Tko ima pravo na potrošnju u pandemiji, zavarivač u brodogradnji ili službenik u ministarstvu? Ostalo nam je deset dana za plan

Odgovor na pitanje najbolje je potražiti od stručnjaka koji će se pozabaviti vašom osobnom situacijom po tom pitanju, no jedna od generalnih preporuka za održavanje mentalne higijene u vrijeme pandemije COVIDA 19 je dozirana konzumacija vijesti o tijeku pandemije. Psiholozi naime savjetuju da informiranje o aktualnim događanjima svedemo na dva puta dnevno te da se informiramo samo o onome što nam je ključno za svakodnevno funkcioniranje u karanteni.

Savjet je hvalevrijedan. Ali ima manu u hodogramu. Kao i svaki dobar savjet, uostalom. Kako bismo sebe zaštitili od prekomjernog granatiranja lošim vijestima, jer većina vijesti je loša, zasigurno ćemo propustiti primijetiti da je Viktor Orban u Mađarskoj uzeo svu vlast u svoje ruke, da se Europska unija nategnula poput trapeza i čeka da popuca po šavu na čijoj jednoj strani stoji pojednostavljeno rečeno Mediteran, a na drugoj Sjever i da u Hrvatskoj građani nisu glupi – savršeno smo dobro shvatili doktorsku poruku da ostanemo kod kuće jer ćemo tako sačuvati naše zdravlje i savršeno smo loše shvatili gospodarsku poruku o tome kako sačuvati zdravlje naših poslova.

Online nasilje

Možda zato što je zdravstvena poruka jasna, jednostavna, precizna, njezine ishode možemo pratiti tako što pratimo stanje korona zdravlja/ bolesti nacije, a gospodarska poruka je nejasna, komplicirana i difuzna te njezine ishode ne možemo pratiti.

U posljednja dva tjedna u Hrvatskoj vlada svojevrsno online nasilje. Vrlo je korisno u mnogočemu. Hranu možemo naručiti digitalnim kanalima i dostavlja nam se na kućni prag. Dok je imamo čime platiti ona će stizati.  Kazalište je na mreži, koncerti će uskoro biti na mreži, škola je na televiziji i pristiže e-mailom ili putem online nastave. Svi, ali baš svi su pokušali ili će pokušati sve što rade premjestiti na mrežu kako bi zadržali svoje prihode ispunjavajući ili isporučujući svojim korisnicima ono što su im  ispunjavali i isporučivali prije karantene. Svi osim onih koji to nikako ne mogu.

Društvo je, a to se ne vidi, jer su sve vijesti koncentrirane u obračun s virusom u svojevrsnom stanju vrenja, zahtjev privatnog sektora direktno pogođenog zabranom rada zbog epidemije sveo se na jednostavnu krilaticu – "nula prihoda – nula troškova". Jednostavno je, ako frizerka ne može raditi frizure i ostvariti prihod tada ona mora biti oslobođena svakog troška dok nema prihoda. Njezini troškovi ne mogu biti odgođeni, oni moraju biti zauvijek otpisani, jer kad jednom karantena stane nitko neće napraviti frizure koje nije napravio tijekom dva mjeseca kako bi frizerki nadomjestio posao.

Privatni sektor traži solidarnost javnog sektora

Privatni sektor traži solidarnost javnog sektora. Oni koji nisu poslušali preporuku psihologa da smanje svoju izloženost informacijama morali su primijetiti obračun predsjednice Hrvatske udruge poslodavaca Gordane Deranje i sindikalnog lidera Vilima Ribića. Oboje su članovi Gospodarsko-socijalnog vijeća. Ribić je digao glas protiv smanjivanja plaća u javnom sektoru. Deranja je digla glas za spašavanje 150 tisuća radnih mjesta u privatnim biznisima. Ribić je rekao da se plaće u javnom sektoru ne smiju dirati jer netko mora trošiti da bi se ekonomija oporavila. Deranja ga je zamolila da kupi dva broda njezina Tehnomonta tako da i ona može svojim zaposlenima isplatiti plaće pa da i oni mogu trošiti kako ekonomija ne bi propala. Ribić je nju optužio za egoizam, njezin se odgovor čeka, no sukob je jasan i nadilazi njih dvoje.

Tko u vremenu pandemije ima pravo na potrošnju u ime spašavanja ekonomije? Zavarivač i projektant u malom privatnom brodogradilištu ili službenik u ministarstvu i načelnik u općini?

Verbalni sukob šefice HUP-a i sindikaliste Ribića najbolje opisuje trulost hrvatskog društva.

Privatni sektor je prvi na liniji gospodarskog udara korona virusa. Zahvaljujući prekomjernoj potrošnji građana na hranu i lijekove tijekom ožujka država će u travnju uživati blagodati slijevanja novca u proračun. Učinak panike će se istopiti i potrošnja u maloprodaji će se uravnotežiti. Ionako pretila nacija neće pojesti sve što je kupila u posljednjih mjesec dana bez ozbiljnih zdravstvenih posljedica koje nemaju nikakve veze s korona virusom.

Dok se proračun puni vlastodršci mogu misliti da će ekonomske izazove pandemije lako savladati. No, ako se novac ne bude stvarao, a stvara se tako što se stvara dodana vrijednost, neće se ni uplaćivati u državni proračun, a tada će za državu biti prekasno da se zapita – "Di su pare?".

Neće ih biti. Jer ih neće imati tko uplatiti. A tada ih država neće moći niti isplatiti – javnom sektoru. Pa ni onom njegovom dijelu u koji sada gledamo s nadom da će nas spasiti od epidemije. Zdravstvu.

Imamo deset dana za plan

Ako vlast ne bude u narednih deset dana imala jasan, nedvosmislen i provediv plan za gospodarsku sanaciju zdravstvene krize tada svi napori zdravstvenog sustava za naše preživljavanje neće imati puno smisla.

Zavarivač u brodogradnji i službenik u ministarstvu u pandemiji imaju – jednako pravo na potrošnju koja spašava ekonomiju. Osim ako u društvu za koje tvrdimo da počiva na ravnopravnosti ne gradimo klasu povlaštenih.

Svaka svađa u vrijeme COVIDA 19 je suvišna. Nažalost, u našem društvu ih je previše.