Svatko od nas teži besplatnom jahanju - dobiti javnu uslugu, a ne platiti

Država se brine o pribavljanju javnih dobara, onih iz kojih nitko ne može biti isključen, pa je sindrom „free riding“ nužan pratilac svake njene djelatnosti. Adam Smith nas je podučio da je jednakost u oporezivanju moguće postići uz pomoć jednoga od dva načela: načela koristi i načela porezne snage. Primjena načela koristi značila bi da svatko državi plaća onoliko koliko se njenim uslugama koristi.

Takvo načelo moguće je primijeniti u „minimalnoj državi“, državi „noćnom čuvaru“, onoj koja se brine samo o osiguravanju temeljne sigurnosti svojih građana, a ne funkcionira kao socijalna država. Svaka socijalna država mora porezni sustav uspostavljati prema načelu poreze snage obveznika.

Čak i onda kad bi se porezi prikupljali prema načelu koristi, javljala bi se porezna evazija. Mnogi bi svejedno, iako su „primili uslugu“ izbjegavali platiti svoj dio obveze, jer pretpostavljaju da je moguće „muktašenje“.

U svakom poreznom sustavu izbjegavanje poreza je uobičajeno, a poznato je da svaki porezni sustav zapravo djeluje nepravedno. Naime, oni s velikim prihodima daleko lakše izbjegavaju plaćanje poreza, razmjerno svojoj poreznoj snazi, nego što to uspijeva onima s manjim prihodima.

Kad ostvarujete velike prihode, imate, naime, novca za angažiranje poreznih savjetnika i odvjetnika, a oni vam „tražeći rupe“ osiguravaju smanjivanje porezne obveze. Porezni sustav mora biti takav da osigura izdašnost prihoda za državu, ali mora biti i takav da porezna politika služi državi kao sredstvo ekonomske politike: da potiče ulaganja tamo gdje je to potrebno, a da destimulira ona ulaganja koja sa stanovišta ekonomske politike trenutno nisu zanimljiva.

Oporezivanje je obično progresivno pa se nastoji višim stopama oporezivati veće dohotke ili veću imovinu, iako liberali zagovaraju model flat tax, jedinstvenih poreznih stopa, bez progresivnoga, ali i bez degresivnog oporezivanja. Općenito se smatra da je sustav tim bolji, što manje izuzetaka od oporezivanja podnosi i što se manje poigrava poreznim stopama, jer se takav sustav ostavlja manje prostora za evaziju – izbjegavanje plaćanja poreza.

U svakoj demokratskoj državi oporezivanje je isključiva ovlast parlamenta. Njemu je glavni posao briga o proračunu, a načelo parlamentarne zastupljenosti razvijeno je iz načela „no taxation without representation“ (nema oporezivanja bez političkog predstavništva).

U parlamentarnim sustavima niti kralj, niti vlada, niti itko drugi, ne može donositi odluku o državnom proračunu, nego je to ekskluzivno pravo parlamenta. Porezna politika i politika javnih rashoda mogu biti usvojene samo na sjednicama predstavničkoga tijela, prema za to striktno određenoj proceduri i u precizno definiranim rokovima.

Porezna politika jedna je od onih o kojima je u demokratskom društvu moguće odlučivati samo mehanizmima predstavničke demokracije, a nikako neposredno, referendumom. Takva je, na primjer, i mirovinska politika, i svaka ona politika u ocjenjivanju koje se pojedinačni građanin ne može izdignuti iznad svoga osobnog interesa. Ako bi građani mogli o oporezivanju odlučivati referendumom, na tom referendumu nikad ne bi bilo usvojeno bilo kakvo oporezivanje. A bez javnog novca nije moguće voditi državne politike, niti ostvarivati socijalne i druge interese građana.

Nitko drugi osim parlamenta, dakle, ne može donositi porezne zakone, ukidati, povećavati ili smanjivati postojeće porezne prihode, odnosno uvoditi nove.

Država mora porezni teret raspoređivati sukladno poreznoj snazi obveznika, a porezna politika ne smije biti takva da nekoga uništi, da ga dovede u situaciju da ne može zarađivati ili da ostane bez svoje imovine.

Država se brine za to da porezi budu izdašni i lako naplativi. Zato sve države najviše vole porez na dodanu vrijednost, koji je lako naplatiti i koji je izdašan. To je posredan porez, koji obveznici prevaljuju na konačnog potrošača, i zato je relativno povoljan i za porezne obveznike.

Karakteristika je svih europskih poreznih sustava da imaju problem kako izbjeći da domaće porezno zakonodavstvo smanjuje konkurentnost proizvoda i usluga gospodarstva pojedine države na globalnom tržištu. Europske države su socijalne države, obilježene velikim socijalnim transferima, a cijenu socijalne države valja platiti.

Europski proizvodi zbog visokog poreznog opterećenja rada (koji je u Europi ionako skuplji nego u većini ostalog svijeta) gube konkurentnost na svjetskom tržištu. Doduše, visoka produktivnost i znanje do neke mjere kompenziraju hendikep u odnosu na konkurentska brzorastuća gospodarstva, ali visok teret cijene održavanja socijalne države ipak se ne može podnijeti.

Zato države smanjuju pritisak na oporezivanje rada i tekućih prihoda svojih građana, a sve se više okreću porezu na imovinu. Porez na imovinu, pa tako i porez na nekretnine, moguće je naplaćivati sukladno poreznoj snazi, a primjenom tog poreza moguće je utjecati na građane da aktiviraju svoju imovinu.

Doduše, država, poput Hrvatske, koja u svom vlasništvu ima golemu količinu neiskorištenih nekretnina, koje ni na koji način ne doprinose javnom dobru, teško da ima pravo prigovarati građanima da su svoje uštede pogrešno uložili u ekonomski neiskorištene nekretnine, a pogotovo nema pravo „kažnjavati“ ih za takvu ekonomsku „neracionalnost“.

Ipak, iako nekretnine trenutno nisu neposredno oporezovane, na svaku se nekretninu naplaćuje svojevrsni parafiskalni namet – komunalna naknada. Komunalna naknada prihod je jedinice lokalne samouprave, upravo kao što bi to bio i porez na nekretnine.

Međutim, za lokalnu zajednicu ova se dva izvora prihoda bitno razlikuju: komunalnu naknadu jedinica lokalne samouprave smije upotrebljavati samo za financiranje komunalne infrastrukture na svom području, a porez na nekretnine njen je izvorni prihod, kojim može financirati sve lokalne potrebe.

Problem što ga promjene modela fiskalnog tereta na nekretninu može donijeti, bila bi promjena u strukturi troškova lokalne zajednice.Neka bi lokalna zajednica mogla odlučiti dramatično smanjiti investicije za održavanje i izgradnju infrastrukture, a porezne prihode utrošiti za neke druge svrhe.

Međutim, to je stvar fiskalne autonomije i provođenja načela supsidijarnosti, dakle, da odluke valja donositi na najnižoj mogućoj razini, a da onaj tko donosi odluke mora ujedno biti i odgovoran za njihove posljedice.

Bitna razlika u modelu komunalne naknade i poreza na nekretnine je i u tome što je lokalna zajednica mogla diskrecijski nekoga osloboditi od plaćanja komunalne naknade. Nisu rijetki ni sporovi o tome je li središnja država obveznik komunalne naknade za svoju imovinu, bila ona u upotrebi ili napuštena.

Kod poreza na nekretnine stvar je jednostavna. Valja utvrditi metodu jedinstvene procjene vrijednosti nekretnine, a onda porez na nekretnine plaćaju svi, i to prema vrijednosti nekretnine. Za državu taj porez postaje ozbiljnim problemom, jer zbog neaktivirane imovine država mora plaćati relevantne sume lokalnim zajednicama, na čijim se područjima takve nekretnine nalaze.

Paradoksalno je da je središnja država gubitnik u modelu poreza na nekretnine, a lokalne zajednice dobitnici, iako u aktualnoj raspravi o uvođenju ovog poreza izgleda kao da lokalne zajednice i građani njegovim uvođenjem gube, a država dobiva.

Već činjenica da neki od aktera u raspravi nisu prepoznali svoje realne interese, govori o tome da je u pripremi rasprave bilo ozbiljnih problema. Iskustvo susjedne Slovenije, koja godinama priprema uvođenje poreza na nekretnine, koja je provodila opsežnu akciju u kojoj je Geodetska uprava uz sudjelovanje vlasnika procjenjivala vrijednost svake pojedinačne nekretnine, još uvijek nije uvela taj porez, a Ustavni je sud osporio metodologiju vrednovanja nekretnina.

Riječ je o osjetljivom sustavu, u kojem vrednovanje nekretnina mora biti razvidno provedeno i pravedno, u kome porezni teret mora biti balansirano raspoređen na porezne platiše, a porezni prihodi precizno unaprijed simulirani. Uvođenje ovakva poreza moguće je samo u savezništvu s lokalnim zajednicama, ali i uz interes dijela poreznih platiša, onih koji bi u uvođenju ovog poreza vidjeli mogućnost za porezno rasterećenje sadašnjih dohodaka.

U Hrvatskoj se takva racionalna scena nije uspostavila. Tek rijetki akteri javno govore konzistentno. Naravno, to su i protivnici uvođenja svakog novog poreza, skeptični prema tome da bi on mogao dovesti do poreznog rasterećenja dohodaka građana (iako se to rasterećenje već dogodilo prethodnom poreznom reformom), ali i oni koji sustavno, poput bivšeg ministra Slavka Linića, porez na nekretnine opravdavaju kao socijalnu mjeru poreznog rasterećenja rada i opterećenja imovine.

Odgoda poreza, koji će Hrvatska prije ili poslije morati uvesti, u takvim je uvjetima najracionalnija odluka, pod uvjetom da ta odluka ne znači prekid rasprave i modeliranja novog sustava, zasnovanoga na oporezivanju nekretnina, ali pravednog u odnosu na poreznu snagu svakoga poreznog obveznika.

Kad se bilo što važno mijenja u poreznom sustavu,dobro je da o promjenama postoji društveni konsenzus. Ako takvog konsenzusa nema, odgoda promjene dobra je odluka, a dobro je i to da o odgodi postoji potpuni konsenzus unutar vladajuće koalicije, očito uspostavljen racionalnim unutarkoalicijskim dijalogom.