Studija o talentima kaže da su hrvatski menadžeri nekompetentni i loše obrazovani; što sada?

Izgovorena istreniranom dikcijom i ugodnim tonom nabrajalica ''održivo gospodarstvo i društvo, jačanje otpornosti na krize, zelena i digitalna tranzicija i ravnomjeran regionalni razvoj'', uz malo talenta za znanstvenu fantastiku zaista mogu zazvučati kao da ćemo ''hrabro ići tamo gdje ni jedan Hrvat do sada nije kročio''.

Potom se ipak, za buđenje iz fikcije čuje onaj opori zvuk patentnog zatvarača kojega je netko snažno povukao pa je zaparao ugodu recitacije i vratio nas u stvarnost.

Umjesto u Enterpriseu, nalazimo se na biciklu. Bez elektromotora. Bosi. I zima je. Pa ti vozi.

U konačnoj verziji sasvim neznanstvene fantastike pod moćnim naslovom ''Nacionalna razvojna strategija'' koju je predsjednik Republike Zoran Milanović nazvao ''velebnim seminarskim radom izrađenim po metodi copy–paste'', osim komunikacijski krasno odabranih ciljeva krije se i sintagma – ''ulaganje u ljude''.

I u tome se možda krije najveći hrvatski problem. U ljude se ulaže malo, ili se ne ulaže uopće. Ali, dobro zvuči kada se kaže – ''ulagati u ljude'', zar ne?

U dokumentima poput Nacionalnih strategija doista možete pisati što god hoćete, dok god napišete ono što je nužno da bi dokument poslužio svojoj svrsi. Utoliko je Zoran Milanović u pravu. Formalno treba kao hrvatske ciljeve prepisati europske ciljeve jer moraju biti usklađeni kako bi iz europskog proračuna u koji uplaćujemo novac, neki novac i dobili. Ovaj dio  u kojem je ispisane riječi po želji zapravo nema nikakvu ljestvicu kroz koju će se pratiti njegova provedba.

Stoga je ''Nacionalna razvojna strategija'' reklamno djelo vlasti koja je piše. Usput smo možda otkrili kako predsjednik Republike vidi pisanje seminarskih radova, pa je opravdano zapitati se je li on svoje na fakultetu pisao ''copy–paste'' metodom? Smisao ovog pitanja nije propitivati kompetencije predsjednika Republike, već ukazati na to da, ako želimo postići neke ambiciozne ciljeve, tada za njihovo postizanje moramo imati neke alate, a da bismo znali jesmo li im kroz godine koje dolaze bliže, ili nismo, trebamo moći mjeriti uspjeh, zar ne?

To se neće dogoditi. Mjerna ljestvica za praćenje postizanja ciljeva na zacrtanom putu nikad neće biti prezentirana tako. Zakon ponude i potražnje uvijek funkcionira. Za mjernom ljestvicom jednostavno nema dovoljno velike potražnje.

No, Hrvatsku se kontinuirano rangira na raznim ljestvicama. Obično smo na njima loše plasirani  i nerijetko se tim ljestvicama u hrvatskom javnom prostoru traže mane kako bi se diskreditirala loša pozicija Hrvatske na njima.

Međutim, predivne ciljeve iz Nacionalne razvojne strategije nećemo doseći samouvjeravanjem da nije do Hrvatske što ima loše pokazatelje. nego do ljestvice. Među brojnim ljestvicama ovih je dana aktualna Svjetska ljestvica talenata, švicarskog Instituta za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne kojem je lokalni partner u Hrvatskoj Nacionalno vijeće za konkurentnost (NVK), nekada vrlo glasno  u nastojanju da utječe na formiranje domaćeg javnog mnijenja.

Uglavnom, izvješće uključuje 63 zemlje koje su trenutačno rangirane u IMD-ovu Godišnjaku svjetske konkurentnosti. Hrvatska je na 53. mjestu, istom kao i lani. Dakle, stabilno pri dnu. Od članica Unije od Hrvatske su lošije jedino Bugarska, Rumunjska i Slovačka.

Neupućeni bi se mogli zabuniti i pomisliti kako je riječ o ljestvici koja pokazuje koliko je u kojoj zemlji talentiranih ljudi, međutim uopće nije o tome riječ.

Ljestvica pokazuje koliko je neka zemlja sposobna izgraditi, privući i zadržati nadarene osobe kako bi stvorila bazu talentiranih osoba potrebnih za povećanje konkurentnosti i rast gospodarstva. Ono ''ulaganje u ljude'' iz Nacionalne strategije.

U tumačenju rezultata aktualni predsjednik NVK Ivica Mudrinić istaknuo je kako je Hrvatska uspjela održati korak sa svijetom, ali nije uspjela ostvariti pozitivan skok. Nacionalna razvojna strategija Andreja Plenkovića pak obećava upravo to – pozitivan skok u budućnosti. Iako nazovimo je, ''švicarska ljestvica talenata'' nije mjerni instrument za praćenje ispunjavanja ciljeva Plenkovićeve strategije, svaki uspjeh Hrvatske na strateškom putu trebao bi se jasno vidjeti i na toj ljestvici. Zašto? Zato što ona u svojem mjerenju promatra tri ključna područja.

Prvo je ocjena ulaganja i razvoja, odnosno podizanje kvalitete obrazovnog sustava kroz investicije kako bi se povećao broj talentiranih osoba u zemlji. Potom se ocjenjuje sposobnost zemlje da zadrži svoje nadarene osobe i privuče nadarene iz inozemstva, a potom mjeri kvalitetu vještina i kompetencija dostupnih među talentima pojedine zemlje.

IMD ova ljestvica nastala je na osnovu dva izvora podataka, jedan je statistika, a drugi je anketa među gospodarstvenicima. Kriteriji koji se boduju po statističkim kriterijima u pravilu bolje rangiraju Hrvatsku od onih u kojima je rangirana na osnovu ankete među gospodarstvenicima. Primjerice, prema kriteriju ''efektivnih poreznih stopa na dohodak'' koji se ocjenjuje, statistički Hrvatska stoji relativno dobro zauzimajući 35. mjesto.

Visoko je rangirana, čak na 20. mjesto po broju diplomanata iz područja prirodnih znanosti, što se isto mjeri statističkim kriterijem. Bolji smo nego lani i po kriteriju rasta radne snage koji se također boduje na osnovu statističkih pokazatelja.

Međutim, rezultati ankete među gospodarstvenicima zapravo su poražavajući. A najgori su u kriteriju – kompetencija višeg menadžmenta. Naime, gospodarstvenici su anketom prema kriteriju ''kompetentan viši menadžment'', Hrvatsku stavili na posljednje 63. mjesto. Lani smo prema tom kriteriju bili bolji – 61.

Prema obrazovanju menadžera potonuli smo na 62. mjesto sa 60.-og. Istovremeno statistički pokazatelj koji određuje rang u kriteriju naknada menadžmentu Hrvatsku stavlja na 51. mjesto ljestvice.

 Opravdano je zapitati se je li domaći menadžment preplaćen u odnosu na svoje kompetencije i obrazovanje, baš kao što je opravdano zapitati se što i kako rade sve te silne, što popularne, što popularizirane, škole za menadžere? Među poraznim ocjenama je i 63. mjesto po kriteriju motivacije zaposlenika kao i isto to mjesto po kriteriju odljeva mozgova.

Puno je već riječi, slova, audio i video minuta potrošeno na prezentiranje i komentiranje Plenkovićeve Nacionalne razvojne strategije.

Prezentirana je kao spas, komentirana je kao obeshrabrenje u bolju budućnost. Istini za volju ne bi bila bolja niti da su u njezinu izradu uključene sve opozicije, već je vjerojatnije da još uvijek ne bi bila napisana.

Švicarska ljestvica o talentima otvara jedno važno pitanje, a ono glasi: ima li tko uopće voditi Hrvatsku u smjerovima zacrtanim Nacionalnom razvojnom strategijom, kada nam je viši menadžment nekompetentan i neobrazovan? Budući da je takav, Hrvatska je i prema kriteriju privlačenja i zadržavanja talentiranih ljudi također anketno smještena na posljednje – 63. mjesto.

No, kako ćemo, kada Plenkovićeva većina Saboru izglasa Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030 godine, uz djetinjastu žalopojku opozicije kako njih nitko nije uključio, jer da jest, Sunce bi nas obasjalo, krenuti na hrabri put u smjerovima u kojima nikada kročili nismo, imajmo na umu da švicarski IMD svake godine objavljuje svoju ljestvicu talenata.

U konačnici, kako će točno u narednih deset godina Hrvatska ulagati u ljude? Do sada se to ulaganje uglavnom svodi na ono što podrazumijevamo kao ''sva je politika 50 kuna'', odnosno – korumpiraj birače darovima pred izbore.