Sukob Armenije i Azerbajdžana predstavlja politički 'Molotovljev koktel' različitih geostrateških interesa

Dio Azerbejdžana naseljen dominantno armenskim stanovništvom

Međunarodnopravno gledano, Nagorno Karabah je dio Azerbejdžana (muslimanska zemlja), no dominantno naseljenim pravoslavnim armenskim stanovništvom. Sukobi oko regije traju više od sto godina, a posljednji veliki ratni sukob (ratna zbivanja dovodila su do protjerivanja stanovništva i s jedne i s druge strane) vodio se od 1991. do 1994. godine te je završio armenskom pobjedom.

Četverodnevni rat 2016. odnio je više od dvije stotine žrtava. Iako formalno dio Azerbejdžana, Baku nad ovim prostorom ne vrši vlast, nego se regija nalazi pod efektivnom kontrolom Armenije. Stanje de iure i de facto svih ovih godina izaziva velike trzavice između ove dvije zemlje. Republika Nagorno-Karabah (Artsah) nije međunarodno priznata, ali već trideset godina predstavlja faktično stanje. 

Snažno jačanje azerske vojske

Azerbejdžan je zemlja s visokorastućim gospodarstvom, a gospodarski rast može prije svega zahvaliti izvozu nafte i plina. Gospodarski razvoj posljednjih se godina održava i na snažno jačanje vojske. Vojni proračun Azerbejdžana veći je od ukupnoga armenskog proračuna. Ova zemlja, s tri puta više stanovnika od Armenije, zapravo je u ovome sukobu nastojala kapitalizirati jačanje vojnih efektiva svih ovih godina.

Azerbejdžan se u ovome konfliktu poziva na međunarodno pravo, s obzirom na to da je regija Nagorno-Karabah međunarodno priznati dio ove države, a Armenija na prirodno pravo, tj. na armensku većinu u ovome planinskom području.

Potpora Turske i Izraela

U konflikt između Azerbejdžana i Armenije umiješane su i regionalne sile. S obzirom na snažne povijesne, jezične, kulturne i etničke veze Azera i Turaka Turska se nedvosmisleno nalazi na strani Azerbejdžana i daje im svaku vrstu potpore.

"Veliki zločin" Turske nad Armencima i dalje jako opterećuje odnose dvije države. Posljednjih dana pojavile su se informacije kako je Turska prebacila određeni broj plaćenika i terorista iz Sirije u regiju Nagorno-Karabah. Nagorno Karabah postaje magnet za džihadističke plaćenike i novi poligon za međunarodne terorističke organizacije, upozorio je Sergej Nariškin, ravnatelj ruske tajne službe SVR te je dodao da govorimo o stotinama i čak tisućama radikala koji se nadaju da će zaraditi na novome ratu za Karabah. Primarni motiv ovih plaćenika je naravno novac, a "džihad" je tek sekundaran.

Zanimljivo, na strani Bakua je i Izrael. Razloge ove na prvi pogled paradoksalne potpore (Turska je, naime, aktivni podupiratelj Hamasa protiv Izraela) treba tražiti u vrlo prozaičnim razlozima: Izrael je jedan od najvećih dobavljača oružja Azerbejdžanu (od raketnih sustava i minobacača do bespilotnih letjelica), a Azerbejdžan Izraelu isporučuje naftu.

K tome, iako azersko stanovništvo pripada šijitskoj grani islama, baš kao i iransko, odnosi između Azerbejdžana i Irana su na vrlo niskim granama. Iran je i devedesetih godina i danas jasno na strani Armenije, a između dvije države postoje i jake gospodarske veze. Podupiranjem Azerbejdžana, države s važnim geopolitičkim položajem, Izrael zapravo ograničava utjecaj Irana u regiji. 

Ruska potpora Armeniji

U sukobe u regiji Nagorno-Karabah aktivno je uključena i Rusija. Iako ne podupire Armeniju jednako snažno kao Turska Azerbejdžan, Rusija se u sukobu Bakua i Erevana nalazi na strani potonjeg. U Armeniji se nalazi ruska vojna baza, a aktivnim posredovanjem i sudjelovanjem u ovome konfliktu Moskva jača svoj utjecaj u regiji.

Uz Siriju i Libiju regija Nagorno-Karabah treća je neuralgična točka na kojoj se danas konfrontiraju odnosi Rusije i Turske.  U Rusiji se posljednjih dana prijavilo oko 20.000 dragovoljaca, uglavnom Armena i manje Rusa, za odlazak u Karabah. 

Armenija je dio Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti koju još osim Rusije čine Kazahstan, Tadžikistan, Kirgistan i Bjelorusija. Azerbejdžan je izišao iz Organizacije 1999. godine. Armenija još nije uputila poziv za kolektivnu obranu ovome vojnom savezu na čelu kojega je Rusija.

Međutim, u slučaju da Turska napadne Armeniju Rusija prema ugovoru o kolektivnoj obrani mora zaštititi Armeniju. K tome, Armenija je i članica Euroazijske ekonomske unije. 

Međutim, osim u slučaju direktnog napada Turske ili Azerbejdžana ne međunarodno priznati dio armenskog teritorija, Rusija se vjerojatno ne će izravno uključiti u sukob. Iako armenski saveznik, Rusija ne želi ući u otvoreni sukob s Bakuom (Rusija s Azerbejdžanom dijeli Kaspijsko jezero čije je pitanje demarkacije riješeno 2018., a riječ je o području bogatom naftom i plinom) i Ankarom braneći teritorij koji formalno-pravno ne pripada Armeniji.

Treba istaknuto kako u Armeniji posljednjih godina sve više jača i zapadni NGO i da sadašnji premijer Nikol Pashinyan nije jednako snažno usmjeren prema Moskvi kao njegov prethodnik Serzh Sargsyan. Rusiji zapravo najbolje odgovara status quo na ovome području premda je teško očekivati da će Baku mirovati jer bi sve gomilanje vojne tehnike posljednjih godina onda bilo posve izlišno.

Pregovori ili nastavak ratnog sukoba? 

Osim potpore Rusije i Irana Armenija – prva kršćanska država na svijetu - možda i najvećeg saveznika ima u svojoj dijaspori koja ima iznimno snažne utjecaje i kontakte diljem svijeta: od Pariza i Bruxellesa do Washingtona. Iako malobrojna u odnosu na mnoge druge dijaspore, armenska se smatra jednom od najutjecajnijih u svijetu. 

Očekuju li nas nakon dogovora o prekidu vatre dugotrajni pregovori (koji vrlo teško mogu završiti bilo kakvim kompromisima koji bi moglo dovesti do trajnoga dogovora) ili novo aktiviranje ratnoga sukoba, koji bi mogao potrajati još godinama, ostaje nam vidjeti. Sukob u regiji Nagorno-Karabah, međutim, nedvojbeno ima potencijala postati trajnim internaliziranim međunarodnim sukobom s teško predvidivim posljedicama po međunarodnu sigurnost.