Ne slažem se s onima koji kažu da se treba probuditi iz transa i brzo vratiti u realnost. Koju?

Simpatična mala zemlja sjajnih sportaša, civilizirana i vesela. Hit zemlja. Zemlja čije navijačke pjesme nisu prijeteće, govore o ljubavi i ljepoti. Mnogima neobično. Nikoga ne plašimo. Veselimo se pobjedama bez uobičajenog hrvatskog jala kojeg smo gotovo mogli brendirati. U početku pomalo neočekivano, a kasnije, kako je vrijeme prolazilo, postajali smo sve samouvjereniji. I željni još više. Najviše. I bili korak do..., ali lopta je okrugla. Nije nas htjela. No mi smo pobjednici. Svi. Čitava zemlja. Snaga samozatajnih i discipliniranih mladića. Karizmatični trener. Pravi Trener nad trenerima. Čovjek s pokrićem.

Više od pola milijuna ljudi na ulici, po žegi i kiši. Pozdravlja i zahvaljuje. Bez ijednog incidenta. Bez huligana, bez vrijeđanja, bez mržnje. Kud su nestali? Nisu nestali!!! Imaju respekt prema ovim dečkima, a oni su pokazali osim svoje skromnosti i svoju vjeru.

Nepretenciozno, nenametljivo. Otkrili su što im daje snagu, u što vjeruju i kad nitko ne vjeruje. I ostvari se.
Mateo Kovačić je cijelo vrijeme na autobusu držao zastavu s likom Svetog Ante. Po njegovoj želji doček u njegovim rodnim Sesvetskim Selima počeo je misom u crkvi Svetog Ante gdje je bio ministrant.

Danijel Subašić, koliko god mu prebrojavaju krvna zrnca zbog oca Jove, prije svake obrane penala se prekrižio. Ivan Perišić se nakon svakog zabijenog gola prekrižio i pogledao prema nebu. Ivan Rakitić isto.
A Francuska, zemlja s dužom demokratskom tradicijom, osnivačica EU...dočekala je svoje zlatne sukobljavajući se s policijom, provalama, pokušajima silovanja,neredima, ozlijeđenima... Kad su se razišli u svoje domove gledali su slavlje u Zagrebu. Dostojanstveno.

Ne slažem se s onima  koji kažu da se treba probuditi iz transa i  brzo vratiti u realnost. Koju? Onu u kojoj se ne veselimo, u kojoj nam smetaju tuđi uspjesi i naše zastave. Naše pjesme. Možda smo ipak dobri, pa nas samo NETKO treba podsjetiti. Politika nema tu moć. Osim u ratu. Drugačija su pravila. Sport može. I to ne samo nogometaši.U njihovoj sjeni rasturili su veslači i kopljašica Sara Kolak, Sandra Perković, Blanka Vlašić... Vaterpolisti upravo rasturaju, rukometaši su uvijek pri vrhu. Hrvatsku prepoznaju kroz sport. Još se sjećaju Dinamova razbijanja Partizana... Imena će im pobrojati svugdje u svijetu, od Tonija Kukoča do Dražena Petrovića.

Dubrovnik je dodatno brendirala Igra prijestolja, a Hrvatsku nogomet. Neka!

U svemu ovome treba primjetiti kako je iza nas ostao sukob navijača s nogometnim upraviteljima. Opet smo jedinstveni, snažni, moćni. Samo je nebo granica. Kada imamo rezultat, kad nam NETKO ponudi perspektivu, prošlost i rasprave o povijesti brzo nestanu. Prestanimo se utapati i poletimo. U nebo.