'Štrajk privatnika' je promašaj, ali štrajk potrošača? Zamislite

Nazvao je to – štrajkom. I naredao zahtjeve u kojima se poreza na dohodak smanjuje na osam posto, PDV na 22 posto, a neoporezovani dio plaće podiže na hrvatski medijan od 5500 kuna.

Međutim, to nije štrajk. Prije bi bila riječ o poduzetničkom neposluhu. Kad bi bila nazvana pravim imenom inicijativa bi možda čak bila i zanimljiva. Zamislimo. 

Poduzetnički neposluh u kojem, oni koji rade i stvaraju, novčanom uskratom poručuju državi da je skupa, neefikasna, da svojom tromošću unazađuje poslovanje, da svojim neradom unazađuje društvo, da iscrpljuje radnike i nagrađuje neradnike, da nema nikakav održiv plan za život građana u mirovini, da poreznim novcem skupo plaćen sustav obrazovanja ne zna modernizirati, da doprinosima plaćen sustav zdravstva ne zna popraviti... Nebo je granica zahtjevima koje pred svaku vlast mogu postaviti oni koji sebe opravdano zovu punjačima proračuna – poduzetnicima!

Da kojim slučajem nije stvorena toksična klima u društvu u kojoj su "učitelj i medicinska sestra smrtni neprijatelji frizerkama i blagajnicama" moglo bi se razgovarati o podizanju svijesti, o potrebi da se podrži poduzetnike. Baš kao što treba podržati veće plaće za kvalitetne ljude u sustavu obrazovanja tako treba podržati uspješne poduzetnike i olakšati im poslovanje.

Prvenstveno, pojeftiniti im ga, tako da se zahvaljujući tom pojeftinjenju poslovanja ostvari rast zahvaljujući kojem će financijski profitirati društvo u cjelini. Nije, međutim, dobro povoditi se za inicijativama koje svakog ogorčenog poduzetnika mogu skupo stajati. Poduzetnički neposluh za razliku od štrajka nije zakonom reguliran pa stoga nije niti dopušten. Da bi državni proračun pak osjetio da privatni sektor nije uplatio novac na sve potrebne adrese inicijativi bi se trebalo odazvati barem dvadesetak velikih i srednjih poduzeća i obustaviti plaćanje na nekoliko dana nakon roka u kojem su davanja trebala biti plaćena. To bi onda bila paraliza države u ime zahtjeva za pojeftinjenjem poslovanja.

Međutim, kada bismo tako ozbiljno razgovarali o poduzetničkom neposluhu tada bismo morali biti realni u pogledu na ekonomiju u kojoj živimo. Onu u kojoj oko dvije trećine ekonomskih tokova kontrolira država između ostalog i putem vlasništva ili suvlasništva nad tvrtkama koje posluju u monopolnim ili tržišnim djelatnostima. Oni se ne bi odazvali pozivu da ne uplaćuju novac državnom proračunu. Živimo u ekonomiji u kojoj lokalne samouprave privatnim poduzećima često i rado preplaćuju brojne poslove, mnoga su privatna poduzeća djelomično i na "državnoj sisi" kroz politiku subvencioniranja. Oni se ne smiju odazvati pozivu da ne uplaćuju novac državnom proračunu.

Imam bolju inicijativu: zamislite da svi građani Hrvatske mjesec dana troše novac samo na osnovne potrebe? Ali doslovno osnovne. Da mjesec dana ni jedan građanin ne kupi ni jedan komad odjeće niti obuće, ni jedan komad tehnike, da nitko ne uđe ni u jedan restoran niti kafić, da ne odemo u kino, da ne odemo u kazalište, da u trgovini kupujemo samo nužne namirnice, zamislite da svi građani Hrvatske mjesec dana žive kao da na raspolaganju imaju minimalnu hrvatsku mirovinu po odraslom članu kućanstva? To bi bio sasvim zakonit protest protiv ekonomskog sustava u kojem živimo. I koji nas sve izjeda. Hajde dobro, možda ne bismo izdržali mjesec dana. Razmažena smo nacija. Tjedan dana?