Što se dogodilo s Martinom Marijanovićem? Njegovi posmrtni ostaci nisu iskopani na Ovčari, njegovog imena na popisu zarobljenika nema...

Među njima, najteže i najbolnije je ono - gdje su posmrtni ostaci još šezdesetak osoba za koje se pouzdano zna da su živi dočekali slom obrane grada i ulazak JNA i srpskih paravojnih jedinica u vukovarsku ratnu bolnicu. Za dio žrtava za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga, putem iskaza preživjelih svjedoka ili svjedočenja svjedoka 'pokajnika' na suđenjima za ratni zločin počinjen na Ovčari, pouzdano se zna kako su doista završili na tom stratištu. Ipak, jedan od mnogih, čija sudbina do danas nije do kraja razjašnjena, niti je pouzdano utvrđeno mjesto njegovoga ubojstva, vukovarski je policajac Martin Marijanović.

Martin Marijanović, za obitelj i prijatelje Bajo, rođen je 17. kolovoza 1959. godine u Vukovaru, kao najstariji je od troje djece Mare Matić i Marka Marijanovića. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u Bogdanovcima u područnoj školi OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića, a preostala četiri, u matičnoj školi u Vukovaru. Nakon što je u vukovarskoj Školi učenika u privredi završio obrazovanje za strojobravara, odlazi na odsluženje vojnog roka u Niš, Srbija, a potom u prekomandu, kao vojnik-graničar, u karaulu na tadašnjoj jugoslovensko-bugarskoj granici. Po povratku iz JNA, Martin se zapošljava u Tvornici gume i obuće Borovo, gdje do 1991. radi na održavanju strojeva kao monter u pogonu Gumara.

Njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti, prisjetit će se nasmijanog mladića koji je rado zaigrao nogomet te da je u lokalnom klubu NK Sremac, danas NK Croatia Bogdanovci, kao junior, bio golman. Godine 1984., Martin će oženiti Mandu Bajac koja će im sljedeće godine roditi sina Mateja, a godine 1989. kćerku Antoniju. 

Od tog trenutka, reći će oni koji ga se i danas s ljubavlju sjete, obitelj je centar njegovoga svijeta. Martinova starija sestra, Dubravka Miličević, ispričat će: "Bajo, tako smo ga prvo zvale naša sestra Ankica i ja, a kasnije i prijatelji, doista je bio pravi obiteljski čovjek. I inače je jako volio djecu, pa tako i moju, bili smo izuzetno bliski… Oduvijek je bio veliki emotivac, izuzetno osjećajan, to su svi primjećivali…".

Godine 1990., Martin je s radošću dočekao demokratske promjene, a dana 10. ožujka 1991. bio je među, približno, 2500 nenaoružanih branitelja s područja bivše Općine Vukovar koji su se postrojili u Bogdanovcima, spremni da, kad bude potrebno, stanu u obranu Domovine. Na tragu te volje, Martin Marijanović prijavljuje se u hrvatsku policiju, a njegov bratić, Stjepan Marijanović, dobro se sjeća toga dana: "Zajedno smo otišli na liječnički pregled u Zagreb i zajedno smo, tjedan dana kasnije,18. ožujka ’91. potpisali Ugovor, nakon čega smo raspoređeni u PU Vinkovci…".

Malo, ali herojsko selo Bogdanovci, ubrzo će postati poznati širom Hrvatske, ali i cijele tadašnje Jugoslavije, po još jednom događaju, koji je šokirao vrh takozvane JNA.

Dubravka Miličević će ga opisati: "Nikada neću zaboraviti dan 5. svibnja 1991. Iza podne, zvona na crkvi zazvonila su ponovo. I danas se naježim kad se sjetim toga zvuka. Osim zvuka zvona koje je zvonilo, čula se i tutnjava tenkova koji su ulazili u Bogdanovce iz smjera Marinaca. Zgrabila sam svoje dvoje djece za ruke i potrčali smo u centar sela. Svi su seljani tamo došli, muškarci, žene, djeca, starci… Goloruki, tijelima smo zapriječili prolazak tenkova kroz selo, prema Vukovaru. I naš Martin, njegova supruga Manda i sin i kći, bili su također tamo. Djeca su mu bila sasvim mala, sin sedam, a kći nepune dvije godine, ali nisu se dali odstraniti… Kao ni mi, ostali… Majčin brat, naš ujak Petar Matić i mladi Tomislav Konjevod, legli su pred tenk… Nažalost, obojica su kasnije poginula pri obrani sela…".

Stjepan Marijanović, nastavlja: "U lipnju smo, nakon što je osnovana PU Vukovar, do tada je u Vukovaru bila Policijska stanica, premješteni tamo. U početku smo radili pozorničko patrolnu djelatnost, no kako su se ratna djelovanja pojačavala, dobivali smo različite rasporede. Martin je među prvima, osjetio što znači kad tenk direktno puca na tebe.

Dana 25. kolovoza, on, Vinko Bartulović, Josip Barun i Ignjac Kolar, Ignjacovim vozilom krenuli su iz Bogdanovaca na posao u Vukovar. Nisu ni naslućivali da su iz vojarne krenuli tenkovi prema obilaznici i direktno su kod starog, danas srušenog mosta, izletjeli pred njih. U trenutku kad su vidjeli kako se kupola s cijevi okreće prema njima, u posljednji su trenutak iskočili iz automobila koje je pogodila granata… Taj dan, Martin je baš meni išao na smjenu… Nakon izvjesnog vremena, ja sam raspoređen na Dudik, a Martin u pratnju vozila kojim se na položaje vozila municija, a potom na osiguranju stožera PU. Posljednji put smo se sreli dana 18. listopada. Zajedno posjetili moga ranjenog oca u kući u naselju Boško Buha na Sajmištu. Puno kasnije, čuo sam da je Martin dana 13. studenoga, pri granatiranju upravne zgrade, ranjen u glavu. Također, čuo sam da je krenuo u proboj, no njegova se grupa vratila… Nikad ga više nisam vidio…".

Martinova supruga, Manda Marijanović, s tugom će ispričati: "Martin je, nakon onog događaja s tenkom, djecu i mene poslao iz sela. Toga smo se dana posljednji put vidjeli. Kad god je mogao, zvao me je telefonom, a jednom mi je prigodom ispričao kako je jedan naš poznanik ostavio oružje i opremu i napustio položaj. Ja sam ga molila da i on ostavi sve i da i on ode iz Vukovara, no on mi je rekao da to više nikada ne spomenem, da je on svjesno obukao uniformu i da neće dozvoliti da netko njegovoj djeci kaže kako im je otac dezerter… Posljednji smo se put čuli kratko prije ulaska četnika u bolnicu, mislim da je to bilo dana 16. studenoga. Nazvao me je iz bolnice i rekao da je grad pao… Da je gotovo…  Rekao je da me moli da odgajam djecu tako da znaju tko im je tata bio… Da ja mogu raditi što god želim, samo da ga oni ne zaborave... Pala sam i jaukala, jaukala…

'Čekali smo Martina na svim razmjenama'

O Martinovoj sudbini dobila sam tri informacije; Kaja Barbir, moja poznanica kojoj je muž također nasilno odveden iz bolnice, ispričala mi je kako je Martina vidjela u bolnici prije negoli će razdvojiti muškarce i žene. Budući da je bio u uniformi, donijela mu je nekakvu civilnu odjeću, da se presvuče… Drugu sam informaciju dobila od naše rođake. Pred razdvajanje, s njim je sjedila na istom krevetu, Rekla je da su ispušili zadnju cigaretu, da je Martin iz novčanika izvadio fotografiju na kojoj smo bili djeca i ja i da je rekao kako ima osjećaj da nas više nikada neće vidjeti, nakon čega su oboje zaplakali. Posljednju informaciju dobila sam od drugog rođaka. Ispričao mi je da je Martina, nakon što su ih zarobili u bolnici, posljednji put vidio u autobusu u koji su ih strpali, jer je sjedio baš pored njega… Tog je rođaka spasio njegov poznanik… Čuli su ga kako mu nekoliko puta doziva ime, ali rođak se bojao javiti jer nije znao zašto ga prozivaju… Martin mu je rekao da se odazove, da će ga možda spasiti, kako je i bilo… Osoba koja je tog rođaka spasila, nakratko ga je ostavila pored autobusa, a za to vrijeme, uočivši kako na nogama ima žute čizme, počela su ga tući dva četnika… Rekao mi je da je to Martin sve gledao kroz prozor, u jednom su im se trenutku pogledi sreli… Poznanik se vratio i zaustavio njegove mučitelje… Rođak je preživio, no što se dalje događalo s Martinom, nije znao… To je bio jedan od autobusa kojim su zarobljeni branitelji i civili odvezeni na Ovčaru…".

Nažalost, te su informacije bile posljednji sigurni trag jer sve što se dalje događalo, mogu biti pretpostavke. Šest autobusa u kojima su zarobljeni branitelji i civili odvezeni iz bolnice, zaustavljeni su u tadašnjoj vukovarskoj kasarni, odakle je dio branitelja na silu izvučen van, pretučen i poput braće Došen, odveden u nepoznatom smjeru, pretpostavlja se u Negoslavce. S Ovčare je jedan dio preživjelih odveden na Velepromet, gdje su neki od njih ubijeni, a neki deportirani u srpske koncentracijske logore. Što se dogodilo s Martinom Marijanovićem? Njegovi posmrtni ostaci nisu iskopani iz masovne grobnice na Ovčari, njegovo ime nije spomenuto u iskazima preživjelih svjedoka, ali ni u iskazima svjedoka 'pokajnika'. Na spiskovima zarobljenika koje je popisao Crveni križ, njegovoga imena nema.

Martinova sestra Dubravka, kroz suze će dodati: "Čekali smo Martina na svim razmjenama. U proljeće 1992., na još jednoj od razmjena, bile smo majka, naša mlađa sestra Ankica i ja. Martinovoj je supruzi pozlilo, pa je ostala u hotelu s djecom. Razišle smo se i s Martinovom fotografijom u rukama zaustavljale branitelje upravo oslobođene iz logora. Hodala sam okolo i  pitala – ‘Jeste li vidjeli moga brata?’… A onda, kad sam već izgubila svaku nadu, jedan čovjek, mogao je imati oko četrdeset godina, niskog rasta, imao je na glavi tamno smeđu vunenu kapu, uzviknuo je: 'Je, pa ja ga znam, njega zovu Bajo!'. Ispričao je da je moj brat ležao pored njega u sobi u kojoj su bili, a nakon što su dio njih izveli, Bajo se nije vratio… Rekao je da ga je brat živcirao stalnom kuknjavom za djecom, da nije prestajao…  Njegova žena i dvije kćeri koje su ga sačekale, bile su nestrpljive, željne njega kao i ja svoga brata…

Požurivale su ga, vukle su ga – 'Hajde, tata!'… Ne zamjeram im… Čovjek je uspio dodati kako je moj brat stalno plakao za djecom, a na dan njihove, srpske Nove godine, patio je za sinom koji je upravo taj dan imao rođendan… Odsjekle su mi se noge, sjećam se svake riječi koje mi je rekao i pitam se, kako je taj čovjek mogao znati te detalje ako nije bio s mojim bratom… Molila sam čovjeka da sačeka, da to ispriča i mojoj majci, ali odvukle su ga… Razumijem… Mama je odmah javila Crvenom križu, tražili su ga u Sremskoj Mitrovici, ali nisu ga pronašli…

Branitelj koji mi je sve to ispričao, imao je neobičan naglasak, kao Međimurac, a supruga mu je imala veliki, neobičan mladež na licu, pod okom… Uz njega su bile dvije kćerke, imale su duge, plave kose… Možda će ih se netko sjetiti po opisu… Uvijek se nadam… Nikada nisam prihvatila to da je moj Bajo ubijen na Ovčari, trebalo mi je deset godina da tamo prvi put odem… Nadala sama se da je u nekom rudniku, drugom logoru, da je izgubio pamet… Sve, samo da nije mrtav… Još uvijek se nadam… Tko ovo nije proživio, tko nikoga nije izgubio, tražio, osjetio… Ne može razumjeti…".

Manda Marijanović, tiho će reći: "Naša kći Antonija, nedavno je bila na Ovčari… U knjigu žalosti je napisala – ‘Tata, dobit ćeš još jednu unuku… A ona oca nije zapamtila…'.

Kada je nakon sloma obrane grada kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj ratnoj bolnici, nakon čega mu se gubi svaki trag, Martin Marijanović, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i dvije godine. Njegova obitelj još uvijek traga za njegovim posmrtnim ostacima kako bi ga dostojanstveno pokopala.

Martine, nismo te zaboravili.

Nema te, a u svakom čovjeku
tražim te…
Fali mi tvoj zagrljaj, lijepa riječ…
Fališ mi ti…
(zapisala je Martinova kći, Antonija Marijanović)