'Sve što imam je krunica koju je nosio uz sebe, vratili su nam je na identifikaciji'... Ovo je priča o Zlatku Blaževiću

U Borovu naselju pohađao je OŠ Ivan Goran Kovačić, danas OŠ Siniše Glavaševića, a potom srednju u COUO-u Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle. S 19 godina odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Niš, Republika Srbija, gdje završava obuku za padobranca. Po povratku iz JNA zapošljava se u Kombinatu gume i obuće Borovo kao portir na glavnom ulazu u tvornicu, a na tom će radnom mjestu ostati sve do kraja 1990. Oni koji su Zlatka poznavali u mladosti opisat će društvenog i veselog mladića koji je rado rekreativno zaigrao nogomet, ali će istaknuti kako je padobranstvo bilo njegova velika ljubav i da je bio aktivni, dugogodišnji član Aerokluba Borovo.

Jedan od tada mlađih članova aerokluba, Marin Ivić, o Zlatku će reći: "Išao sam na obuku za padobranca, a on je bio stariji kolega. Nama klincima, bio je uvijek spreman pomoći savjetom ili na neki drugi način, ali i zaštititi nas od nepravde. Sretali smo ga ponekad u izlascima, popili piće, uvijek je bio nasmijan i spreman na šalu. Već ’90. godine, bilo je očigledno kojoj politici naginje. U klubu je znao prebaciti program za vrijeme TV dnevnika na TV Zagreb. Malo s namjerom, ali malo i da se našali s članovima kluba koji su naginjali beogradskom programu. Veliki pozitivac, omiljen u svakom društvu, bio je jednostavan i sa svima u odličnim odnosima".

Demokratske promjene u Hrvatskoj Zlatko Blažević dočekat će nacionalno osviješten, a s prijateljima iz mladosti aktivno će se uključiti u pripreme za organiziranu obranu Vukovara. Vrlo brzo donosi odluku o pristupanju hrvatskoj policiji, pa napušta posao u tvornici i odlazi na ubrzani tečaj u Zagreb. Njegov prijatelj iz mladosti, a kasnije suborac, Igor Dasović, ispričat će:

"Imam osjećaj da sam Zlatka poznavao cijeli njegov život. Bio je dvije godine mlađi od mene, ali stanovali smo u blizini, bili smo zajedno u borovskim izviđačima, a kasnije i u Aeroklubu Borovo, ja kao maketar, a Zlatko kao padobranac. On je u policiju došao ubrzo nakon mene, mislim da je to bilo u ožujku 1991. godine i od tada smo, sve do pred kraj rujna, bili nerazdvojni. Zajedno smo, kod punkta 'Slon' 2. svibnja ' 91. bili na ulazu u Borovo Selo, a potom neko vrijeme na položaju na Domu tehnike. Kad je poslije prvog otvorenog napada JNA na hrvatske branitelje, dana 25. kolovoza, oformljena policijska skupina GRIČ 7, i nas smo dvojica bili među tih petnaest pripadnika MUP-a pod zapovjedništvom Hrvoja Klasića".

Početkom rujna raspoređeni smo na položaj u Dudiku, u gradskom naselju Mitnica. Moram istaknuti da je Zlatko bio vrlo hrabar momak, prvi bi izlazio kad god je trebalo, a na Mitnici je sa mnom radio na minobacaču i bio je odličan. Sredinom rujna 1991. godine, nekoliko neprijateljskih vojnika neprimjetno je, pod okriljem noći, prošlo između naših obrambenih položaja na Mitnici i ušlo u jednu od kuća odakle su snajperima pucali po braniteljima i osobama koje su se kretale u blizini ne znajući za njihovu prisutnost. Otkrili smo ih dana 17. rujna i uspjeli ih eliminirati, iako smo imali velikih gubitaka. Poginuo je jedan pripadnik Zbora narodne garde i tri pripadnika MUP-a, među njima i naš kolega Nikola Živković. Napadi JNA i četnika postajali su sve žešći, pa su neki od nas raspoređeni u druge dijelove grada, među njima i Zlatko Blažević. Od tada ga više nikada nisam vidio, čuo sam da je nakon kratkog odmora u Upravi poslan u ispomoć na Sajmište".

'Nismo ga više vidjeli'

Umirovljeni policajac Željko Đapić prisjetit će se: "Dana 9. listopada ranjen sam na Sajmištu, na položaju kod Krune mesara. Bilo je to u poslijepodnevnim satima, u 16.30, a pola sata kasnije kao zamjena za mene, kako bi popunio naše redove, došao je Zlatko Blažević. Sjećam se, imao je svoje naoružanje, automatsku pušku, protutenkovski raketni bacač OSA i samar s četiri rezervna punjenja. Kasnije sam od dečkiju čuo da su ih u jednom snažnom naletu četnici potisnuli do gostionice Jablan koja se nalazila blizu OŠ Drugi kongres KPJ, danas OŠ Nikole Andrića. Povlačeći se, spašavali su starce i žene koji su bili po podrumima i u toj gužvi, punjenja su mu ostala pored neke trgovine. Nakon što su zbrinuli civile, Zlatko se odlučio vratiti po ta punjenja, bilo mu je žao da ih ostavi jer je bilo sve manje municije i od onda ga nisu više vidjeli. Kasnije smo saznali da je bio ranjen i da su ga odnijeli u bolnicu".

Tomislav Orešković - Tomo, pripadnik Žutih mrava s Trpinjske ceste, o Zlatku će ispričati:

"Zlatka sam znao od prije rata, sedam godina prije upoznao sam ga u društvu Tomislava Merčepa i moga brata Nikole, koji su bili prijatelji. Bio je jako otvorena osoba, izuzetno vesele naravi, ali uvijek spreman pomoći. Gotovo i ne pamtim njegovo ozbiljno lice, uvijek je bio nasmiješen, nekad zbog šale na svoj, a nekad na tuđi račun. Kada sam u bolnicu donesen teško ranjen, do moga kreveta nekako su se dovukli Zlatko koji se kretao uz pomoć neke štake i moj prijatelj Tihomir Traljić, također ranjeni policajac. Nekoliko dana prije sloma obrane grada, Zlatko mi je ponovo došao, sa sjajem u očima, javiti sretnu vijest: 'Čuo sam da ide proboj, spašeni smo!'. Bio je potpuno uvjeren u to. Nakon toga više nikada nisam vidio ni njega ni Tihomira. Obojica su ubijeni na Ovčari".

Nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Zlatko Blažević zarobljen je s ostalim ranjenim braniteljima i civilima te deportiran na stratište Ovčara gdje je nakon bešćutnog zlostavljanja pogubljen i zakopan u masovnu grobnicu.

Zlatkova jedina sestra Merima, s tugom će se prisjetiti: "Bila sam nekoliko godina starija od Zlatka, a kad je rat počeo, već sam bila na radu u Švicarskoj. Posljednji put sam se s mojim bratom čula dok su telefoni još radili. Pitala sam ga za mamu, rekao je da je u skloništu u tvornici i da ni slučajno ne smije van jer se strašno puca. Ispričao mi je kako Srbi svoje obitelji prevoze čamcima preko Dunava i da neće biti ništa dobro. Nadala sam se da će možda izaći iz Vukovara, ali on je bio tvrdoglav, kada bi nešto naumio, nitko ga ne bi mogao odgovoriti od toga. Od jedne medicinske sestre, moje prijateljice, čula sam da je mogao izaći u posljednjem konvoju, ali nije želio otići. To me proganja. Nakon pada Vukovara, čekali smo ga, tražili, pa iako ranjen, bio je u bolnici, morao je biti živ… Nadali smo se do kraja da je negdje zarobljen, ali još uvijek živ… A onda smo saznali za Ovčaru. Na prvu identifikaciju, pozvali su nas 1997. godine. Pokazali su nam slike nečijih zuba, ali to nisu bili njegovi zubi, njegovi su drugačije izgledali, bili su specifični. Na jednom je mjestu, sa strane, imao jedan zub preko drugoga i zbog toga smo odbili potvrditi identifikaciju. Potom su nas u travnju 2001. pozvali ponovo. Osim što je potvrđena DNA identifikacija, ovaj puta su na fotografiji bili zubi moga brata… Možete li zamisliti koliko je to strašno? Rekli su nam da je kod ekshumacije označen brojem 182. To je značilo da je među prvima ubijen i bačen u jamu. Njegove posmrtne ostatke pokopali smo dana 29. lipnja 2001. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru".

Igor Dasović: "Krajem 1992. godine, nazvala me Zlatkova majka. Nekako je uspjela saznati gdje radim i nabaviti broj. Plakala je i ponavljala pitanje – 'Gdje je moj Zlatko?... Gdje je moj Zlatko?... Nažalost, nisam joj mogao pomoći…'".

Merima Blažević: "Prolaze godine… Umrla mi je majka, tetke, jedna, pa druga… Da barem imam moga brata… Sve što imam je krunica koju je nosio uz sebe, vratili su nam je na identifikaciji…".

Kada je kao ranjenik zarobljen u ratnoj bolnici Vukovar i nemilosrdno pogubljen na Ovčari, Zlatko Blažević, sin i brat, imao je 27 godina. Zlatko, nismo te zaboravili.