'Tek tada mi je doprlo do glave da su to četnici': Priča o Stjepanu Gajčeviću Baji

Četvorica od njih, Ivica Dujmović, Anto Matijević, Luka Gajdašić i Stjepan Gajčević – Baja, u noći 14./15. lipnja, pješice su iz Šida, preko Bapske, došli na Opatovac, gdje su se dragovoljno prijavili u Zbor narodne garde. Pukovnik Ivan Anđelić – Doktor, rekao je: "Ti su dečki bili svjesni da se, i ako prežive, više nikada neće smjeti vratiti u svoje selo, pa ipak, uz sav rizik i za sebe i po svoje obitelji, oni su došli. To im nikada ne smijemo zaboraviti".

Jedan od njih, Stjepan Gajčević – Baja, zarobljen je i mučki ubijen točno tri mjeseca kasnije, dana 14. rujna.  Na jučerašnji dan, 12. srpnja, obitelj i prijatelji obilježili su njegov rođendan. Stjepan Gajčević, rodio se 12. srpnja 1967. godine u Sremskoj Mitrovici, Srbija, kao prvo dijete Jelice rođ. Tikvić i Petra Gajčevića. Do četvrtog razreda pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor u Kukujevcima, a potom do osmog, OŠ Sremski front u Šidu.

FOTO: Privatna arhiva

Brinuo se za nas i pitao je, jesu li nam zapalili žito…

Prijatelj iz mladosti, a kasnije i njegov suborac, Ivica Dujmović, ispričao je kako je Stjepan bio posebno miran mladić koji "mrljice nema na svome životu, potukao se nije nikad, nije pušio, nije pio, zanimao ga je samo sport". Rekao je kako je Stjepan bio jako dobar nogometaš, igrao je za tadašnji NK "Fruškogorac" iz Kukujevaca, ali volio je i košarku, pa je pored kuće imao koš, gdje su svi dolazili igrati basket.

Stjepanova godinu dana mlađa sestra, Ljubica Gajčević, prisjetila se s tugom: "Svatko kaže za svoga brata kako je dobar, ali Stjepan je to stvarno bio. Bili smo jako bliski, kao blizanci, gdje on, tu i ja. Njega smo zvali 'Baja', a mene su zvali 'Seka'. Kada smo ostali bez oca, Stjepan se zaposlio u Zadruzi Kukujevci kao traktorist, a svaki ondašnji dinar koji je zaradio, dao bi našoj mami da ona raspodjeli kako bi mogli živjeti. Kad se otišao prijaviti u ZNG-e, nismo to odmah znali, saznali smo tek kasnije kad nam se javio. Zvao je jer je znao da će ga tražiti  srpska milicija i vojna policija JNA, kako bi ga mobilizirali. Brinuo se za nas i pitao je, jesu li nam zapalili žito. Majka je miliciji i svima koji su za Baju pitali, uporno ponavljala da je otišao raditi u Njemačku, no svejedno su nam izlupali sve prozore. A onda je Baja najednom prestao zvati".

Kobna pogreška koštala ih je života

Kao pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG-e, Stjepan Gajčević – Baja, odgovorno je i hrabro ispunjavao sve zadaće pred njega postavljene. Sudjelovao je u različitim akcijama u Borovu naselju i na Trpinjskoj cesti, da bi početkom rujna 1991. bio raspoređen na prvu crtu obrane na Sajmištu, gdje 5. rujna sa suborcima odbija snažan neprijateljski napad.

Dana 14. rujna 1991. godine, tijekom općeg napada na grad, a na Sajmište iz smjera Petrovaca i Negoslavaca, veliki broj branitelja, među njima i Stjepan Gajčević, našao se u okruženju, u gotovo bezizlaznom položaju u središnjem dijelu između negoslavačkog i petrovačkog puta. 
Grupa od četiri gardista koja je naposljetku ostala sama, a u kojoj se nalazio i Stjepan, pokušavajući se probiti iz okruženja, misleći kako se radi o hrvatskim braniteljima, kobnom pogreškom uputila se prema kući u kojoj su se nalazile paravojne neprijateljske jedinice i tamo je zarobljena. 

Slavko Turkalj, jedini od četvorice gardista koji se uspio spasiti, ispričao je detalje njihova zarobljavanja: "U tom trenutku začuo se povik: 'Diži ruke!'. Uspravio sam se i podigao pogled prema toj grupi. Oni su stajali na verandi i gledali prema nama, a jedan koji je imao bijeli povez oko glave, ugledao je u tom trenutku i mene i viknuo: 'I ti, diži ruke, opkoljeni ste!'. Bio je to pravi šok, tek tada mi je doprlo do glave da su to četnici... U trenutku mi je jedna misao proletjela kroz glavu: 'Pa zašto ja stojim tu?' Gotovo nagonski sam se okrenuo i potrčao prema starom kamionu i zamaknuo iza njega...".

Sa Stjepanom Gajčevićem zarobljeni su, a potom i ubijeni, gardisti Milan Ostrun -Kićo i Ivan Janko - Cigo. Prilikom zarobljavanja, Milan Ostrun imao je kod sebe motorolu koja mu je oduzeta i to je bilo prvi puta da su pripadnici neprijateljske vojske stupili u vezu s braniteljima. Na žalost, iskoristili su je kako bi ispričali surove detalje kako su i na koji način mučili te nakon toga svirepo ubili Ivana Janka vežući ga razapetog za željeznički vagon, a potom pucajući u njega iz tenka. O sudbini ostalih zarobljenih nije se znalo, premda je ona bila izvjesna.

FOTO: Privatna arhiva

Moja je obitelj sada Hrvatska i ZNG!

Pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG-e i Stjepanov suborac Mario Grubić, zapisat će: "Moram  još nešto napisati, to mi je najveća dužnost. Moj dobri prijatelj Stjepan Gajčević – Baja, pripadnik ZNG-e, došao je iz Kukujevaca, iz Srbije, braniti našu domovinu. Poginuo je 14. rujna 1991. na Sajmištu. Baja je bio i ostao veliki čovjek, Hrvat i ratnik. I dok ovo pišem i mislim na njega, trnci mi idu po tijelu, knedla mi stoji u grlu i suze mi naviru. Baja je imao djevojku u Bapskoj i stalno bi mi pričao o njoj, koliko je voli. Pomalo je već sanjao, kako bi mi govorio, kad dobije ovaj rat i svoju državu, oženit će se i imati veliku obitelj s njom. Dobili smo plaću, kaže mi Baja: 'Mario, odi sa mnom u grad, moram nešto obavit'.

Krenuli smo i Baja mi je sav veseo počeo usput govoriti:' Zaručit ću je, idem kupiti prsten, volim je, hoću obitelj'. Kad smo došli u centar, Baja je stao i zašutio što mi je bilo čudno. Pitao sam ga što je, a on mi govori: 'Idem nazad'. Pitam ga: 'Pa zašto, a prsten?' - na što mi on odgovara – 'Što ako poginem, pa ona ostane udovica? To joj ne mogu napraviti, previše je volim'. Ja mu govorim: 'Daj ne govori gluposti, ženi je i stvaraj obitelj, ako je toliko voliš', a on će meni na to: 'Moja je obitelj sada Hrvatska i ZNG'. Nedugo nakon toga, Baja je poginuo za svoju Hrvatsku i svoju obitelj, a i mi, ZNG Opatovac, bili smo i ostali njegova obitelj…".

FOTO: Privatna arhiva

Do smrti, majka je nekoliko puta na dan odlazila na njegov grob…

U travnju 1993. godine, Jelica Gajčević, njena kći Ljubica te majka Stjepanovog oca, njegova baka Marija Gajčević, svoj obiteljski dom u Kukujevcima zamijenile su za kuću u Hrvatskoj, u Budimcima. Iako su slutile kakva je Stjepanova sudbina, do posljednjeg dana u njima je tinjala nada kako će se Stjepan ipak, jednom, odnekuda pojaviti živ.

Nakon mirne reintegracije, 1998.  posmrtni ostaci Stjepana Gajčevića ekshumirani su iz masovne grobnice na Novom vukovarskom groblju, gdje su tijekom okupacije, pri asanaciji terena, premješteni iz primarne grobnice. Dana 19. travnja 2002. obitelj je pozvana na identifikaciju u Zavod za sudsku medicinu u Zagreb, na koju je otišla samo sestra Ljubica, budući da majka to nije mogla podnijeti. Nekoliko dana kasnije, 24. travnja 2002., prema želji njegove majke, Stjepan Gajčević pokopan je na Katoličkom groblju u Budimcima. Ljubica Gajčević ispričala je: "To je bila majčina želja. Katoličko groblje u Budimcima je nedaleko od naše kuće i majka je do svoje smrti tamo odlazila nekoliko puta na dan. Prije nekoliko godina je preminula i sada počiva pored Stjepana".

Priča o heroju vukovarske bolnice: 'Skrivao je lice da ne vidim da su ga tukli'

Na Stjepanovom grobu stoji ploča na kojoj, između ostaloga pišu stihovi: "Pođite sada, al' pođite šutke, znajte da oni i za vas su pali".
Kada je zarobljen i mučki ubijen, Stjepan Gajčević Baja, sin i brat, imao je samo dvadeset i četiri godine.                      

                                                     Stjepane, nismo te zaboravili.