Svaki zločin vapi za kaznom

O skupu sjećanja na žrtve ubijene bez suđenja, civila i zarobljenika koji su prema međunarodnim konvencijama morali biti zaštićeni, govore kao o "najvećem okupljanju neonacista u Europi".

"Prije svega, distanciraju se od svoje nacističke prošlosti koje se stide. Ispričavaju se. Uče istinu u školama i crkvi. Javno pokajanje i pranje. Razumiju li oni nas? Možda, ali ipak brinu više o sebi.

O svojoj slici u EU ogledalu. Ono što treba brinuti nas su naše podjele. Od prošlosti iz koje treba učiti,nužno se okrenuti prema budućnosti...v lastitom narodu, demografskoj obnovi, standardu.

I reformama o kojima svi pričaju, ali ih ne žele vidjeti u svom dvorištu. U najavi su glasni, neke su očigledno počele (Agrokor, kao najpoznatija), ali će građani još dugo tražiti dokaze da su ozbiljno počele.

Predugo najavljivane, a spore. Sjećam se kako je to izgledalo; uvijek neki izbori, pa da se nekom ne zamjeri. A reforme uvijek odnose žrtve.

A glasovi trebaju. Pa onda oni koji su uveli odlazak u mirovinu sa 67 godina sad prvi potpisuju da se taj prijedlog otkloni. Uvjerljivo. Stalno znamo što nećemo. Teže kažemo što hoćemo. Pa onda natrag u povijesne bitke. Stvarnost traži hrabrost. U ideološkim je rukama toplije i sigurnije. Nisi sam. A ni odgovoran. Uvijek su odgovorni oni drugi.

Pa hoćemo li više dati mira dušama ubijenim u totalitarizmu?Jednom i drugom. I prestati ih koristiti za pranje vlastite biografije i savjesti?

Svaki zločin, bez obzira tko ga je počinio je zločin. Vapi za kaznom. I žrtve Jasenovca čiji broj se ne zna, ali i žrtve Bleiburga. Neosporno je i da se  mjesta moraju obilježiti. A zločin osuditi. I jednog i drugog totalitarnog režima. Tek onda mirno prema budućnosti. Uostalom, Franjo Tuđman je govorio i stvarao državu na pomirbi. On!

A Republika Hrvatska je, mislim, zadnja zemlja koja je donijela Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom komunističkih pokreta 1945. - 1990. Deklarativno, Hrvatski sabor je podržao odluke Vijeća Europe, pozvao zemlje i stranke postkomunista da ponovo procjene vlastitu prošlost i distanciraju se od zločina.

Jasno je da nisu moguća potpuno objektivna tumačenja. Selektivnost hrvatskih vladajućih struktura usprkos konsenzusu o povredi ljudskih prava i eliminaciji nepoželjnih. A znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima su preduvjet da se izbjegne ponavljanje.

Prigovori da ne slavimo dovoljno Dan pobjede traži objašnjenje. Jasno je, bila je u pitanju cjelovitost Hrvatske. Nitko normalan to ne dovodi u pitanje.

Ali, Hrvatska za razliku od Francuske nije dočekala demokraciju odlaskom neprijateljske vojske. Nas je dočekao totalitarizam. A njega nitko ne može slaviti.

Nove masovne grobnice, stradanje civila, emigranata, izostanak građanske slobode... i one ekonomske. Za zlodjela iz tih vremena se nitko nije pokajao, nije ih priznao (osim, hvaleći se). Nitko se ne propitkuje. Samo optužbe na račun one "druge strane"...

Zviždanje izaslanici Predsjednice Republike Hrvatske nije zvižduk Mirjani Hrgi s kojom se ne moramo slagati. Zviždanje instituciji hrvatske države je druga poruka. I stav. Put do političke kulture i uvažavanja onih koji imaju pravo misliti drugačije je dug.

Skup u Lisinskom sigurno tomu nije pridonio. Zalud nam komemoracije dok se ne distanciramo od vlastitog grijeha. Ali i onih koji svoju karijeru grade na mrtvima. Potrebna nam je nulta stopa tolerancije na svako nasilje, i ono od strane komunista ali i ono od strane fašista. Promjena sustava.

Da nas žrtve tuđeg bezumlja više ne dijele. I da nam druge zemlje više ne čitaju lekcije.