Svi nam obećavaju samodostatnost u proizvodnji hrane! Tko će raditi u polju?

Možemo to zvati projektom Slavonije koja hrani Hrvatsku ili spajanjem Zelene i Plave Hrvatske, možemo to zvati 'bioekonomijom' izrazom koji je sada moderan i u Europskoj uniji, no kakve god velike riječi koristi stvarnost se svodi na – rad u polju. 

Nacionalna razvojna strategija do 2030. godine,  dokument koji zbog pandemije nije stigao ni do javne rasprave, a ni do Sabora također se između ostalog bavi proizvodnjom hrane. Budući da je u tu strategiju uloženo 32 milijuna kuna novca poreznih obveznika pretpostavimo da njezini brojni tvorci iz nisu pogriješili u nabrajanju ključnih izazova. 

Dijagnozu problema naveli su u jednoj fusnoti. U njoj piše da je produktivnost zemlje i ljudi uključenih u poljoprivrednu proizvodnju niska zbog male prosječne veličine zemljišta. To, je, kaže dalje fusnota radne verzije strategije stvar nasljeđa, niske stope uključenosti u zadruge te vrlo malog udjela navodnjavane zemlje i zemlje pod plastenicima. Nadalje, poljoprivredno je stanovništvo, može se zaključiti iz fusnote – staro, slabo obrazovano i nedovoljno inovativno. Uz to, usmjereni su na tradicionalne kulture poput pšenice i kukuruza. Zbog svega toga omjer uloženog kapitala i rada u hrvatskoj poljoprivrednoj proizvodnji je vrlo nizak, a dosadašnji izdašni poticaji nisu uspjeli zaustaviti dugoročan pad proizvodnje. 

U skladu s time hrvatska zemlja kako to gordo zvuči kad se izgovori hrvatskog čovjeka baš i ne može nahraniti. Proizvedemo dovoljno samo pšenice, ječma, kukuruza, zrna uljne repice, suncokreta i soje, šećera i mandarina. I trešanja i višanja. Uglavnom, ide nam ono što nije zahtjevno. Ne treba oko toga puno rada. Voće? Nula bodova. Pokrivamo 63 posto potreba. Povrće? Još gore. Proizvodnjom pokrivamo 59 posto vlastitih potreba. Navodnjavanje i plastenici naime najvažniji su za voće i povrće. I svi znamo da toga nemamo dovoljno oduvijek, ali trebalo se poklopiti da hrana postane prioritet u Bruxellesu i da nas 'pregazi' jedna neobična pandemija da se zapitamo – a što ćemo mi jesti ako nam zatvore granice? 

Nema ničeg lošeg u uvozu. Dapače. Ali nema ničeg lošeg niti u proizvodnji. Dapače. No, da bismo bili samodostatni u proizvodnji hrane, opet stoji u toj nedonesenoj strategiji trebamo se obračunati sa zastarjelom tehnologijom i niskom produktivnosti prehrambeno prerađivačkog sektora, visokom energetskom potrošnjom i visokim logističkim troškovima. Ne valjaju ni kanali distribucije, ne prate se globalni trendovi, ne ulaže se dovoljno u istraživanje i razvoj, sektor nije umrežen s drugim sektorima. Zbog toga svega nam proizvodnja hrane nije konkurentna s europskim proizvodnjama. Da jest, onda bismo je više izvozili, a u slučaju da nam zatvore granice imali bismo dovoljno za potrebe domaćeg stanovništva. Dok problema nema uz izvoz bismo i uvozili. Uvoznicima bi posao bio teži, ali i to bi bilo tržište. 

Dakle, samodostatnost u proizvodnji hrane podrazumijeva proizvodnju i prodaju recimo gotovo dvostruko više mlijeka, koncentriranog i u prahu nego što ih hrvatska mljekarska industrija danas proizvede, gotovo dvostruko više voća i povrća, za trećinu više mesa, posebice svinjetine i dvostruko više luka i češnjaka, za trećinu više krumpira, i začudo, dvostruko više maslinovog ulja. I za trećinu više – rajčice. 

Samodostatnost u proizvodnji hrane može zvučati kao predivan, čak idealistički cilj, no do tog cilja se dolazi radom. Za početak u polju. A od rada u polju se ne može nakon godinu dana voziti najnoviji luksuzni automobil, možda i na struju kupljen na leasing. Na rate se otplaćuju sustavi navodnjavanja i odvodnje, traktor i slično. U biznisu uvoza je drugačije.

Potrebne su trgovačke vještine i umješnost pregovaranja, let na uvoznu destinaciju, fino odijelo i dobra reklama. I to je rad, ali podrazumijeva drugačije ljude od onih koji će zaorati zemlju i izboriti se za dizajn ekonomije u kojem će ta recimo paprika koju proizvedu biti – profitabilna. Jer sve proizvedeno u Hrvatskoj je beskonačno skupo, a zemlja je siromašna. Svi koji danas obećavaju buduću samodostatnost u proizvodnji hrane jako dobro znaju sve na što ovdje podsjećam i znaju to već desetljećima. Samo im nije politički profitabilno ispuniti svoja obećanja.