Tko su oni koji ne znaju ili se ne usude raspravljati bez da vrijeđaju i prijete neistomišljenicima?

Ne samo zbog Bruxellesa i Europske komisije već i zbog nas samih. Komisija se obvezala ispitati je li na razini EU potrebno uspostaviti formalne mehanizme za označavanje i uklanjanje nezakonitih sadržaja i jesu li potrebne smjernice za primjene pravila o odgovornosti i pružanje potpore platformama koje proaktivno uvedu dobrovoljne mjere za suzbijanje nezakonitih sadržaja.

Nije ih pokrenuo Aco Stanković ukravši show svom gostu. Ništa novog, protivnika je svugdje, i desno i lijevo. Svi se boje cenzure i autocenzure. Nije da za strah nema temelja, svi još pamtimo, a iskustva nam loša. Samo, dok galame i upozoravaju (ako ublažimo) i desni i lijevi političari, možda je potrebno odmah reći da nije svaki zakon zbog političara, nešto je i zbog građana. Kao što je poznato da političari moraju imati viši prag osjetljivosti na bol, što im je u opisu posla, tako bi količina taštine, koja je često isto preduvjet za taj posao, ponekad morala biti manja. Zbog općeg dobra.

Pa čim je premijer najavio da će početi izrada zakonskog akta kojim bi se moglo sankcionirati osobe koje na društvenim mrežama komuniciraju pod lažnim ili prikrivenim identitetom kako bi vrijeđali ili prijetili drugima, krenulo je s kritikama. Otišlo se tako daleko da su krenule usporedbe s verbalnim deliktom. Jesu li previdjeli (teško!) ili samo namjerno prešućuju činjenicu da Direktiva EU posebno apostrofira društvene mreže i one koji se skrivaju iza lažnog identiteta? Tko su oni koji se boje argumentima braniti vlastito misljenje i ne znaju ili se ne usude raspravljati bez da vrijeđaju i prijete neistomišljenicima?Tolerancija je zamijenjena mržnjom, demokraciju zamjenjuju anarhijom  i vjerojatno bi je rado zamijenili totalitarizmom po svojoj mjeri.

Čini mi se poznat stav: ili mi ili oni! S tim se stavom, na sreću, u našoj domovini gube izbori, bez obzira na trendove u susjedstvu. Tanka može biti linija između sankcioniranja nezakonitih sadržaja i cenzure. Znamo. Problem je cjelovit, teren je klizav i treba mu pristupiti pažljivo. Neki od postojećih zakona djelomično rješavaju problem. Nije dopušteno nekome prijetiti na ulici ili vrijeđati bez obzira kako se predstavio nasilnik pa zašto bi bilo dopušteno na mrežama?Kad bi postojeći propisi koji reguliraju javni red i mir bili primjenjivani na društvene mreže, red bi bio uveden bez novih propisa i kad bi se samoregulirali. No to još nije za očekivati, čitanost je veći mamac. Zasad.

Možda bi, bez obzira na glasne povike, ipak trebalo dobro pripremiti zakonske akte za što javniju raspravu. Prepisivanje zakonskih akata iz jedne Njemačke nije dobar put, za početak - zbog naših sudova i njihove sporosti. Kod nas sudski procesi traju godinama i ne možemo se usporediti sa zemljama gdje takvi procesi završavaju u istom tjednu. Nemamo adekvatnu pravnu kulturu, valja priznati, a ni sklonosti. Da se prije 150 godina Ljubomilu Titu Josipu Franji Babiću branilo stvarati pod pseudonimom, danas bismo bili zakinuti za djela Ksavera Šandora Gjalskog. Dakle, oprezno, ali bez odustajanja.