(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV

Što stoji iza Trumpove kampanje optuživanja Kine za pandemiju?

Rivalstva velikih sila konstanta su svjetske političke povijesti, od Peleponeskog rata do danas. Posljednjih godina svjedočili smo novome hladnom ratu Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije ili u blažem obliku suparništvu ove dvije sile hladnoratovskim metodama. Posljednjih godina specifičnost toga rata predstavljao je globalni ekonomski i politički rast Kine. Nešto prije izbijanja pandemije COVID-19 SAD i Kina postigle su djelomični trgovinski sporazum, no čini se da će nakon korona-krize rivalstvo Washingtona i Pekinga postati još užarenije.

17.05.2020. u 21:06
Ispiši članak

Strategija optuživanja Kine

Posljednjih dana Kina se nalazi pod konstantnim optužbama SAD-a koje se sada već pretvaraju u očiglednu strategiju. Američki državni tajnik Mike Pompeo neki je dan izjavio kako hakeri povezani s Kinom pokušavaju SAD-u ukrasti podatke vezane uz istraživanje koronavirusa, a ponašanje u cyber prostoru označio je kao produžetak njihovih kontraproduktivnih stavova u kontekstu COVID-19 pandemije. "Dok SAD i njihovi saveznici i partneri rade na koordiniranom, kolektivnom i transparentnom naporu po pitanju spašavanja života, Kina i dalje ušutkava znanstvenike, novinare i građane. U isto vrijeme širi dezinformacije koje su pogoršale ovu zdravstvenu krizu", rekao je Pompeo.

S optužbama protiv Kine nastavio je i američki predsjednik Donald Trump. On je u razgovoru za Fox News, komentirajući prijedlog jednoga američkog senatora koji je izjavio da bi Washington mogao prestati izdavati vize kineskim studentima, rekao da bi Amerika mogla mnogo toga učiniti. "Mogli bismo potpuno prekinuti odnose. Kada bismo to napravili, što bi se dogodilo? Uštedjeli bismo 500 milijardi dolara ako bismo potpuno prekinuli odnose", rekao je Trump aludirajući na američki deficit u trgovinskim odnosima s Kinom.

Sankcije protiv Kine?

Što stoji iza Trumpove kampanje optuživanja Kine za pandemiju, od optužbi da je virus stvoren u kineskom laboratoriju do toga ga je Kina, u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (WHO), zataškavala informacije o virusu (što je točno ako je za vjerovati informacijama njemačke obavještajne službe)? Krije se, vrlo vjerojatno, "topnička priprema" za uvođenje sankcija protiv Kine. Posljednjih se, naime, tjedana sve više govori o sankcijama Kini ako ne pristane surađivati s istragom Washingtona o pandemiji koronavirusa (osim pristajanja na suradnju u istrazi od Kine se traži i zatvaranje svih tzv. mokrih pijaca koje mogu predstavljati rizik po zdravlje ljudi). A teško je očekivati da će Peking na to pristati. Ni mala Srbija nije pristala na takav akt nakon ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda (pristala je na baš sve druge uvjete) zbog čega je započeo Prvi svjetski rat. Sankcije protiv Kine, pretpostavlja se, uključivale bi zabrane putovanja, smrzavanje imovine i druga ekonomska ograničenja.

Hoće li sankcije zaista biti uvedene? Vrlo vjerojatno hoće jer, ponavljamo, kampanja koju posljednjih tjedana protiv Kine predvodi Trumpova administracije (ne zaboravimo da nas u SAD-u studenom očekuju predsjednički izbori) jasno dobiva konture strategije. Nema smisla predvoditi ovako snažnu protukinesku kampanju ako se ne misle uvoditi sankcije. U najboljem slučaju kampanja može predstavljati sredstvo da SAD kasnije dobije bolje pozicije u trgovinskim pregovorima s Kinom.

Kineski protuodgovor

I u Kini se pripremaju za američke sankcije. Neslužbeno glasilo Komunističke partije Kine, kineski The Global Times, piše kako je Kina pripremila nacrt protusankcija protiv SAD-a, a ovima bi bili obuhvaćeni američki kongresmeni, ali i čitave savezne države. The Global Times piše: "Ne možemo uzvratiti samo simbolički. Moramo uvesti protumjere koje će im nanijeti bol". 

Sigurnosna dilema predstavlja konfliktni modalitet međunarodnih odnosa, unutar kojega se države natječu za sigurnost. Svako jačanje sigurnosti jedne strane (npr. izumom inovativnijeg oružja) automatski kod druge stvara nesigurnost i daje joj opravdanje da i sama jača svoju sigurnost, obično putem većeg ulaganja u vojsku, što opet odgovara interesima vojnoindustrijskog kompleksa. Ova će dilema nesumnjivo obilježavati budućnost američko-kineskih odnosa, a u tom kontekstu se sve više govori o tzv. Tukidiovoj zamci, tj. opasnosti da dođe do sukoba sile u usponu i sile u padu.

U sadašnjoj situaciji i SAD i Kina, ali i druge države koje sudjeluju u kreiranju međunarodnih odnosa, mogle bi svoje neuspjehe, bilo da govorimo o lošem suočavanju s pandemijom ili o suočavanju s ekonomskom krizom, prikrivati skretanjem pozornosti na inozemne "ugroze". Riječ je o poznatoj teoriji tzv. "žrtvenog jarca". Nema sumnje da je Trump trenutno primjenjuje ovu doktrinu u odnosu prema Kini. Od početnih pohvala kineskome modelu suočavanja s pandemijom do današnjih sve ozbiljnijih optužbi do razine da se COVID-19 uspoređuje s napadom u Pearl Harboru.

"Kooperativno rivalstvo" ili hladni rat?

U ozračju novoga hladnog rata, s manjim ili većim intenzitetom, živimo već trinaest godina, od Putinove osude jednopolarnog sustava na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu. U godinama koje dolaze izgledno je da će hladnoratovsko nadmetanje predstavljati glavno obilježje američko-kineskih odnosa, iako imamo i suprotstavljena stajališta pa tako notorni Joseph Nye u razgovoru za Radio Slobodna Europa ističe da ne očekuje novi hladni rat između SAD i Kine već "kooperativno rivalstvo".

Umirovljeni general i bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost Herbert Raymond McMaster u svibanjskom je broju The Atlantica pozvao na to da SAD protiv Kine primjeni strategiju čvrstog i agresivnog obuzdavanja, a to bi uključivalo i poduzimanje oštrijih sigurnosnih mjera protiv agenata kineskog utjecaja u SAD-u i kažnjavanje kompanija koje surađuju s kineskim represivnim aparatom. Ideja trostrukog obuzdavanja Kine, Rusije i Irana ozbiljno se promiče u dijelovima američkog političkog establishmenta već nekoliko godina. 

Hoće li Amerika potencirati novi hladni rat ili "kooperativno rivalstvo“ ostaje nam vidjeti. U prilog prvoga ide činjenica da Kina predstavlja sve veću prijetnju SAD-u u borbi za svjetski tron (općenito govoreći, svjetska se moć seli u azijsko-pacifičku regiju, a francuski predsjednik Emmanuel Macron ne bez razloga govori o kraju zapadne hegemonije), a u korist potonjeg činjenica da su SAD i Kina iznimno ovisne jedna o drugoj u ekonomskome pogledu. Za međunarodnu sigurnost uvijek je bolja opcija dogovora, pa se tako spominje i moguća "nova Jalta" u slučaju da dođe do Trumpova reizbora. 

Kina je veći rival od SSSR-a?

Kakvi su izgledi SAD-a i Kine u potencijalnome hladnom ratu?

Bivši savjetnik američkih predsjednika i ugledni (paleo)konzervativni komentator Pat Buchanan u nedavno objavljenom zapaženom komentaru bavi se upravo mogućim srazom SAD-a i Kine. On ističe da je Trump prvi, što se tiče Kine, realist u zadnjih nekoliko desetljeća i dodaje: "Obje stranke bile su ujedinjene u osnaživanju Kine dok je ova redom preskakala Italiju, Francusku, Britaniju, Njemačku i Japan kako bi postala druga najveća sila u 21. stoljeću. Obje stranke također su odbacivale kineske trgovinske viškove s SAD-om koji su započeli s nekoliko milijardi dolara godišnje početkom 1990-ih, da bi sad narasli na gotovo 500 milijardi dolara godišnje. Niti jednu od stranaka to nije previše zabrinjavalo sve do nedavno, kad se istaknula naša rastuća ovisnost o Pekingu što se tiče proizvoda kritičnih za našu obranu i lijekova ključnih za zdravlje i opstanak Amerikanaca".

Buchanan dalje upozorava: "Za razliku od SSSR-a, Kina ima četverostruko veći broj stanovnika od naše populacije. Za razliku od SSSR-a, Kina je ekonomski i tehnološki sposoban i dinamičan takmac Sjedinjenih Država. Kad bismo započeli Hladni rat s Kinom, mi ga ne bismo započeli s prednostima koje je Trumanova Amerika, neoštećena kod kuće u Drugom svjetskom ratu, imala nad Staljinovom opljačkanom i opustošenom zemljom 1945. godine. (…) Dok je etnički nacionalizam rastrgao SSSR na 15 nacija, današnja Kina je više etnonacionalistička država u kojoj Han Kinezi sačinjavaju milijardu od kineskih 1,4 milijarde ljudi".

Kina ima i svoje slabosti: "Strah i nepovjerenje njezinih susjeda. Ona sjedi na indijskim zemljama od rata s početka 1960-ih godina. Ona prisvaja čitavo Južno kinesko more, na čije vode i resurse također polažu pravo Vijetnam, Malezija, Singapur, Indonezija, Filipini i Tajvan. Ljudi u Hong Kongu i na Tajvanu strahuju da ih Peking želi zauzeti i vladati njima. Čak i Vladimir Putin ima razloga biti sumnjičav, dok Peking gleda na oskudne, ali resursima bogate zemlje Sibira i ruskog Dalekog istoka, od kojih su neke svojedobno pripadale Kini“.

Buchananov zaključak je sljedeći: "Kina je veći rival od SSSR-a Staljina, Hruščova i Brežnjeva, ali današnji SAD nije nacija Ronalda Reagana, sa svojom pulsirajućom ekonomijom i ideološkim uvjerenjima da ćemo jednog dana vidjeti ideologiju Marxa i Lenjina pokopanu".
Američka nedvojbena prednost u mekoj moći

Joseph Nye u ranije spomenutom razgovoru ističe da je američka ekonomija i dalje vodeća dok je kineska dostigla dvije trećine njezina obujma. Prema svim pokazateljima SAD je i dalje, dodaje Nye, jedina globalna sila daleko ispred Kine. "Ako analizirate tvrdu moć, SAD izdvajaju za obranu četiri puta više od Kine. Na primjer, Kina ima dva nosača zrakoplova, a SAD 11. Dakle, SAD su i dalje jedina globalna vojna sila. Kada je riječ o ekonomskoj snazi mjereno deviznim tečajem, američka ekonomija je i dalje vodeća dok je kineska dostigla dvije trećine njenog obujma“.

Amerika nedvojbeno ima prednost i u tzv. mekoj moći. "Što se tiče meke moći, kao trećeg elementa, dakle da ostvarite cilj zahvaljujući privlačnosti vaše zemlje, a ne upotrebnom sile ili plaćanjem – bez obzira na to što je opala za vrijeme Trumpa – američka je i dalje na neusporedivo višoj razini nego kineska. Na listi 30 najatraktivnijih zemalja, koja je nedavno objavljena u Londonu, SAD su među prvih 4-5, a Kina na 27 mjestu", ističe Nye i dodaje da Peking ima mnogo više uspjeha u privlačenju afričkih i latinoameričkih zemalja, nego što je to u Europi, Sjevernoj Americi ili Australiji.

Još ranije Nye je precizno pobrojao američke prednosti u eventualnom srazu s Kinom. Riječ je o energetici, visokim tehnologijama (SAD ima prednost u biotehnologiji, nanotehnologiji i umjetnoj inteligenciji kad je u pitanju istraživanje i razvoj), obrazovanju (od dvadeset vodećih svjetskih sveučilišta, šesnaest su američka, a nijedno kinesko), dolaru (64 posto svih svjetskih deviznih rezervi koje vlade drže diljem svijeta je u dolaru, a tek 1,1 posto u kineskoj valuti) i geografskim prednostima (okruženost oceanima i manje neprijateljsko okruženje).
Sinocentrična globalizacija?

Viši suradnik Instituta za proučavanje Azije pri Singapurskom nacionalnom sveučilištu Kishore Mahbubani, pred nešto manje od dva mjeseca, u Foreign Policy iznio je razmišljanje da se krećemo od amerocentrične prema sinocentričnoj globalizaciji. Mahbubani smatra da su američki građani izgubili vjeru u globalizaciju i međunarodnu trgovinu, a da u Kini nije tako, što uostalom jasno dokazuje inicijativa Pojas i put.

"Slobodnotržišni sporazumi su postali politički toksični, s ili bez uloge predsjednika Donalda Trumpa. Nasuprot tome, Kina nije izgubila tu vrstu vjere. Zašto? Postoje dublji povijesni razlozi. Kineski lideri sada dobro znaju da je 'stoljeće poniženja' Kine (1842-1949) bilo posljedica napora njenih samozadovoljnih lidera da kinesku državu odsjeku od ostatka svijeta. Sasvim različito od toga, proteklih nekoliko desetljeća ekonomskog preporoda su posljedica globalnog povezivanja sa svijetom. Osim toga, kineski narod je doživio eksploziju kulturnog samopouzdanja. Uvjereni su da se mogu ravnopravno nadmetati u svim oblastima".

COVID-19 kao kineski 'Sputnjik trenutak'?

Branko Milanović, srpsko-američki ekonomist poznat po bavljenju pitanjima globalne nejednakosti, prošli je tjedan u osvrtu za Foreign Affairs postavio zanimljivo pitanje o tome hoće li korona pandemija predstavljati kineski "Sputnjik trenutak". Milanović podsjeća da nakon što je Sovjetski Savez 1957. lansirao Sputnjik, Washington je konačno shvatio da SSSR nije samo moćan ideološki protivnik, nego i tehnološki i vojni rival. Sputnjik je promijenio način na koji su SAD vidjele Sovjetski Savez, ali i način na koji su shvaćali svoje prioritete. Kina je nakon pandemije koronavirusa, dodaje Milanović, porasla u očima američke elite i svjetske javnosti te pogled na Kinu u SAD-u i u svijetu nakon ove krize nikada više ne će biti isti. 

Ako uzmemo u obzir da Sjedinjene Države imaju iznimne mogućnosti političke, gospodarske, vojne, tehnološke i svekolike mobilizacije nije isključeno da će sadašnja kriza u SAD-u predstavljati crveni alarm koji će dovesti do potpune strateške preorijentacije američke politike u odnosu na Kinu. S Trumpom na čelu ta je preorijentacija već započela (ne zaboravimo da je upravo američka politika obuzdavanja SSSR-a i suradnje s Pekingom stvorila današnju Kinu), a u godinama koje slijede SAD će nastojati iskoristiti sve svoje potencijale s ciljem da ostane jedina globalna supersila. 

Obveznice i korupcija

Ono što Ameriku ograničava u odnosima s Kinom, a što još nismo spomenuli, činjenica je da je Kina najveći strani kupac američkih obveznica – drži 1,2 bilijuna dolara duga SAD-a. Ono što pak Kinu ograničava u dužoj perspektivi je činjenica da je korupcija bitno obilježje kineskoga ekonomsko-političko-društvenog modela, a to je pojava koja ima iznimno destruktivne učinke po svaki kolektiv, od vremena Rimskog Carstva pa do danas. 

Rusija kao 'jezičac na vagi'?

U ovoj smo se kolumni bavili odnosima SAD-a i Kine, iznijeli smo različita stajališta, poglede i mišljenja, a na kraju moramo spomenuti i trećega globalnog aktera – Rusiju. Rusija ne može ekonomski pratiti SAD i Kinu, ali je vojna, sigurnosna i energetska velesila. Kako će se Moskva postaviti u kinesko-američkom nadmetanju? Zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Riabkov nedavno je osudio američke optužbe na račun Kine. "Pratimo te optužbe Washingtona na račun Kine, našeg strateškog partnera. Pratimo te optužbe s velikom zabrinutošću i nervozom... Barem za vrijeme ove trenutačne krize zemlje bi morale okaniti se svojih sebičnih pristupa i raditi na zajedničkom rješenju problema", rekao je Riabkov.

Iako je, dakle, iz ruskoga ministarstva vanjskih poslova naglašeno kako je Kina ruski strateški partner (suradnja Rusije i Kine sve je snažnija posljednjih godina) nije izgledno da bi se u slučaju intenziviranja hladnog rata SAD-a i Kine Rusija u potpunosti stavila na kinesku stranu. Ne gledaju, naime, svi u Rusiji benevolentno na suradnju s Kinom. Primjerice, ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo "problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga".

Mnogo je izglednije da će Rusija umjesto potpunog svrstavanja na bilo koju stranu nastojati igrati ulogu "jezičca na vagi" u različitim rivalskim situacijama Kine i Rusije. Moskva nema snage za dugoročno globalno nadmetanje, ekonomski je previše ranjiva, ali će nastojati vođenjem strateški inteligentne vanjske politike jačati svoju globalnu ulogu u multipolarnom svijetu koji nesumnjivo nastaje. Ako će postojati političke pameti i mudrosti velike sile nastojat će mirnim put rješavati svoje sporove. Neovisno pak o tome hoće li se intenzivirati neohladnoratovsko nadmetanje ili će se ići prema novoj svojevrsnoj mirovnoj konferenciji manje države trebaju pozorno promatrati što se događa u odnosima velikih sila, a to je posebno bitno upozorenje za Hrvatsku koja živi na području koje je uvijek u povijesti bilo izvorom napetosti, nesigurnosti, sukoba, ali i posredničkih ratova velikih sila.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.