Teroristički napadi postaju svakodnevica europskih gradova

U jeku izbjegličke/migrantske krize 2015. godine, kad je većina medija koristila isključivo narativ o „jadnim izbjeglicama kojima treba pomoći“, autor ovih redaka u jednom se je članku za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća kritički zapitao zašto se u medijima stalno u prvi plan stavljaju djeca i žene (koje, naravno, treba zbrinuti koliko je to moguće), kad je i više nego očigledno da su većina migranata i izbjeglica vojno sposobni muškarci u naponu snage. Pitanje koje se  logično nadovezalo na prethodno bilo je i to da koji bi ozbiljan čovjek mogao pomisliti (osim članova ljudskopravnih udruga) da ISIL ne će iskoristiti onakvu seobu naroda da diljem Europe instalira svoje ćelije koje će po potrebi moći aktivirati, čak i u slučaju da Islamska država doživi poraz u smislu teritorijalne kontrole područja koja je tada osvojio.

Pariška noć kao svakodnevica europskih gradova

Nekoliko mjeseci kasnije, u studenom 2015., dogodio se teroristički napad u Parizu, i dao potvrdu prethodnih rečenica. Komentirajući taj napad napisao sam da bi pariška noć ubrzo mogla postati svakodnevica i drugih europskih gradova ako obavještajne i sigurnosne službe europskih država radikalno ne promijene svoj pristup prema pitanju terorizma i sigurnosti, i ako – što je i bitnije – europski čelnici ne promijene neshvatljivu politiku prema izbjegličkoj/migrantskoj krizi, što se posebno odnosi na Njemačku koja afroazijsko stanovništvo tretira kao rezervnu vojsku kapitala (jeftina radna snaga), zanemarujući nepremostive kulturološke razlike većinski muslimanskog stanovništva i domicilnoga europskog stanovništva. Budući da do bilo kakvih promjena na političkom planu i u pristupu sigurnosti nije došlo, napadi su posljednih mjeseci postali učestali, diljem europskih zemalja. A nema nikakve sumnje kako će njihov broj rapidno rasti iz godine u godinu pod pretpostavkom nastavka sadašnje politike.

Prema nekim procjenama u Europu je tijekom izbjegličkog/migrantskog udara ušlo oko 10 000 terorista, među kojima i značajan broj kriminalaca i švercera droge (mnogi akteri terorističkih napada koriste droge koje im daju osjećaj iznimne snage i nepobjedivosti), i kad se to pogleda u kontekstu činjenice da je već i prije u Europi postojao nezanemariv broj potencijalnih terorista (neki od njih su rođeni u Europi!), budućnost koja nam slijedi ne čini se naročito optimistična. Pretežiti dio izbjeglica i migranata nisu teroristi i kriminalci, nego nesretnici (i žrtve geopolitičkih eksperimenata na afroazijskom prostoru) koji su došli u Europu s vjerom u bolji život, no dovoljno je tek nekoliko dobro istreniranih terorista ili drogiranih fanatika da naprave velik sigurnosni problem u bilo kojem europskom gradu. A broj terorista nije tako malo.

Dirigirani mediji i nakazna ideologija političke korektnosti

I dok bi novinari i mediji prvi trebali biti pozvani istraživati činjenice i širiti istinu o svim društveno-političkim pitanjima, pa tako i o problemu terorizma i izbjeglica/migranata, oni su prvi koji po naputku politike i korporativnih interesa (spomenuta rezervna vojska kapitala), pod firmom nakazne ideologije političke korektnosti, skrivaju istinu i javnosti daju samo dobro profiltrirane informacije. Ne može se tako ni u hrvatskim medijima pročitati da je u mnogim četvrtima europskih gradova domicilno europsko stanovništvo predmet fizičkog terora doseljenika (u Hrvatskoj je broj migranata mali pa smo već zabilježili tri slučaja pokušaja silovanja), a da policija gotovo nema pristup tim getima. Šutnja o tim činjenicama ne će ništa promijeniti, ali kod domicilnog stanovništva stvara frustracije i bijes.

 Za sada rijetki analitičari predviđaju da bi u slučaju kontinuiteta dosadašnje sulude politike europskih čelnika, koji nekontrolirano pozivaju ne-europske došljake da naseljavaju europske gradove, Europu u budućnosti mogao zahvatiti niz građanskih ratova između doseljenika i domicilnog stanovništva. Koliko god takve prognoze mogu izgledati strašnima i heretičkima u ušima politički korektnih političara, ljudskopravnih udarnika i njihovih medijskih sekundanata, takve su prognoze vrlo realne ako se političari vodećih EU zemalja ne dozovu pameti. Naime, europski narodi, premda svi kršćanske vjere i slične kulture i običaja, kroz povijest su, nažalost, stalno ratovali i međusobno se uništavali, a što će tek biti sad kad je u pitanju stanovništvo drugoga civilizacijskog ustroja (islam je, ističu njegovi dobri poznavatelji, nespojiv s demokracijom, i može se tek privremeno prilagoditi njezinim postulatima)? Realnost je jedno, a konfabulacije političara o „suživotu“ i „ljudskim pravima“ nešto sasvim drugo.

S druge strane, teško je očekivati bilo kakve promjene u današnjoj moralno oronuloj Europi koja, nakon što se odrekla kršćanstva, više nema bilo kakav jasno definirani identitet niti snagu da se odupre procesima koji bi u budućnosti mogli dovesti do islamizacije Europe. Za razliku od današnjih mlakih kršćana, vjernici islama imaju vrlo jasno definiran religijski identitet i ne odustaju od svojih zahtjeva. Toga bi trebali biti svjesni i hrvatski političari koji se u mogućim katastrofičarskim scenarijima (Hrvatska je zemljopisno bila i jest među zemljama koje su prve na udaru iz istoka) ne će moći osloniti na pomoć bruxellskih komesara i paragrafa, nego tek na svoj narod koji je i dalje većinski katolički. Jer, da parafraziramo jednog pisca, demokratska je svakodnevnica sa svojim tužnim problemima dosadna, ali predstojeće moguće katastrofe su veoma zanimljive.