Suradnja sa Slovenijom je u interesu Hrvatske, ali ne smijemo pristati na ucjene

Milanović je nakon sastanka istaknuo kako su dva predsjednika razgovarala o otvorenim pitanjima koja hrvatsko-slovenske odnose dovode u tenziju i poželio da sporna pitanja tretiramo kao civilizirani ljudi i civilizirane države. Posjet je, očito, imao više simboličnu poruku, a sva sporna pitanja i dalje su ostala netaknuta. 

Više od sto godina hrvatsko-slovenskih prijepora

Iz predizbornih poruka moguće je iščitati da je Milanović izabrao Sloveniju za svoj prvi državnički posjet zato što Slovence smatra prirodnim hrvatskim saveznicima. I nema u tome ništa sporno. Od svih naroda u hrvatskome okruženju Slovenci su nedvojbeni najbliži Hrvatima (katolička vjera, pripadnost zapadnome civilizacijskom krugu) i trebali bi nam biti najbliži saveznici. Međutim, to, na žalost, nije tako. Hrvatsko-slovenski prijepori nisu od jučer, nego traju već više od sto godina. Jedan od najistaknutijih slovenskih političara u vremenu prve Jugoslavije, katolički svećenik Anton Korošec, u svim se bitnim političkim pitanjima svrstavao na stranu Beograda, a protiv Zagreba, kulminacija čega je bio njegov ulazak u jugoslavensku vladu nakon atentata na Stjepana Radića. 

U prvim godinama monarhističke Jugoslavije javljaju se i teritorijalne pretenzije Slovenije na hrvatski teritorij. Filip Lukas svjedoči kako mu je prilikom pregovora o razgraničenju 1920. slovenski pregovarač Jože Rus predložio da grad i kotar Varaždin s Međimurjem odvoje od Hrvatske i pripoje Mariboru uz obrazloženje kako se tamo govori kajkavski jezik. Zmago Jelinčić ridikulozna je pojava slovenske političke scene, no slovenske, teritorijalne pretenzije egzistiraju danas i u intelektualnim krugovima pa tako znanstvena savjetnica SAZU Darja Mihelič svojata cijelu Slavoniju. Nakon Drugoga svjetskog rata brojne su se okolne države počastile na račun Hrvatske, pa je tako iz sastava tadašnje NR Hrvatske 27 sela pripojeno i Sloveniji.

Sporazum Kučan-Milošević

Politika suradnje Slovenije sa Srbijom protiv Hrvatske, nastavlja se i u razdoblju kraja komunističke Jugoslavije. Tako je 1985. u Ljubljani održan razgovor između srpskih i slovenskih intelektualaca o prekrajanju Jugoslavije. Slovenska je strana srpsku uvjeravala kako je za Srbe, s obzirom na broj Srba u svim jugoslavenskim republikama, najbolje rješenje očuvanje Jugoslavije. Politička platforma Ljubljane svela se na slogan: Slovenija van, a ostatak "velika Srbija" ili "krnja Jugoslavija".

Svoju poziciju Ljubljana je objašnjavala nacionalnom homogenošću i pripadnošću zapadnoj civilizaciji. Šest godina kasnije, 1991. godine, potpisana su dva sporazuma Kučan-Milošević kojima je dogovoreno odcjepljenje Slovenije i stvaranje autonomnih oblasti u Hrvatskoj. Kasniji rat u Sloveniji klasičan je primjer simuliranog rata koji je imao cilj uvući Hrvatsku već tada u ratna zbivanja čime bi JNA dobila "legitimitet" za napad na Hrvatsku.

Okupacija sv. Gore, izlaz na otvoreno more, Ljubljanska banka, NE Krško

Kasniju povijest hrvatsko-slovenskih odnosa obilježilo je nekoliko velikih prijepora. Slovenija je okupirala Svetu Goru (slov. Svetu Geru), a odlučila je dobiti izlaz na otvoreno more na hrvatski račun. To je kasnije dovelo do arbitražnog postupka koji je kompromitiran postupcima slovenske strane pa Hrvatska ne priznaje arbitražnu odluku. Hrvatsko-slovenske odnose opteretili su i prijepori vezani za novac hrvatskih štediša u Ljubljanskoj banci, ali i pitanje Nuklearne elektrane Krško koja je izgrađena zajedničkim sredstvima obiju zemalja u omjeru 50: 50.

Ucjena kao konstantna slovenske politike prema Hrvatskoj

Zbog ratnih zbivanja i niza drugih faktora Slovenija je devet godina prije Hrvatske ušla u Europsku uniju što je Ljubljani kasnije omogućilo da iskoristi svoj položaj za ucjenjivanje Zagreba. Ucjena postaje sukus slovenske politike prema Hrvatskoj što rezultira blokadom hrvatskih pregovora 2008. Bilo je i pokušaja da se stopira ulazak Hrvatske u NATO, ali su ti pokušaji vrlo brzo uklonjeni intervencijom Washingtona. Hrvatska je na kraju ušla u EU, ali je ostao gorak okus neprijateljske politike Ljubljane.

I danas Slovenija raspolaže s ucjenjivačkim kapacitetima jer Hrvatska još nije članica Schengena. Pahor je to jasno naglasio prilikom susreta s Milanovićem kad je izjavio da je pitanje ulaska Hrvatske u Schengen izravno vezano uz pitanje konačnog rješavanja graničnog spora, odnosno primjene odluke Arbitražnog suda iz 2017.

Hrvati u Sloveniji nemaju status nacionalne manjine

Pored svega navedenog, u Hrvatskoj se posve zanemaruje još jedan element u hrvatsko-slovenskim odnosima. Procjene govore kako u Sloveniji živi oko 55.000 Hrvata. To je nekoliko puta više nego što Slovenaca živi u Hrvatskoj. I dok Slovenci u Hrvatskoj opravdano imaju status nacionalne manjine, Hrvati u Sloveniji nemaju. Hrvatima se u Sloveniji ne priznaje status autohtonosti.

 Inače se autohtonom obično smatra ona manjinska etnička skupina koja u okviru većinskog naroda živi duže od jednog stoljeća. Iako dio Hrvata u Sloveniji zadovoljava taj kriterij ne priznaje im se status nacionalne manjine, što nije slučaj s Mađarima i Talijanima kojima Slovenija priznaje taj status.

Hrvatsko-slovenske odnose potrebno je relaksirati i unaprijediti

Za zategnute odnose nikada ne treba kriviti samo jednu stranu, no bilo koja objektivna analiza utvrdila bi da su za tenzične odnose Hrvatske i Slovenije dominantno odgovorni slovenski politički predstavnici kojima je ucjena konstanta u odnosu prema hrvatskoj državi. Hrvatskoj s druge strane nije u interesu da uz nesigurno i nestabilno balkansko okruženje ima loše odnose i sa svojim sjevernim susjedima. Hrvatsko-slovenske odnose potrebno je relaksirati i unaprijediti. To je u interesu i hrvatske i slovenske strane. 

Hrvatska i Slovenija u svakom su pogledu upućene jedna na drugu. Bilo koja "cost-benefit analiza", da se poslužimo ekonomskim rječnikom, nedvojbeno bi pokazala kako je u interesu obje strane suradnja, a ne konflikt. A i odnosi Hrvata i Slovenaca, običnih ljudi, vrlo su prijateljski i prisni.

No u pregovorima sa Slovenijom postoje crvene linije koje niti jedna suverena država jednostavno ne prelazi. Ta je linija obrana teritorijalne cjelovitosti i integriteta. Toga trebaju biti svjesni hrvatski, ali slovenski pregovarači. Hrvatska će na kraju ući u Schengen, htjela to Slovenija ili ne (tu se ipak radi i o interesima malo većih geopolitičkih igrača), a još jedna ucjena mogla bi dodatno kontaminirati i onako zategnute hrvatsko-slovenske odnose. A to nikako nije u interesu ne samo hrvatske, nego još mnogo više slovenske strane.