RAZUMOM PROTIV MARKSIZMA

Što profesionalni izazivači kaosa, obučeni marksisti i njihovi suputnici sada žele

Čelnici sindikata zaposlenih u javnih službama najavili su u ponedjeljak štrajk u svim javnim službama, koji bi trebao početi 28. studenoga i održavao bi se svaki tjedan po jedan dan sve do ispunjenja njihovih zahtjeva za većim plaćama zaposlenika u javnim službama. Najavili su kako će štrajk započeti 28. studenoga te će se nastaviti 4. i 13. prosinca.

23.11.2018. u 07:07
Ispiši članak

Zaprijetili su i kako će sindikati raditi sustavne pritiske na Vladu kako bi plaće zaposlenih u javnim službama bile veće te kako štrajk nije jedino sredstvo pritiska na Vladu kako bi ispunila njihove zahtjeve.

Realni sektor šaptom pao

U posljednjih deset godina ekonomske krize u realnom sektoru, nažalost, nije bilo takvih traženja povećanja plaća i zaštite dostojanstva radnika ili spašavanja posrnulih strateških tvrtki novcem poreznih obveznika. Dapače. Građevinski sektor je toliko pao da građevinske tvrtke ne mogu pronaći radnika ni za lijek. Nitko se nije bunio i dovodio ih u Hrvatski sabor i na televiziju da plačnim glasom objašnjavaju kako su oni izvrsni i pružaju odličnu uslugu.

Sindikati izgleda, kao i Ivica Todorić, žive u nekom svom paralelnom svemiru u kojem su oni žrtve i pretvaraju se da je narod blesav pa nije svjestan ‘usluga’ koje oni pružaju. U javnom sektoru posao uglavnom možete dobiti ako imate stranačku iskaznicu ili dobru rodijačku vezu.

Malo i srednje poduzetništvo osnovni su generatori zapošljavanja i razvoja gospodarstva države. No izgleda kako Vilima Ribića i vječne sindikaliste to ne zanima. Njih ne zanima činjenica da gospodarstvo najrazvijenijih država na svijetu čine upravo mala i srednja poduzeća i da je njihova uloga motora i okosnice gospodarskoga rasta prepoznata u cijelom svijetu kao ključna i prioritetna.

No što Ribić ima od toga. Radnicima u privatnom sektoru on ne može soliti pamet i njih ne zanimaju vječni sindikalisti bez dana radnog staža. Da su radnici u javnom sektoru izigrani dokazuje i to što Ribić i njegovi vječni sudruzi traže linearno povećanje na istoj razini svim zaposlenicima u javnom sektoru. Što znači da će medicinska sestra, odgojiteljica u vrtiću i učiteljica imati jednako povećanje plaće kao i nekakva 'teta šalteruša' ili nekakav inspektor koji radi dva slova ili kune viške u blagajni ljudima zagorčavaju živote i uništavaju sudbine.

Ne čudi onda to što je Ribić odmah odbio ideju HUP-a da se višak radne snage iz javnog sektora prebaci u privatni sektor. Tako je vječni uhljeb koji je zagovarao trajno uvođenje "harača" Jadranke Kosor i dodatno oporezivanje poduzetnika, upozorio kako je ta ideja nastavak višegodišnje priče i "izvitoperenog pogleda" da je javni sektor nevažan i štetan te treba smanjiti javnu i državnu potrošnju. On smatra kako se radi o "nerealnoj zamisli" izvan prostora i vremena.

"To govori da su ti umovi toliko izbrazdani iskrivljenom sviješću koju zovemo ideologija ili neoliberalizam, čiji je glavni sadržaj da je javna potrošnja nešto što je uvijek štetno, pretjerano i treba je stalno smanjivati kako bi se smanjivali porezi u zemlji i mogli se ostvarivati veći profiti", rekao je. Na kraju je važno, kao kakav mesija, Ribić upozorio da je njihova kampanja u službi spašavanja građana i javnih službi koje su javno dobro.

Sindikalni mentalni komunizam i crveni buržuji

Upravo takav "dijalog" Ribića i sličnih jedan je od razloga napuštanja mladih iz ove zemlje. Njihova nerealna traženja već desetljećima jedan su od razloga povećanja porezne presije nad radnicima i poduzetnicima. Njihovo neprihvaćanje promjena u svijetu u kojem žive i rade je nevjerojatno, a poznavanje ekonomije došlo je iz nastave marksizma i samoupravljanja kasnih 1970-ih i uvjerenja kako se može živjeti na dug djece i ideje da je država ta koja stvara novac. Valjda jednako kao što i krpelj stvara krv.

Taj novi stalež crvenih buržuja, sitnih birokrata i sindikalista nastao na grbači radnog naroda, osoba koje je nemoguće otpustiti, ocijeniti, kazniti, koji ne žele promjene, dokaz su duboke ukorijenjenosti najgorih ideologija moderne ljudske povijesti u hrvatskoj društveno političkoj "eliti", a koje su odnijele milijune života i uništile više generacija ljudi te upropastile na desetke svjetskih ekonomija: socijalizma i komunizma.

A njima se takvima u njihovoj borbi za javni stalež pridružila i Partija. Pa tako Davor Bernardić i Gordan Maras, novi Lenjin i Engels marksističke ideologije, nastupaju u zaštitu svojih novih prijatelja sindikalista. Treba ipak podsjetiti kako je u doba Marasove poduzetnosti  ugašeno više od 75.000 radnih mjesta u obrtima i poduzetništvu. U razdoblju od 1. siječnja 2012. do 15. srpnja 2015., prema Sudskom registru, izbrisano je 72.807 subjekata, a rast izbrisanih subjekata nastavljen je i dalje te traje i danas.

Upravo su Maras i Vlada, u kojoj je on bio ministar poduzetništva i obrta, skupa sa sindikatima koje sad zastupaju, jedni od najvećih krivaca za neprovođenje reformi koje bi omogućile lakše poslovanje i zapošljavanje te prosperitet naroda. Neprestanim izmjenama zakona, zbog trome i neefikasne birokracije, a birokrati čine najveći dio javnih službenika, ogromnih novih i novijih parafiskalnih i ostalih nameta te nedostatka mjera poticanja razvoja, Milanovićeva Vlada, u kojoj je Maras bio ministar poduzetništva, u potpunosti je onemogućila preživljavanje i poslovanje obrtnicima i poduzetnicima.

Gurnula ih je tako u ponore dugovanja, zatvaranja i blokada, a Maras se tada bavio raznim teorijama i laprdanjima o tome kako je napredak vidljiv. U tome su mu zdušno pomagali ondašnji ministri financija Slavko Linić, Boris Lalovac i gospodarstva Branko Grčić te držali stranu sindikati čiji su članovi u doba krize izgubili samo šest radnih mjesta.

Licemjerje sindikalnih predstavnika javnih službenika i državnih namještenika

Dakle, ni danas nakon 10 godina ekonomske krize i čak 500 tisuća otkaza u realnom sektoru prema šest otkaza u javnom sektoru, sindikati ne žele stati sa svojim zahtjevima.

Dakle oni, koji ne dopuštaju uvođenje mehanizama kako bi im ocijenili efikasnost njihovog rada, uspoređivali bi se s realnim sektorom u kojem je svaki rad lako mjerljiv, ne traže povišicu od tri posto koju im nudi Vlada, nego bi oni pet ili šest posto, kao u realnom sektoru, iako ne žele uzeti iste rizike koje nudi zapošljavanje u realnom sektoru.

Kako je rekao Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, na ovu temu za Jutarnji list: "Privatni i javni sektor ne mogu se jednoznačno uspoređivati i njihova usporedba u ukupnim prosjecima i analizama ne daje točne rezultate. Zalažemo se za to da se i u javnoj upravi, koja je također na otvorenom tržištu, plaće i nagrade zaposlenicima tog sektora definiraju shodno tržišnim principima, a ne kao što je to danas slučaj, da se za isto radno mjesto prima ista plaća bez obzira na učinak".

Neprijatelj iznutra

Sindikati su desetljećima iskorištavali političku želju za kupovanjem socijalnog mira kako bi za djelatnike državnih i javnih službi izborili nejednake uvjete na tržištu rada. Naravno, to se može nastaviti unedogled sve dok napokon i Hrvatska dobije nekog svog "željeznog premijera" kao nekad Velika Britanija. Predstavnici sindikati skupa sa slabašnom, prepadnutom i socijalističkom politikom i političarima unutarnji su neprijatelj slobode hrvatskih građana.

Nisu ovdje problem učitelji, medicinske sestre, socijalni i drugi radnici u javnim službama. Naša zemlja rastrgana je od strane proračunatih izazivača kaosa, obučenih marksista i njihovih suputnika, a leglo tog razmišljanja suprotno bilo kakvim slobodama pojedinaca napokon se vratilo u SDP, Partiju iz čijeg mentalnog kompleksa nikad nije ni otišlo.

Pa ipak SDP u svom sadašnjem obliku, u koji su se infiltrirali marksistički ekstremisti rascijepljeni po frakcijama, još uvijek stoji na političkoj pozornici i pokušava se predstaviti kao nekakva alternativa političkoj poziciji u Saboru koja unatoč brojnim manjkavostima još uvijek ostaje brana sve većem rastu ekstremne ekonomske i kulturne marksističke ljevice.

Ne možemo znati kada će se tiranija komunizma i samoupravljačkog socijalizma ponovno vratiti na vlast. Pogotovo jer ni nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu nismo se riješili svih ostataka mentalnog komunizma i njegovih ideja neslobode i tiranije. Protiv tiranije socijalizma nema brane, nema nekakve čarobne riječi osim naroda i nacije snažnih, slobodoljubivih i samopouzdanih individualaca kakvi smo bili tijekom Domovinskog rata.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.