Što se stvarno događalo u ljeto 1941. godine?

Uskoro će doći i kontroverzna proslava u Srbu, 27. srpnja, kada će se slaviti Dan ustanka koji je u Jugoslaviji bio službeno Dan ustanka hrvatskog i srpskog naroda, kako su govorili.

Sva ta tri datuma su povezana i o njima konačno treba reći punu istinu i napisati istinitu povijest što se stvarno događalo tih dana 1941. godine, ali i što se događalo tih dana u lipnju 1991. godine.

Dugo vremena već postoje brojne knjige i svjedočenja da je proslava Dana ustanka u Srbu 27. srpnja ne samo velika farsa nego i velika podvala i još veća uvreda za hrvatski narod.

Međutim, usprkos činjenicama određene moćne strukture, a ističu se Stjepan Mesić i Milorad Pupovac i antifašisti, slave taj dan kao veliki dan pobjede slobode.

Ove godine dogodila se jedna knjiga stranog znanstvenika koja je razobličila svu strahotu proslave Dana ustanka u Srbu i to knjiga istaknutog stranog znanstvenika, kanadskog povjesničara, Maxa Bergholza pod naslovom "Nasilje kao generativna sila". U toj knjizi Bergholz dokazuje da nije bilo nikakvog antifašističkog ustanka u Srbu i Drvaru 27. srpnja 1941. godine, nego da se radilo o brutalnim masovnim zločinima u kojima je od noža, vatre, sjekire, vila, metka, bacanja u jamu i utapanja u rijeci svoju pogrešnu nacionalnost ili vjeru životom platilo najmanje dvije tisuće nezaštićenih, nedužnih i nenaoružanih ljudi, Hrvata, katolika i Muslimana, među kojima je i nemali broj nerođene djece.

Bergholzova knjiga dokazuje, kako je to sjajno opisao književnik Josip Pavičić u Otvorenom pismu Miljenku Jergoviću, da nije bilo nikakvog ustanka antifašističkog, nego da se radilo o krvavom antihrvatskom ustanku na kojem je u zločinu rođena Titova Jugoslavija.

U svom Otvorenom pismu Miljenku Jergoviću književnik Josip Pavičić između ostalog opisuje istinu, a to je toliko jezgrovito, istinito i važno da ću navesti širi citat iz tog pisma.

"SFR Jugoslavija stajala je na četiri stupa: Tito, Partija, bratstvo-jedinstvo, NOR (narodnooslobodilački rat), s tim što su prva tri stupa stvarno bila samo inačice četvrtog. Nije se Josip Broz u najsvečanijim prilikama slučajno pojavljivao u odori partizanskog maršala, nije se Partija slučajno prema Savezu boraca NOR-a odnosila kao prema svom gornjem domu, nije se slučajno učilo naraštaje da je bratstvo-jedinstvo jugoslavenskih naroda proizašlo baš iz NOR-a. Na NOR-u je u drugoj Jugoslaviji počivalo sve, a ishodište NOR-a bio je, stvarno i figurativno, ustanak u Srbu i Drvaru. Tu je, u dolini 'ledene, smaragdnozelene Une' (Bergholz) sve počelo, u krvi, plaču i pogromu. Tu su se, doslovno, s krvavim srpom i čekićem u ruci, prekalili ustanički heroji. Tu su stasali čuvari 'moralne intaktnosti ustanka' i promicatelji 'povijesne istine iz socijalističkih vremena'. Tu je, a ne u Jajcu, nikla Titova Jugoslavija. Tu je rođena sablast koja je po našim životima kružila 45 godina prijeteći nam da ćemo, ako ne budemo pokorni, proći kao bračni par Marija i Josip Matijević kojima su ustanici u selu Vrtoču blizu Vakufa odsjekli glave, nabili ih na kolce i nosali po selu (str. 173)."

Konačno je došlo vrijeme da se napiše istinita povijest hrvatskog naroda. Konačno je došlo vrijeme da se prestane hrvatski narod, kao žrtva, vrijeđati jer najveća je uvreda ako ubojice veličaju i slave svoje djelo, a žrtve moraju to mirno primati kao navodnu istinu.

Na žalost, proslava u Brezovici, u stvari dana kada je raskinut sporazum Staljin- Hitler, opet će samo razjediniti hrvatski narod, kao i uvijek do sada. A da ne govorim o katastrofi koja se zove proslava Dana ustanka u Srbu, jer nije bilo antifašističkog ustanka nego je to bio četnički pokolj Hrvata i Muslimana.

Na sve ovo podsjećam jer i dalje u Hrvatskoj postoje moćne snage koje žele zločine i ubijanja pretvoriti u plemeniti antifašizam i koje žele zločince pretvoriti u heroje u koje se ne smije sumnjati.

Sada se vratimo iz 1941. u 1991. godinu, u vrijeme kada je u krvavoj borbi protiv iste te titoističke krvave Jugoslavenske narodne armije i četnika i velikosrba nastala samostalna, demokratska hrvatska država. To je bio veliki dan jer je Hrvatski sabor donio odluku o samostalnosti hrvatske države, ali ju nažalost nije mogao provesti u djelo zbog pritisaka Međunarodne zajednice i realizacije te je odluka odgođena do 8. listopada iste godine.

U međuvremenu se vodila dramatična borba hoće li dr. Franjo Tuđman uspjeti usprkos svih pritisaka to realizirati. Čak su ga pokušali i fizički likvidirati raketiranjem Banskih dvora. Samo pukim slučajem ostao je živ. Uveli su nam embargo na uvoz oružja i na stotine načina ohrabrivali moćnu petu kolonu koja je bila za Jugoslaviju, a protiv samostalne Hrvatske. Na žalost, taj odnos snaga koji je postojao u ljeto 1941. ni do danas se nije bitno promijenio. Izvor današnjih podjela je u ponašanju SDP-a i takozvanih antifašista iz toga vremena. Kao akter i svjedok tog vremena mislim da sam dužan, ne samo zbog istine o prošlosti nego i zbog sadašnjosti i budućnosti reći što se stvarno događalo.

Tuđman i Milan Kučan su se dogovorili da Hrvatska i Slovenija istoga dana 25. lipnja proglase neovisnost. U Sloveniji je oko toga postojalo puno jedinstvo svih političkih snaga, a u Hrvatskoj su postojale velike podjele. U SDP-u su u to vrijeme prevladavali, ne samo u vodstvu nego i u članstvu, projugoslavenski kadrovi koji se nikako nisu htjeli pomiriti da Hrvatska neće više biti u Jugoslaviji, da će biti samostalna i suverena država.

SDP je tražio amandmanom da se u Odluci o razdruživanju iz Jugoslavije utvrdi mogućnost novog udruživanja u konfederalnu Jugoslaviju. Franjo Tuđman s pravom nije htio o tome ni razgovarati. HDZ nije dozvolio da se otvori rasprava o amandmanu SDP-a. To je bio formalni razlog da zbog navodne nedemokratske procedure SDP-ovi zastupnici napuste sjednicu Hrvatskog sabora, dakle da ne glasuju za samostalnost. Jedino je ostao jedan zastupnik Čiče Vlašić s Korčule, koji je rekao da on jednostavno ne može napustiti Sabor i ne glasati za samostalnost Hrvatske. Ja u to vrijeme nisam bio zastupnik, bio sam potpredsjednik SDP-a i moja politička opcija bila je u manjini. Inzistirali smo na sastancima da se glasuje, da se ne napušta Sabor, ali većina na čelu s Račanom odlučila je da ako se ne otvori rasprava o amandmanu da će napustiti Sabor.

To napuštanje Sabora osokolilo je projugoslavenske snage, ali i Međunarodnu zajednicu da pojača pritisak na Tuđmana i Hrvatsku, da ipak na neki način Hrvatska ostane u nekoj konfederativnoj Jugoslaviji. Te podjele iz lipnja 1991. i danas su značajne u hrvatskoj politici i uvijek su bile bitne na svim dosadašnjim izborima, a bit će bitno i na idućim predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Usprkos svih pritisaka, usprkos raketiranju Banskih dvora uoči 8. listopada, kada je trebalo realizirati donesenu odluku o samostalnosti odnosno u Hrvatskom saboru proglasiti nakon isteka moratorija samostalnost Hrvatske, u podrumu INA-e Hrvatski sabor je pod prijetnjom da će biti raketiran ipak donio odluku o samostalnosti. Točno 14 dana kasnije dogodio se ključan događaj, Mihail Gorbačov pozvao je u Moskvu Franju Tuđmana i Franju Gregurića, predsjednika države i predsjednika Vlade, i Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije i predsjednika srpske Vlade. U dogovoru između Tuđmana i Gregurića odlučeno je da ja idem s Tuđmanom u Moskvu, a ne Franjo Gregurić. Ti razgovori u Moskvi bili su ključni. Tuđman je uspio uvjeriti Gorbačova da odustane od Jugoslavije i nakon toga su stvoreni uvjeti da nas priznaju Sjedinjene Američke Države i druge države, pa i Rusija.

Hrvatski narod mora imati povijesno pamćenje, ali povijesno pamćenje istine, a ne krivotvorene povijesti koja nam i danas nanosi veliku štetu.

Mislim da je došlo vrijeme da se donese odluka na državnoj razini da se odustane od slavljenja u Srbu jer to slavljenje je vrijeđanje žrtava i hrvatskog naroda. Mislim da je došlo vrijeme da se relativizira u skladu s istinom i ono što se događalo 22. lipnja. Mislim da se ni taj datum neće održati kao državni praznik.

Zašto su praznici važni? Zato što oni nameću jednu istinu koja često nije istina.

Sve ovo pišem zbog toga što se već kandidirao za predsjednika Zoran Milanović, koji je svoju kampanju započeo u Brezovici i koji će za svoga šefa kampanje uzeti bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljenića, koji je pisao onaj skandalozni Lex Perković, kojem se Milanović kao predsjednik Vlade pokušao suprotstaviti nalogu Europske unije za izručenje optuženih udbaških zločinaca koji su u Njemačkoj osuđeni na doživotni zatvor. Bojim se da će opet kampanja biti ideološka i da će Milanović nametnuti svoju tezu "mi ili oni".

Zato je važno stalno podsjećati na istinu što se stvarno događalo i 1941. i 1991. godine, jer samo na istini moguće je stvarati, kako on kaže, modernu i demokratsku Hrvatsku.