Tko će biti crni labud na predsjedničkim izborima

Ako im se posreći, naravno. Optimista izgleda ne manjka. Mislav Kolakušić može sve što hoće, ojačan gubitkom tla Živog zida i logičnim priljevom njihovih glasača, barem dok Ivan Pernar ne pokaže što stvarno zna i može. Ako može, nakon nekoliko pokušaj. I birači su nešto naučili prateći buran razvod mješovitih parova. Miroslav Škoro u ozbiljnoj je ofenzivi, iako izjavljuje kako samo pjeva i razmišlja o obvezi koju mu nalažu postoci potpore građana. Sigurno mu godi rast popularnosti i odgovaraju mu izborni trendovi.

Zoran Milanović još šuti i pušta da svi ostali koji ga podržavaju pričaju umjesto njega.  Vjerojatno je uvrijeđen što uopće postoje mišljenja da on, baš kao i ostali kandidati partije za istu funkciju, mora ići u stranačke predizbore. Sam je to smislio. Tko bi se nadao da se stranačka procedura primjenjuje i na bivše. Ako krene u kandidaturu, vjerojatnost drugog kruga je vrlo visoka. Lijeve stranke imat će samo jednog kandidata koliko god posvađane bile.

Pola godine do izbora, a pravih kandidata još nema. Jasno je da nitko još ne otkriva karte. Kad kampanja krene, nije ugodno ni kandidatima niti kandidatkinjama. Na udarcima se ne štedi. To svi znaju, pa zato i žele krenuti što kasnije. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ima dobro obrazloženje. Ne želi prijam povodom Dana državnosti pretvarati u svoj predizborni skup. Politički korektno i građanski pristojno. Ova će proslava biti drugačija od dosadašnjih.

Vjerojatno i zadnja na taj datum. Tog dana je Hrvatski sabor 1991. donio odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Do 2001. Dan državnosti bio je 30. svibnja., inače dan konstituiranja prvog višestranačkog Sabora. Oba datuma zaslužuju sjećanje i obilježavanje.  No mi smo oba uspjeli zanemariti s različitim obrazloženjima i to neuvjerljivima.

Jesu li i ostali kandidati doista samo pristojni ili imaju neki drugi razlog šutnje, otkrit će se za vrijeme kampanje. Nismo više mlada demokracija, ali ima tu i nedostatka hrabrosti. Dvije velike stranke, HDZ i SDP, još su u ozbiljnoj fazi analize europskih izbora. SDP se čudi dobrom rezultatu, a HDZ otkriva opstrukcije.

Početkom godine preuzimamo predsjedavanje Europskom unijom. Kome odgovara neozbiljnost. Vladajućima sigurno ne. Prvu polovicu 2020. godine treba iskoristiti za pravo brendiranje. SDP želi iskoristiti neočekivani izborni dobitak i sve se stavlja pod tepih, kao da su velika sretna obitelj. U pravilu tek tada idu ozbiljni obračuni. 

Poslovni krugovi i dalje šute. Jednom će valjda i kod nas te podrške biti transparentne. Upućeni tvrde kako će se oko dva muška kandidata sučeliti čak dva naftna lobija. Hoće li biti vidljivi, vidjet ćemo. Ili će otkrivati jedni druge. U svakom slučaju nećemo izbjeći vruću jesen, ali ni ljeto nije bez političkih izazova: od Knina do Sinja. Na svakoj svečanosti politika otkriva lice i smjerove.

Živi zid se urušio uz tresak. Aktivizam ima granice, čak i kad se ne vide odmah. Milan Bandić za metu je očekivano izabrano ministricu znanosti i obrazovanja Blaženku Divjak. Svi se čude sukobima  vladajućoj koaliciji. Pa, uvijek ih je bilo! Oporba bi se bavila razotkrivanjem takvih napuklina i koristila ih za napad na vladajuće bez puno truda. SDP sada to ne čini, iako su imali priliku čitav dan udarati po Vladi. Ili su lijeni ili iza te prividne nezainteresiranosti stoji nešto drugo. Možda se nadaju kako će im se HNS vratiti u koalicijski zagrljaj. Iza ljeta maske padaju, a kampanja kreće. Do tada uz Kolindu Grabar-Kitarović svi žele biti crni labud. Svi se nadaju kako će u predsjedničkim izborima to upravo oni biti.

I na EU izborima vidjelo se kako se glasuje. Lijevi uvijek biraju svoje i kad je to teška srca. Partija ispred srca. Uvijek. Desno biračko tijelo je uvijek podijeljeno, nejedinstveno. Centar za Kolindu Grabar-Kitarović. Za očekivati je da službeni dio HDZ-a stane uz svoju kandidatkinju, desni dio vjerojatno uz Škoru. Iako svi hine da se kao još nisu odlučili. Znamo da jesu. I to je također legitimno.