Što se dogodilo s Goranom Živkovićem? Za krivce više ne pitamo, samo ga želimo dostojanstveno pokopati

Goran Živković rođen je u 20. prosinca 1969. godine u Vukovaru, kao stariji od dvojice sinova Marije rođ. Vaselek i Pavla Živkovića. Pohađao je OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a potom je u COUO-u Edvard Kardelj, u zgradi današnje vukovarske gimnazije, završio poljoprivrednu školu, smjer mehaničar poljoprivredne mehanizacije. Oni koji se Gorana sjećaju iz školskih dana, opisat će mirnog, tihog mladića, rado viđenog u društvu.

Njegov prijatelj, Mladen Vidović, ispričat će: "Goran mi je bio posebno drag. Iako nismo išli u isti razred, stanovali smo u susjedstvu, pa smo svaki dan išli zajedno u školu. Nas nekoliko, iz okolnih ulica, imali smo mjesto u blizini današnje vojarne gdje bismo se susreli i nastavili dalje. Goran je bio samozatajan, blag, nije puno govorio, ali je pažljivo slušao, pa kad bi nešto napokon rekao, rekao bi to vrlo duhovito, uz njegov specifični osmijeh. I sad ga vidim jasno, onu njegovu svijetlu, plavu kosu, u crvenoj kariranoj košulji i svijetloj jeans jakni. Često smo zajedno igrali nogomet na školskom igralištu, a Goran je volio zaigrati i basket. Nakon Vukovara, raspitivao sam se o njemu, a onda sam susreo u Zagrebu njegovog brata Damira, koji mi je rekao da Gorana nema…"

Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, Goran će otići na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, prvo u Varaždin, a potom u Ljubljanu, Republika Slovenija. Po povratku iz JNA, na poljoprivrednom dobru Ovčara, gdje je u PJ Ratarstvo kao jedan od poslovođa radio i njegov otac Pavao, i Goran će raditi sezonski, u mehaničarskoj radionici. 

"Bio je vrijedan i sposoban, svašta ga je zanimalo i svašta je znao raditi, da se nije zaratilo, sigurno bi tamo dobio stalni posao. Zanimali su ga radio prijemnici, slobodno vrijeme često je provodio kod jednog susjeda koji je popravljao televizore. Sam je napravio nekakvu radio stanicu koja je funkcionirala, bio je vrlo vješt u tome, zanimalo ga je sve oko struje, otpornika...

Puno je čitao stručne knjige i časopise koje je sam kupovao. Kako se situacija u Vukovaru zaoštravala, ja sam se odmah priključio stražama, bio sam dosta angažiran, ali nisam želio da se sinovi također uključe… Brinuo sam za njih, bili su tek momci, mladi… Ali tko ih je mogao zaustaviti? Mlađi sin Damir priključio se Zboru narodne garde čim se osnovala garda na Opatovcu i cijeli je rat u Vukovaru proveo na prvoj crti pod Borovom Selom. Goran je rekao da ni on neće biti u podrumu i supruga i ja nismo imali izbora… Što smo mogli? Ipak, nastojao sam da budemo zajedno… Prvi nam je položaj bio na izlazu ulice Sajmište, prema selu Negoslavci, gdje je zapovjednik bio Damjan Samardžić. Kasnije smo zauzeli položaj u Proleterskoj ulici,  današnjoj Ulici Vijeća Europe koja vodi prema selu Petrovci, pored kuće Bože Barkovića. U njegovom smo podrumu odmarali, ne znajući da su u drugom dijelu podruma smješteni još neki drugi civili. Zapovjednik tog položaja bio je Ivica Fabijanić. Dana 14. rujna ’91. prije negoli je krenuo opći napad na grad, došli smo kući ručati.

Bila je to subota, oko pola dva, kad su se 'otvorili i nebo i zemlja'. Odjurili smo na položaj, no napad je bio tako silovit da smo se morali povući prema Kuginom groblju, a sutradan, zajedno sa zapovjednikom Petrom Kačićem, utvrdili na položaju u današnjoj Dugoj ulici. Četnici koji su zauzeli dio Sajmišta sve do Kuginog groblja, ubili su Božu Barkovića i još devet civila koji su se nalazili kod njega u podrumu, među njima i jednu trudnicu… I danas mi je teško, kad na to pomislim…", prisjetit će se Goranov otac, Pavao Živković.

Goranova majka Marija, s tugom će nastaviti: "Tog 14. rujna ’91., kad je napad započeo, suprug i Goran su me zvali da idem na položaj s njima, nisu željeli da ostanem sama u kući. No, ja sam to odbila. Ostala sam u podrumu, naša je ulica malo zavučena s glavne ceste, nisam imala pojma da su četnici i JNA, čim su probili naše položaje, počeli ubijati ljude. Tog je dana u našoj i okolnim ulicama ubijeno preko osamdeset ljudi. Kad sam izašla, nekako sam uspjela otići do kuće moje majke.

Čim sam došla, mama mi je pokazala tijelo susjeda Petra Papa koji se također skrivao u maminom podrumu. Izveli su ga, odveli na kraj dvorišta i tamo ubili. Kod mame smo se skrivali, koliko smo mogli, desetak dana, no onda su srpski teritorijalci iznenada došli i sve nas pokupili i odveli u Velepromet kao zarobljenike. Moga Gorana nikada više nisam vidjela. Danas nema ni njega, ali ni njegovog prijatelja Damira Kovačića – Koleta, kojeg su ubili na Ovčari. Poginuo je i naš susjed, Goranov dobar prijatelj Hari Garvanović, čije su roditelje također zarobili i ubili. Otac mu je ekshumiran u Berku, a majka Blaženka još uvijek nije pronađena. Gotovo svi Goranovi prijatelji su poginuli… Sva mladost iz našeg kraja…"

Pavao Živković: "Krajem rujna, u jednom dvorištu, stajali smo moj brat Slavko, Goran i ja i pričali. Prišao nam je Petar Kačić i rekao: 'Pavo, ne mogu vas gledati tako, vas trojicu zajedno, da padne granata, pa da svi izginete… Kasnije me je pozvao u stranu i pitao, imam li što protiv da Gorana pošalje u vojnu policiju. Goran je pristao, a složio sam se i ja… Nadao sam se da ću ga tako sačuvati, da vojna policija neće ići na najteže položaje… No, prevario sam se… "

U dokumentima vojne policije, ostat će zabilježeno: "Prije dolaska u vojnu policiju, pojedinci su u matičnim postrojbama obnašali zapovjedne dužnosti ranga desetine i voda (Zvonimir Mažar, Damir Romoda, Zdravko Radić, Hari Garvanović, Franjo Šoljić, Željko Špiljar itd.) te su kao takvi bili okosnica i nositelji ustrojavanja postrojbe, a kasnije i zapovjednici u istoj ili u drugim postrojbama, odnosno na položajima na kojima su kao vojni policajci boravili. Primjer prethodno navedenog je Goran Živković i Saša Poje. Živković je iz ZNG premješten u vojnu policiju, da bi nakon određenog vremena provedenog u istoj, a prilikom jedne intervencije, otišao na položaj 'Beretka' na Sajmištu i preuzeo zapovijedanje istima, odnosno, postrojbom jačine jednog voda koja se tamo nalazila…"

Pavao Živković, drugi će put biti ranjen dana 8. studenoga i tom će prilikom, tijekom boravka u bolnici, zamoliti poznanika da poruči Goranu, ako ga vidi, da ga posjeti: "Želio sam mu reći da je gotovo, da se nekako pokuša spasiti… Ali on je na položaju na Sajmištu ostao do kraja… Kasnije sam dobio informaciju da je ranjen dana 16. studenoga… Naravno, tad je Goran već i sam znao da je obrana grada slomljena i povlačio se sa suborcima prema gradu… U Krašovoj ulici, danas je to ulica Europske unije, u tzv. Zorićevoj zgradi, od granate je ranjen u desno rame… Rekli su mi i da mu je curila krv na nos i uši…

Dvojica su navodno poginula, a dva teška ranjenika odvezli su u bolnicu… Goran je otišao pješice… Sve to mi je nakon što sam izašao iz logora ispričao upravo jedan od ta dva ranjenika, koji je, srećom, preživio… Kada su u vukovarsku bolnicu ušli pripadnici JNA i četnici, Goran je zarobljen i s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima utrpan u jedan od autobusa koji su završili na Ovčari. Poznanik V.Š. sjedio je u autobusu pored Gorana, no njega je spasila žena koja je s njim prije rata radila u istoj firmi, a koja je tada bila u uniformi njihove vojske. Da je Goran zasigurno završio na Ovčari, premda njegovo tijelo nije iskopano iz pronađene masovne grobnice, uvjeren sam iz još jednog razloga. Nakon mirne reintegracije, otišao sam na Ovčaru.

Budući da sam tamo radio cijeli svoj radni vijek, poznavao sam sve radnike, tako i Srbe. Neki od njih koji su ostali i koje sam tamo zatekao, rekli su mi da su im naši bivši kolege, također prijeratni radnici VUPIK-a, a koji su taj dan bili u uniformi srpske vojske, braća N.P. i Ž.P., ispričali, da su među zarobljenicima u hangaru vidjeli i Pavinog sina Gorana. Mi smo se svi dobro poznavali i mogli su ga prepoznati. Naravno, oni danas ne žive u Hrvatskoj".

Marija Živković, s uzdahom će dodati: "Do unatrag deset godina, još uvijek sam se nadala… Da je u nekom rudniku, šumi, bilo gdje… Samo da je živ… Ja sam vjernik, u vjeri sam pronašla utjehu… Oprostila sam i onome tko je ubio moga Gorana. Moja je duša mirna. Za krivce više ne pitamo, samo želimo, i ja i moj suprug Pavao i naš mlađi sin Damir, koji je u srpskim koncentracijskim logorima proveo devet mjeseci, saznati, gdje je Goranovo tijelo… Da ga možemo dostojanstveno pokopati i na njegovom grobu upaliti svijeću… To nam je jedina želja… "

Kad je nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, kao ranjenik zarobljen i s ostalim ranjenim braniteljima i civilima deportiran na stratište Ovčara gdje je bez milosti pogubljen, Goran Živković, sin i brat, imao je samo dvadeset i dvije godine.

Gorane, nismo te zaboravili.