Što je nama naša Istanbulska dala

Ova su dva naslova u Večernjem i Jutarnjem listu osvanula nakon zločina kakav lipički kraj ne pamti. Da ti se sledi krv u žilama. To se događa u Hrvatskoj, u travnju 2018. Ipak, u javnosti je nedovoljno odjeknula ova jeziva vijest, kao i jeziva poruka koju je Željko L. (54) ostavio nakon što je svoju suprugu, majku sedmero djece, Mariju L. (49) zadavio pa zapalio.

''Posljednja želja da smo zajedno u grobu'', ispisano je na zidu obiteljske kuće u Marinom Selu pokraj Lipika, nakon što je Željko pijan ubio ženu, pobjegao, da bi kasnije bio pronađen kako spava u šumarku (?!).

Navodno ju je najprije zadavio užetom, a potom, dok je žena ležala na podu, zapalio dio kuće kako bi zameo trag krvavom zločinu. Pretpostavlja se kako je Željko i napisao stravičnu poruku.

Izmjereno mu je više od dva promila alkohola u krvi. Iz policije su potvrdili kako je osumnjičeni u više navrata prijavljivan zbog slučajeva obiteljskog nasilja, doduše ne u posljednjih pet godina.

Marija je bila kućanica i brinula se o obitelji, a mještanka je prepričala kako je dulje vrijeme razmišljala o razvodu. Njezin suprug, kazivala je, nije loš čovjek, ali je sklon alkoholu, a kada popije, pretvori se u drugu osobu. Postajao je ljubomoran i lako gubio kontrolu. Često je tukao suprugu. Pretpostavlja se da je motiv za strašno ubojstvo bila upravo ljubomora.

Jednako kao u slučaju ubojstva djevojke Kristine Krupljan, zbog kojeg je Davidu Komšiću dosuđeno 30 godina zatvora.

Ubojstvo u Marinu Selu dogodilo se niti dva tjedna nakon ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvane Istanbulske konvencije u Saboru. Pijanom zaslijepljenom zlostavljaču ništa nije značila Plenkovićeva kampanja traženja podrške za Istanbulsku konvenciju u stranci, niti su mu išta značili prosvjedi protiv ratifikacije. Pijanom zlostavljaču ništa nisu značile najave strožeg kažnjavanja nasilja, ništa mu nije značilo lamentiranje u Otvorenom, ništa mi nisu značile sluškinje i Babe, a nije doživio niti svećenike s oltara koji su baš na Uskrs u propovijedima uzdizali žene kao posljednje koje su pomogle Isusu. Pijanom zlostavljaču ništa nije značila niti svježa presuda Komšiću.

On je u svom sljepilu vidio samo jednog krivca za svoj nesretni život – svoju ženu. Otvara se ovdje jedan drugi problem – alkoholizam. Kulturološki, socijalni i zdravstveni, u Hrvatskoj sve rašireniji problem. Ljudi u Hrvatskoj, pritisnuti ekonomskim, emocionalnim i psihičkim problemima, puno piju. Po alkoholizmu (i pušenju) u vrhu smo u Europskoj uniji. Nije nasilje u obitelji povezano samo s mentalitetom, odnosno patrijarhatom i tradicionalno uvriježenim rodnim ulogama. Povezano je itekako s alkoholom.

Na primjeru ovog ubojstva potvrdila se brzo teza o BiH koju su brojni protivnici Istanbulske koristili kao argument. Bosna i Hercegovina je prije Hrvatske ratificirala Istanbulsku, ali toj su se činjenici mnogi rugali, tvrdeći da unatoč tome nije zamijećen pomak u zaštiti žena od nasilja, kao niti u odnosu sredine prema ženama.

Za nadati je se da će pravosudni sustav ipak ubuduće odraditi bolje svoj posao. A u medijskom smislu, slučaj zaslužuje golem publicitet, barem onakav kakav dobivaju vijesti o ustašama i partizanima. Ali što su još jedna razorena obitelj i ubijena žena spram četiri kolone u Jasenovcu?