Stradao je od granate ispaljene sa salaša na kojem je odrastao: 'Markane, nikad neću vidjeti sina'

Prvi hrvatski redarstvenik bio je tečaj za hrvatske redarstvenike iz ljeta 1990. godine, a takvo osnivanje hrvatskih redarstvenih snaga vid stvaranja prvih regularnih hrvatskih oružanih jedinica. Biti hrvatski domoljub i dragovoljac 1990. godine nije bilo lako. Posebno ne u Vukovaru. Iako su svi pripadnici obitelji Bošković bili zaposleni i imali sređene obiteljske živote, kada je bilo najnesigurnije, najopasnije i najneizvjesnije, uz neskrivenu osudu mnogih susjeda, nisu kalkulirali - sva tri brata spremno su se odazvala regrutaciji.

Protivnici hrvatske neovisnosti to su medijski i politički popratili kvalifikacijama "nelegalnih" i "paravojnih" formacija, no ipak, 5. kolovoza 1990. godine na prostoru današnje Policijske akademije u Zagrebu, postrojene su dvije bojne od 1800 hrvatskih domoljuba i dragovoljaca, a među njima, ponosno su stajala sva tri brata Bošković - Ante, Zoran i Ivica, što je bio jedinstven primjer u Hrvatskoj. 

I dok je najstariji brat Ante postao pripadnik ATJ Lučko te kao takav sudjelovao u različitim operacijama, kao i u opskrbi sanitetskih, vojnih i drugih materijalno-tehničkih sredstava neophodnih za obranu Vukovara, dva mlađa brata, Ivica i Zoran, vratili su se u Vukovar kao pripadnici MUP-a. Od prvoga dana obnašali su redovite policijske zadaće, a tijekom obrane Vukovara, zajedno s ostalim pripadnicima policije, raspoređivani su na različite položaje te hrabro i odgovorno ispunjavali sve zadatke koji su pred njih postavljeni. Sudjelovali su u prvoj borbenoj akciji 4. srpnja 1991. godine u Borovu naselju, a nakon što su jedno vrijeme proveli na položaju na tzv. Domu tehnike, raspoređeni su na Mitnicu, na različite položaje na kojima se branila desna obala Dunava i ulaz u grad iz smjera Sotina.

Zoran Bošković

Dva brata Bošković poginula su pri obrani Vukovara

Nakon oporavka od ozljede koju je zadobio 7. listopada 1991. godine tijekom granatiranja Banskih dvora, Ante Bošković 13. listopada uspijeva telefonom dobiti Policijsku stanicu u Vukovaru pri čemu mu načelnik policije Stipo Pole priopćava kako je dan ranije, 12. listopada 1991. godine, pri obrani Mitnice, prilikom kombiniranog neprijateljskog napada, poginuo njegov najmlađi brat Zoran Bošković. Iako je obdukcijom utvrđeno kako je Zoran imao i prostrijelnu ranu, najvjerojatnije od gelera, uzrok smrti je bila slomljena kičma budući da su se na njega, nakon izravnog pogotka tenkovske granate u potporni zid i dimnjak pored kojega je stajao, srušile stotine kilograma betona i cigli koji su ga doslovno zatrpali. U trenutku Zoranove pogibije, uz ostale suborce, bio je i njegov stariji brat Ivica kojemu je, nakon što su ga izvukli ispod kamenja, izdahnuo na rukama. 

Policajac Marko Prgomet koji se toga trenutka nalazio uz njih, sjetio se kako mu je nekoliko dana prije, Zoran rekao: "Markane, dobio sam sina, možda ga nikada više neću vidjeti". Zoran je smrtno stradao od tenkovske granate ispaljene sa salaša Goldschmidt na kojemu su Boškovići odrasli.

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, pripadnici policije pokušali su proboj iz grada u obruču, u nekoliko skupina. U jednoj manjoj grupi, zajedno s policajcem Miroslavom Papom, u proboj je krenuo i Ivica. Do danas nije točno utvrđeno pod kojim su se okolnostima Ivica Bošković i Miroslav Pap odvojili od ostatka grupe s kojom su krenuli u proboj, no zarobljeni su u blizini Marinaca, odvedeni u selo, a potom mučki ubijeni.

Ivica Bošković

'To mi nitko ne može oduzeti'

Trideset godina kasnije, Ante Bošković, jedini preživjeli od tri brata, izjavio je: "Svjestan sam da u državi imamo puno problema, od nezaposlenosti do korupcije, ali za te probleme nisu krivi branitelji, nego politika koja se sustavno provodi, neovisno tko je na vlasti. Jednako tako, svjestan sam kako postoje ljudi koji su iskoristili sustav i uzeli od države sve što su mogli, a to nisu zaslužili. I na njih sam ljut. Moja oba brata poginula su u obrani Hrvatske i jako sam i tužan i ogorčen što se zbog svega toga stvara atmosfera kao da je ono zbog čega su, ne samo moja braća, nego tisuće mladih ljudi dali svoje živote, danas bezvrijedno.

Ja to ne dam reći, iako ovo nije Hrvatska za kakvu smo se borili i kakvu smo priželjkivali, ali za to nije kriva država i njeni simboli, nego ljudi. Hrvatska je moja domovina i što god se dogodilo, ono za što sam se borio i ono što mi je u srcu, ponajviše ono zbog čega su moja braća poginula, pravo da se osjećam svoj na svome, da istaknem svoju zastavu i ponosno kažem kako sam hrvatski branitelj, to mi nitko ne može oduzeti".

******

Antina, Zoranova i Ivičina majka, dvaput je doživjela gotovo identičnu, tešku obiteljsku tragediju. Naime, Mari Bošković, rođenoj Antunović iz Hodova, općina Stolac, u jugoistočnoj BiH, u Drugom svjetskom ratu, od tri brata, ubijena su dva. Brat Pero je zarobljen, mučen i potom ubijen, a drugi brat Vid, kao ranjenik odveden je iz bolnice u Kutini i njegova daljnja sudbina zauvijek je ostala nepoznata. Pedeset godina kasnije, u Domovinskom ratu, Mari Bošković su od tri, ubijena dva sina. Jedan je poginuo u obrani Vukovara, drugi je pri pokušaju proboja iz grada zarobljen i mučki ubijen u Marincima, selu između Vukovara i Vinkovaca. 

'Bila je privilegija'

Zoranov i Ivičin suborac, Marko Prgomet, zapisao je: "Bilo je to vrijeme stvaranja i obrane Domovine, bila je privilegija biti s vama na braniku Domovine. Velikani se ne zaboravljaju , počivajte u miru Božjem, neka Vam je laka hrvatska gruda. 

Zorane i Ivice, nismo vas zaboravili.

"Ta tri lica oslikavaju sliku hrvatskog policajca. Volio bih kad bi u svakoj prisezi naši kadeti, mladi policajci, došli ovdje i zastali pred tim licima. Tada bi promislili što su to hrvatski policajci radili u obrani Vukovara. Ostaje trajno zapisano da su policajci, kroz svoj doprinos, branili i oslobađali svaki pedalj hrvatske domovine. Danas smo ponosni na hrvatsku policiju koja časno obnaša svoju dužnost, baš kao što su to činila i ova tri hrabra čovjeka", poručio je ministar Medved.