Svako radno mjesto u Uljaniku stoji nas milijun kuna

Iako je riječ o vrlo površnoj i nadasve neozbiljnoj računici, plaćeni iznos možemo i drugačije predstaviti. 

Ovako: Porezni obveznici su sa zadnjim danom prošle godine za spašavanje svakog radnog mjesta u Uljanik grupi platili po nešto više od pola milijuna kuna. Propala brodograđevna grupa ima oko 4500 zaposlenih sveukupno. I isplate će se nastaviti. 

Prema projekcijama ministra financija Zdravka Marića sanacija 'uspješnog i nadasve korisnog' gospodarskog doprinosa tog biznisa porezne će obveznike koštati i do šest milijardi kuna. Zbog jamstava datih za kredite. 

Prema površnoj i neozbiljnoj računici to znači da će porezni obveznici za spas svakog radnog mjesta u sjevernojadranskoj brodogradnji dati po milijun kuna. 

I to najmanje toliko. Riječ je samo o sanaciji dugova koje Uljanik ne može servisirati. Upravo je površna i neozbiljna računica pravi način da se tretira situacija s Uljanikom jer se i cijeli taj biznis proteklih desetljeća vodio u svoju sigurnu propast – površno i neozbiljno. 

Zapravo je prilično apsurdno. Zaposleni u sjevernojadranskoj brodogradnji već su nekoliko desetljeća u teškoj situaciji. Prošli su mnoge brodolome. Svašta im je prijetilo i morali su se često boriti za svoj opstanak. I tako su, dok im je bilo teško desetljećima radili. Ili se pravili da rade.

Uprave brodogradilišta su upravljale. Ili su se pravili da upravljaju. U svoj toj 'težini' plaće su se isplaćivale radnicima, a bonusi direktorima. Prosječno su svi dugo vremena živjeli bolje od svoje okoline. 

I onda još spašavanje svakog radnog mjesta košta nešto više od milijun kuna. Koje porezni obveznici moraju platiti bankama za kredite koje Uljanik nema odakle platiti. One iste kredite za koje poreznici sumnjaju da su korišteni izvan svoje namjene. 

Više bi se isplatilo da je prije deset godina država svakom zaposleniku Uljanika isplatila po milijun kuna da ne radi u Uljaniku nego što je davala jamstva za kredite iz kojih su im se isplaćivale plaće. 

Zapitamo li se ikada što ćemo točno "kupiti" s tih milijun kuna po spašenom radnom mjestu? Odnosno, što smo već kupili jer riječ je o jamstvima koja moramo platiti zato što Uljanik nema odakle. 

Za već plaćenih pola milijuna kuna po radnom mjestu i izvjesno još pola milijuna kuna koje ćemo tek platiti kupit ćemo samo priliku da u budućnosti tom brodograđevnom sustavu damo još malo poreznog novca. 

Vrijeme je da se porezni obveznici zapitaju čime su zaposleni u brodograđevnoj industriji sjevernog Jadrana, a posebno oni koji su kao menadžeri taj biznis vodili zaslužili da budu povlašteni? 

Možda zato što hrvatska sjevernojadranska brodogradnja ima takve reference u gradnji brodova na svijetu kakve nema nitko drugi?  Ne. Da ima, ne bismo je danas sanirali. 

Možda zato, kako to vole isticati sindikalni lideri što su prije mnogo desetljeća brodogradilišta uspješno radila i razvijala kraj u kojem postoje pa im je okolina sada dužna? Izvrsna logika za manipulaciju opće prakse. 

Biznisi postoje da bi služili ljudima, a ne da bi ljudi služili njima. I dok su svima usta puna strateških partnera i spašavanja nitko poreznim obveznicima nije odgovorio na jednostavno pitanje koje glasi: Što možemo očekivati od aktualnog spašavanja Uljanika za deset godina? 

Kako bilo, država nažalost ima sreće kad je propast Uljanika u pitanju. Brodogradilište propada u trenutku kada se ministar financija Zdravko Marić može jeftino zadužiti da plaća grijehe iz prošlosti. Pa se tako prošli tjedan zadužio za 2,7 milijardi kuna više nego je planirao. Uz to je javni dug još i pao. 

To je samo naoko sreća. U njoj se krije velika nesreća. Savršeno vrijeme za savršene reforme prolazi, a sa svakom novom propašću i njezinom sanacijom hrvatsko je gospodarstvo još malo više izlizano nego je prije toga bilo. 

Zašto svaki radnik u Hrvatskoj nije zaslužio da mu porezni obveznici spašavaju radno mjesto uz milijun kuna troška?