Što pijete? Zna se tko plaća...

Ovih je dana u rubrikama koje se bave izgubljenim novcem aktualan sličan iznos. Riječ je, prema analizi konzultantske tvrtke SMARTER, o 33 milijarde kuna novca europskih poreznih obveznika, a to smo i mi uložili u održavanje i spašavanje hrvatske poljoprivrede da bi postignuti rezultat u sedam godina ulaganja bio naprosto fantastičan: vrijednost proizvodnje manja je nego što je bila prije nego što je Hrvatska ušla u EU, struktura poljoprivrede ostala je ista, odnosno u njoj prevladavaju najmanje profitabilne žitarice, među rijetkim smo zemljama koje nemaju rast proizvodnje hrane, a poljoprivredna mehanizacija i dalje je zastarjela, posjedi su usitnjeni, a poljoprivrednici se ne žele udruživati.

Novac se, naravno i kroz poljoprivredu, baš kao i kroz brodogradnju, ''prao i krao'' i samo nam još nedostaje da netko pametan zaključi kako je, eto, i poljoprivredu pregazilo vrijeme, ali možda ćemo ipak prije toga zaključka u narednih sedam godina iz europskog proračuna uzeti još najmanje 20-ak milijardi kuna i uliti ih u oranice i polja, baš kao do sada bez stvarnog cilja da se ostvari neki napredak, bilo u modernizaciji mehanizacije, ili promjeni strukture poljoprivrede.

Raspadanje poljoprivrede drugačije je od raspadanja brodogradnje, povezuje ih tek utapanje i rasipanje desetaka milijardi kuna bez postizanja rezultata. Tri desetljeća se tako uz poticaje i potpore raspadala brodogradnja, gotovo desetljeće uz europske poticaje stagnira i kopni poljoprivreda i nastavit će, izgleda, po istoj matrici dalje. U toj matrici nešto je trulo, ta matrica zapravo omogućuje sve one priče u kojima se novac ''prao i krao'' i između ostalih i na te načine nestajao, ostavljajući iza sebe pustoš, što je sasvim suprotno njegovoj svrsi.

Pustoš je ono što izgleda često ostavljamo iza sebe na više načina, nekad se čak dičeći time. Dvije potpuno nevezane priče i u ovom slučaju svjedoče o istome.

Prva je Fond za obnovu nakon potresa koji bi se mogao opisati kao prezreli šipak spreman puknuti, samo što iz njega neće imati što ispasti. Kako uopće opisati situaciju u kojoj Fond zapravo nema što raditi, jer Ministarstvo ne donosi odluke po kojima bi Fond trebao postupati, a ako ih i počne ubrzano donositi kako bi nadoknadili kašnjenje, Fond nema dovoljno zaposlenih da obradi veću količinu odluka odjednom pa će sam postati usko grlo obnove, posebno bude li se inzistiralo na antikorupcijskim mjerama. Sve se izgleda kreće prema samo jednom mogućem rezultatu, a to je onaj u kojem ćemo još dugo, dugo gledati u sliku pustoši koju su potresi ostavili za sobom.

Druga priča o pustoši ona koju je uzrokovalo vrijeme nedonošenja odluka, vrijeme u kojem je, kako je objavio Jutarnji list, priroda preuzela Muzil koji je nakon što ga je vojska napustila razrušen, obrastao, opljačkan, uništen, porušen i naravno i dalje jednako nedostupan kako građanima, tako i investitorima. Paradoksalno, ispada kao da se divimo tom uništenju u zamjenu za oslobođenje koje nije dalo baš niti jedan poželjan rezultat.

Svoji na svome, na prahu brodogradnje, na pepelu poljoprivrede, na potresom srušenim hrpama cigle, ili među zmijama u obraslom kamenu austrougarske tvrđave, brojimo turiste dok još dolaze, a u špici sezone danas ih je 300 tisuća manje nego ih je bilo prije dvije godine, a stotinu tisuća više nego lani, no nitko se valjda još uvijek ne usudi ozbiljno računati koliko iznosi ono što stručno zovemo izvanpansionskom turističkom potrošnjom, a od nje se ipak ponajviše živi.

Sve opisano proizvodi su sustava koji u konačnici dovede do raznih otkrića u kojima se novac ''prao i krao'', jer to je ono što se kaosu u pravilu radi, bez obzira na antikorupcijske planove, mjere i namjere. I to je valjda naša priprema za poskupljenje plina za grijanje. Tko za pet godina kada bi prema planu EU-a plin ne bude mogao skuplje platiti, neka ga u Lijepoj našoj griju tada aktualne vijesti o uhićenjima nekih novih aktera s optužbom za korupciju, jer takve, dokazano je, znamo proizvoditi i ta nam proizvodnja raste.

Sasvim je deplasirano za Hrvatsku govoriti da se u njoj ne zna tko pije, a tko plaća. Mi plaćamo. Što pijete?