svega hrvatskog“, pripadnici ljevice, na političkoj, medijskoj i „ljudskopravaškoj“ razini, koriste svaku priliku kako bi ismijali tu konstrukciju i prikazali je kao plod pomračenog razuma opskurnih desničara kojima je vrh političke potencije držanje bukačkih govora nakon što su prethodno „omastili brkove“ dobrom porcijom janjetine i mladog luka, dakako na račun poreznih obveznika (o „mrziteljima svega hrvatskog“ uistinu i jesu nerijetko govorile političke karikature ili kriminalci koji su svoj lopovluk skrivali mahanjem velikim zastavama i tamburanjem nacionalnih budnica).

S obzirom na postojanje dva suprotstavljena tabora valja se zapitati postoje li „mrzitelji svega hrvatskog“ ili o je riječ o „paranoidnoj šizofreniji“ desne političke scene ogrezle u „teorijama zavjere“?

Prije nego odgovorimo na ovo pitanje, valja se zapitati postoje li i u drugim narodima optužbe o mržnji vlastitog naroda od strane određenih pripadnika tog naroda? Postoje li i u drugim državama optužbe o „intrašovinizmu“?

„Životinjska mržnja prema Rusiji“ i „samomrzeći Židovi“

U poznatom djelu „Bjesovi“, ingenioznoj kritici socijalističke utopije, veliki ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski piše: „I prvi bi oni bili strašno nesretni kad bi Rusija odjednom postala beskrajno bogata i sretna. Onda ne bi imali koga mrziti, ne bi imali na koga pljuvati, kome se izrugivati. Sve je to ništa drugo nego životinjska, beskrajna mržnja prema Rusiji, koja im je ušla u krv...“. Dostojevski, kao što vidimo, u 19. st. piše o „mrziteljima svega ruskog“, a pod njima podrazumijeva „liberale“ kojima je mrsko sve što ima veze s ruskom poviješću i tradicijom.

U židovskome narodu, narodu bremenite i duge povijesti, također pronalazimo optužbe o „mrziteljima svega židovskog“. „Samomrzeći Židov“ (eng. self-hating Jew) prema wikipediji je „pojam koji se rabi za osobe židovskog podrijetla koje čuvaju u sebi antisemitske osjećaje ili vrše antisemitske radnje“. Ovaj pojam prvi se put spominje u knjizi Theodora Lessinga „Židovska samomržnja“ iz 1930. godine.

Optužbe o „intrašovinizmu“ ili o „kompradorskim elitama“ (Kina, Indija) nisu, dakle, isključivo hrvatski proizvod, nego ih pronalazimo kod drugih naroda.

Pravaška kritika „sužanjske pasmine“

Korijene ideje o postojanju „mrzitelja svega hrvatskog“ možemo pronaći prije svega u pravaškoj lektiri. Ante Starčević pisao je o „sužanjskoj pasmini“ i o „domaćim izdajničkim pastirima“. Prema Starčeviću riječ je o sorti ljudi koji su naučeni „živjeti samo iz spletaka, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se što poštena uče, niti što korisna po narod i domovinu rade“; oni su „za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku rđu, po naravi onako, kako su na pr. sve svinje za blato“. Starčević primjećuje: „Ima Francezah, Talianah, itd. ima u svakom narodu ljudih koji žele većju ili manju meru slobode, drugačii ustav, drugačiu vladu, drugačiega vladara, itd.; nu osim kod nas neima ljudih koji bi svoj narod, svoju domovinu, i sebe iste, svakome podložili, izdali“.

O izdajicama („izdaja“ je još jedan od pojmova koji se toliko koristi u javnom govoru posljednjih desetljeća da je već izgubio svako značenje) je govorio i legendarni književnik Antun Gustav Matoš. Poznata je Matoševa izjava da „vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda“. Na drugome mjestu Matoš će napisati da Hrvatska ima više izdajica nego cijela Europa zajedno.

Pravaški autori uzroke nastanka pojave „sužanjske pasmine“ i „izdajica“ pronalazili su u teškom naslijeđu hrvatske povijesti. Upravno-politička rasjepkanost hrvatskih zemalja između nekoliko velikih država (Austro-Ugarska Monarhija, Venecija/Italija, Osmansko carstvo) kasnije je pogodovala pojavi centripetalnih tendencija i političara koji su radili za korist „stranih gospodara“. Tako su kao „mrzitelji svega hrvatskog“ postojali mađaroni, autonomaši/tolomaši, austrofili, orjunaši, srbofili, jugofili itd. itd. Postojanje Hrvata koji su radili protiv hrvatskih interesa i bolovali od samomržnje (raditi protiv vlastitog naroda nije drugo nego samomržnja) predstavlja neospornu povijesnu činjenicu koju bi mogao negirati jedino netko tko nema elementarno poznavanje povijesnih činjenica.

I tu dolazimo do pitanja: postoje li i danas „mrzitelji svega hrvatskog?

Da, i danas postoje mrzitelji svega hrvatskog

Iako se time izlažem opasnosti da me kakav napredni kolumnist ili član „antifašističke udruge za zaštitu maćuhica“ proglasi „fašistom“ i „protivnikom svakog napretka“ koji „podgrijava najniže šovinističke strasti“, odlučno izjavljujem: da, i danas postoje „mrzitelji svega hrvatskog“. I ne samo da postoje, nego su snažno prisutni u političkom i medijskom životu hrvatske države.

Tko su ti misteriozni „mrzitelji svega hrvatskog“? Jesu li to „komunjare“, „Jugoslaveni“, „srbočetnici“, „orjunaši“ ili netko drugi?

Po čemu se mogu prepoznati „mrzitelji svega hrvatskog“? Koja je njihova „identifikacijska karta"?

Jesu li „mrzitelji svega hrvatskoga“ svi oni koji kritiziraju loše pojave u današnjoj hrvatskoj državi?

Kad je u pitanju kritika vlastite države onda mogu reći da sam posve suglasan s Chestertonom koji u znamenitoj knjizi „Pravovjere piše: „Čovjeku koji kaže da niti jedan patriot ne bi trebao napasti Burski rat dok se on ne završi, ne isplati se razborito odgovoriti. On zapravo kaže da niti jedan dobar sin ne bi svoju majku trebao upozoravati na visoke stijene, sve dok ona ne padne s njih“.

No, kritika koju Chesterton upućuje svojoj Engleskoj u kontekstu Burskog rata nije kritika „sužanjske pasmine“ koja bi mrzila Englesku (fenomenom samomržnje i psihopatologijom „samomrzitelja“ ovdje se ne ćemo detaljno baviti, jer je to pitanje za interdisciplinarni studij društvenih i medicinskih znanosti) ili radila u korist neke druge države. Riječ je o konstruktivnoj kritici kao izrazu zabrinutosti za budućnost svoje države koja, prema mišljenju Chestertona, tada vodi pogrješnu politiku.

Danas, kad je postalo općim mjestom „hračkati“ po životu u Hrvatskoj, tamo gdje ima i gdje nema materijala, u vremenu kad prosječni malograđanin dokazuje svoju „naprednost“ pohvalom kako je susjedova trava preko granice zelenija nego u Hrvatskoj, vrijedi se zamisliti nad još jednom mišlju ovoga velikog engleskog autora: „Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, ono je više nalik patriotizmu. To je stvar temeljne odanosti. Život nije zgrada za iznajmljivanje soba u Brightonu, koju ćemo napustiti zato što je jadna. To je tvrđava našeg roda, sa stijegom koji vijori na kuli, i što je jadnija, to je važnije da ju ne napustimo. Nije problem u tome što je ovaj svijet odviše žalostan da bi ga se voljelo ili odviše radostan da ga se ne bi voljelo. Problem je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj jednako su valjani razlozi da se bude engleski patriot. Slično tome, optimizam i pesimizam su jednako valjani razlozi da se bude kozmički patriot“.

Koliko smo samo danas u Hrvatskoj daleko od ovakvog razmišljanja!

Problem je Sustav koji proizvodi izdaju

U Hrvatskoj se svojedobno podigla velika medijska prašina oko izrade tzv. „registra izdajnika“. Žurim istaknuti kako najavu izrade takvog registra smatram prilično glupim potezom, iako je ta najava – prema onoj da pas ne laje zbog sela, nego zbog sebe – na noge podigla neke od pojedinaca koji nesumnjivo nisu jurišnici obrane hrvatskih nacionalnih interesa. Popisivanje „izdajnika“ (hrvatska riječ je izdajica, a ne izdajnik) ili „narodnih neprijatelja“ izraz je svijesti mentalnog komunizma i relikt totalitarnih sustava za koje se nadam da su nepovratno otišli u ropotarnicu povijesti. K tome, ta najava bila je izraz potpunog nerazumijevanja uzroka problema. Hrvatski problem nije ovaj ili onaj „izdajica“ (još su stari Latini znali: nomina sunt odiosa), nego je problem Sustav koji generira i proizvodi pojavu izdaje i jedno ozračje gdje se isplati živjeti od zlonamjerne kritike Hrvatske, od izdaje i svrstavanja uz protuhrvatske ideologije i politike (čije postojanje ne vide jedino politički slijepci ili oni koji u tome i sami sudjeluju i od toga žive). I zato je važnije skrenuti pozornost na modus operandi „izdajica“ i „mrzitelja svega hrvatskog“.

Kako, dakle, prepoznati, sada već „legendarne“, „mrzitelje svega hrvatskog“?

Vrlo jednostavno: njihova kritika loših pojava u Hrvatskoj (kojih neprijeporno ima napretek i koje dobronamjeran kritičar ne će prešućivati) nije izraz zabrinutosti jednog Chestertona za svoju Englesku, nego je izraz kompleksa samomržnje ili pak logična posljedica rada za političke platforme koje imaju nedvojbeno protuhrvatski karakter.

Identifikacijska karta „mrzitelja svega hrvatskog“

„Mrzitelji svega hrvatskog“ će tako:

- U vrijeme Domovinskog rata do besvijesti potencirati hrvatske zločine i nastojati ih prikazati kao dio sustava, a ne tek kao sporadične incidente kriminalaca i psihopata kakvih ima u svakome ratu i na svakoj strani. Za njih će tadašnja Hrvatska biti „obnova NDH“ kao reinkarniranoga Apsolutnog Zla, a Domovinski rat „dogovoreni rat“ u kojemu su „sve strane (pod)jednako krive“.

- Hrvatsku optuživati za agresiju na BiH i za „etničko čišćenje“ u doba Oluje, iako povijesne činjenice nedvojbeno svjedoče kako je riječ o notornim izmišljotinama iz velikosrpske i drugih (geo)političkih kuhinja.

- Bezuvjetno servisirati haaške istražitelje, čak i onim dokazima koje to sudište nije ni zatražilo i pritom flagrantno kršiti pozitivne propise Republike Hrvatske. Riječ je o prosvijećenom sluganstvu.

- Lažno svjedočiti protiv Hrvatske na stranim sudištima.

- Likovati nad „presudom Tuđmanovoj Hrvatskoj“.

- Sluganski podvijati rep pred svakim ukazom čak i trećerazrednih bruxellelskih birokrata.

- Lažno optuživati Hrvatsku za obnovu ustaštva i fašizma (u državi gdje relikti bivšeg sustava drže sve bitne političke i društvene funkcije!) i pred stranim političarima lažno optuživati vlastitu državu hoteći se dodvoriti ne znam kojem sve stranom faktoru.

- Sudjelovati u velikosrpskoj mitomaniji krivotvorenja broja žrtava Jasenovca, i time podgrijavati „crne legende“ o vlastitom narodu i mazohistički mu nabijati vječiti kompleks krivnje (nešto kao „vječiti povratak fašizma“).

- Prešućivati i umanjivati zločine komunizma i jugoslavenstva i licemjernim korištenjem dvostrukih kriterija opravdavati najodvratnije zločine protiv vlastitog naroda.

- Tuđmana (koji je voljom hrvatskog naroda redovito pobjeđivao u prvome krugu predsjedničkih izbora) nazivati „krivoustom mirogojskom lješinom“, Stepinca „insuficijentnim jadnikom“, a institucije hrvatske kulture kao što je, primjerice, pokojni akademik Slobodan Novak, javno kvalificirati kao „kretene“.

- Svaku lošu pojavu unutar Katoličke crkve (koja je i ljudska tvorevina, a sve ljudsko je i nesavršeno) zlonamjerno nastojati prikazati imanentnom jednoj instituciji staroj 2000. godina koja je de facto izgradila civilizaciju u kojoj živimo.

- Poticati iseljavanje mladih ljudi u inozemstvo nacrnjom zlonamjernom kritikom hrvatske zbilje i istodobno neumjesno i nekritički hvaliti sve što je izvan hrvatskih granica.

- Kritizirati isključivo određeni tip političara, a istodobno prešućivati iste ili još skandaloznije pojave na drugoj strani.

- Kaditi svakoj protuhrvatskoj ideji (primjerice: benovolentan stav nekih medija prema mogućnosti odcjepljenja Istre pred nekoliko tjedana) i najbezočnije pljuvati i opstruirati svaku ideju koja bi išla za afirmacijom hrvatskih interesa na bilo kojem planu.

Sadržaj i način djelovanja „mrzitelja svega hrvatskog“ mogli bismo nabrajati do sutra. Ovo je tek manji dio njihova mrziteljsko-lukrativnog repertoara.

„Mrzitelji svega hrvatskog“ su i oni koji su opljačkali vlastitu državu

Uz navedeno u „mrzitelje svega hrvatskoga“ svakako treba ubrojiti i zaposlenike velike korporacije „Domoljublje d. o. o.“ (druga velika mega-korporacija „Antifašizam d. o. o.“ ipak drži kontrolni paket feuda zvanog Hrvatska) koji su svojim primitivizmom i kriminalom (često u sprezi s „udbosaurima“) ekonomski uništili Hrvatsku, a hrvatskim građanima oduzeli nadu o boljoj i pravednijoj Hrvatskoj. Pljačkati vlastiti narod može samo mrzitelj svog naroda. U pljački Hrvatske presudnu su ulogu imali relikti bivšeg sustava (kolokvijalno: UDBA), ali su ima u tome nerijetko asistirali i nezasitni primitivci iz tzv. nacionalnog korpusa (koliko ste samo puta čuli: pusti ga, on je ipak „naš“!).

„Mrziteljima svega hrvatskog“ ponekad su se etiketirali i ljudi koji s time nemaju bilo kakve veze (što je bila posljedica partijske svijesti i izjednačavanja kritike jedne partije/stranke sa zlonamjernom i destruktivnom kritkom države). No, „mrzitelji svega hrvatskog“, kao što smo prethodno pokazali, nedvojbeno postoje, i ne samo da postoje, nego od svoje mržnje i jako dobro žive u „fašističkoj“ Hrvatskoj (iz Hrvatske se ne iseljavaju oni koji tu državu proglašavaju „fašističkom“, nego baš ti mitski „fašisti“ moraju obijati tuđe pragove u potrazi za elementarnim ljudskim dostojanstvom). I tu dolazimo do mjesta kad se treba korigirati: „mrzitelji svega hrvatskog“ ipak ne postoje. Jer, i „sužanjska pasmina“ strasno voli hrvatske („ustaške“ kune), do te mjere da ih iz mjeseca u mjesec nemilosrdno trpa u svoje „antifašističke“ novčanike i „ljudskopravne“ bankovne račune. „Ustaška“ kuna je onaj stvarni temelj nacionalne pomirbe, mjesto gdje prestaju često umjetno proizvedene političke podjele, i gdje spomenute korporacije dijele dobit na račun izmanipuliranog naroda. I zato nam ne preostaje drugo nego zavapiti: očuvaj nas Bože od kuge, gladi, rata, „mrzitelja svega hrvatskog“ i lažnih „domoljuba“. Od ostalog ćemo se već nekako sami obraniti!