Što smo sve saznali o Josipi Rimac i aferi vjetroelektrane?

Uskočka priča kaže da je Rimac svojim utjecajem osigurala Bašićevu projektu status povlaštenog proizvođača električne energije što će mu omogućiti da struju HEP-u prodaje dvostruko skuplje nego bi bez tog statusa. Ono što je trebalo postati najvećim hrvatskim vjetroparkom s 48 vjetroturbina, dobilo je svoj zvučni naziv 'Josipine vjetroelektrane'.  

Nitko nikada nije pogodovao projektu Krš – Pađene. Ni sam HEP, kada su odustali od tog projekta nakon što su njega prije 12 godina uložili više milijuna kuna nadajući se suradnji s tadašnjim austrijskim investitorom.

Ni Vlada Zorana Milanovića čiji je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak 31. prosinca 2013. potpisao ugovor s investitorom u Krš – Pađene omogućivši im višu otkupnu cijenu od one koju bi imali da su ugovor potpisivali u narednoj godini. Investitori, izgleda, vole prosinačke ugovore pa su u od regulatora tržišta status povlaštenog proizvođača struje dobili 30. prosinca lani.

Savršen projekt

Krš – Pađene savršen je projekt. S jedne strane, zato što je riječ o obnovljivim izvorima energije, mi porezni obveznici subvencioniramo otkupnu cijenu struje, što kroz poticaje iz državnog proračuna, što kroz dodatne naknade na računima za struju koju plaćamo. Cilj? Pa biti europski moderni i podizati udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj proizvodnji. Poticaji, naravno, služe i razvoju ekonomije, a potom i društva u cjelini.

Problem je u tom dijelu pak u tome što, kako je u znanstvenom radu pod naslovom ''Jesu li proizvođači energije iz obnovljivih izvora profitabilni u Hrvatskoj'', zaključio Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta Zagreb, poticanje obnovljivih izvora energije nema pozitivan društveni učinak. Potičemo neka druga društva i njihove proizvodnje, jer je, kako je zaključio Lovrinčević u slučaju obnovljivih izvora energije, omjer domaće opreme i multiplikacijskih faktora vrlo malen. Dapače, od svih vrsta obnovljivih izvora energije samo vjetroparkovi ostvaruju pozitivno poslovanje.

To sve znači da su političke i poslovne garniture u Lijepoj našoj u posljednjih 12 godina učinile apsolutno sve što je bilo u njihovoj moći da se pokraj Knina sagradi 48 vjetroturbina te da se struja koju proizvedu Hrvatskoj elektroprivredi proda po što je moguće višoj cijeni.

Kontinuitet takvog političko poslovnog cilja sasvim je jasan od tadašnjeg Milanovićeva ministra Vrdoljaka pa do današnjeg Plenkovićeva ministra Tomislava Ćorića i utjecajne Rimac, stranačke operativke Tomislava Karamarka, kojoj krivnju trek treba dokazati. Štetu od tako postavljenog cilja imaju građani koji se na tu struju griju, zahvaljujući njoj imaju toplu vodu, ili možda studiraju pod svjetlom koje daje naivno se nadajući da će od učenja i znanja imati neke koristi u hrvatskoj ekonomiji.

Korist od tako postavljenog cilja ima, pokazuje nam aktualni razvoj događaja – onaj tko ostane u sedlu. Josipa Rimac to izgleda nije. A projekt? I njegov investitor? To tek treba vidjeti.

Gospodarsko-političke afere koje u Hrvatskoj buknu pred izbore već odavno ne treba suditi prema njihovom zapletu (ovo što sada gledamo), već prema njihovu raspletu. A taj ćemo čekati možda i nekoliko godina. Razumljivo je da će se javnost narednih mjesec dana fenomenalno zabavljati naslađujući se najnovijim otkrićima iz priče o posrnuću crnokose ''kninske kraljice'', dajući joj nadnaravne moći i ogromne utjecaje, zanemarujući mnogo onoga što piše u brojnim izvještajima.

'Seoska moć u zatucanoj hrvatskoj ekonomiji'

S jedne je strane Josipa Rimac osumnjičena da je uručila deset tisuća eura gotovine Ružici Njavro iz Ministarstva poljoprivrede u zamjenu za utjecaj na resornu ministricu, da je za kninske vjetroelektrane prilagode odredbe o zakupu šumskog zemljišta. S druge strane, Rimac je pod sumnjom da je od lokalnih obrtnika u Vodicama ''žicala'' besplatne radove na obiteljskoj vikendici, zahvaljujući tome što im je svojim utjecajem pomogla da dobiju od države bespovratna sredstva namijenjena obrtnicima. Možda je to i najbolji opis seoske moći i ugleda te načina koji se on stječe u zatucanoj hrvatskoj ekonomiji.

Bila ona u konačnici proglašena krivom, ili nedužnom, ili uz ispriku oslobođena prije nego optužena, Josipa Rimac manje je važna od vjetroparka Krš – Pađene. Projekt naime ostaje. Jednako velik i jednako povlašten. Trenutačno se argumentira kako je svu svoju povlaštenost do Josipe Rimac stekao legalno, a samo u njezinoj eri potencijalno ilegalno.

No, što ako nakon njezine ere projekt Krš – Pađene nekim čudom legalizira svoju povlaštenost, a mi propustimo primijetiti kako netko deseti slaže eure u džepove zaokupljeni praćenjem spektakularnog oslobođenja ili suđenja Josipi Rimac? Možda svi mi ipak jesmo – ona. Nevažni u velikoj igri milijunskih pogodovanja. Poslužimo kao publika ili u njezinu slučaju kao jedan od posrednih aktera.

Važnije je da projekt kakav on danas jest, a takav je da podrazumijeva preskupu struju, propadne, nego da Josipi dokažemo krivnju. Jer ako projekt uspije, već će se za idući jednako toliko kriminalan naći deset novih Josipa. I Ivana. I Zorana. I Andreja.