Što je posljednje rekao Milanović?

Tom čovjeku pri ruci je crveni gumb koji nas u sekundi može uništiti. Krivom procjenom. Neron je bio bezopasniji, puno. A već ionako plaćamo cijenu nebrizi za okoliš, naoružanje, napetost u svijetu, rastuću prijetnju terorizmom. Blizu, sasvim blizu. A s virusom se svijet ne nosi kvalitetno. Svaka zemlja traži  svoj najbolji put. Mali je uzor Švedska, mali Njemačka. Ovisno o dnevnoj statistici. I još dugo nećemo znati koji je put najbolji. Sigurno je da želimo stabilnost. I onu u zdravstvu i onu u gospodarstvu. A ne ide ni bez političke stabilnosti i mirnih glava. Po mogućnosti, mudrih.

A loš je primjer baš SAD. Vidimo kako izgleda kada stabilnosti nema, kada sve ovisi o hiru prvog čovjeka... kada je na sceni politika ''mi ili oni''. Nužno ima i mrtvih, žrtava takve politike. Na sreću, kod nas politika ''mi ili oni'', nije prošla. A pokušavalo se, ne razmišljajući o posljedicama. 

Hrvatsko biračko tijelo doživljava velike promjene. Nikoga više ne zanimaju politička prepucavanja i svađe bez stvarnoga sadržaja. Prijeđen je prag kad nas je to zabavljalo, ili u još daljnjoj prošlosti punilo dvorane sa stranačkim skupovima. Nije smiješno. 

Nekada se saborski aktualni sat koji je trajao do poslijepodneva, očekivao s velikim nestrpljenjem. Razotkrivali su se ozbiljni propusti pojedinih ministara pa ni jedan ministar, ili predsjednik Vlade nije išao na aktualce sasvim miran. Jer, nije se znalo što tko ima u rukavu. Čuvalo se za izravni TV-prijenos. A Hrvatska je bila pred TV-ekranima, slušao se radio u automobilima. Tako je izgledao početak parlamentarne demokracije u Hrvata. A sad se počelo topiti. Bivamo sve jeftiniji, nezanimljiviji. Samo da se dobije minutaža nakon scene, uglavnom na razini doskočice. A narodu je dosadilo. Aktualno prijepodne u sabornici postalo je potpuno nezanimljivo, mediji ignoriraju standardne zabavljače. Dosta im je loših predstava.

Što se dogodilo? Mislim da je osim zasićenosti potpunim gubitkom mašte, ipak presudila i smjena generacija glasača. Zadnja tri desetljeća političari su biračima nudili domoljubni naboj utemeljen na suverenitetu države. Naša generacija je dugo s time bila sasvim zadovoljna. Konačno je imamo! Sada su već stasali neki novi klinci kojima se domoljublje podrazumijeva pa traže dodatne sadržaje. Ili dokaze. Zanima ih sadašnjost. I budućnost. Analiziraju ostvarena obećanja i pokazuju prijezir prema praznim govorima. Buntovni kakvi jesu, podrže povremeno protestne opcije. Kada otkriju da se iza njih ne krije dovoljno sadržaja nego samo provokacije, odu. Bez sentimenta. I obave pri tome još jedan koristan posao; otjeraju na ulicu one koji su ih obmanuli.  

Lako je pogledati tko je sve nestao od posljednjeg saborskog saziva. Sada sa sjetom na Youtubeu prate svoje sljedbenike. A njih, ako se ne uozbilje, neće biti sljedeći puta. Sadržaj, sadržaj trebamo! 

Izvješće premijera o godišnjem radu bila je isto prilika za sve nezadovoljnike, ako su imali argumente. Pa čak i one salonske. Za opoziciju je rasprava o radu vladajućih ozbiljna obveza. Ako ikada žele doći na vlast. Pobrojiti grijehe i propuste, sugerirati što se moglo bolje... I sve očekivanom žestinom i žarom. Replike Poslovnik dopušta, po svojim pravilima. Traži se inovativnost. Ali, oporbe bilo nije. Bar ne one ozbiljno pripremljene. Kad nema prilike za dobru, a olaku promociju, izgleda da nema ni dovoljno interesa za raspravu. Toliko o ozbiljnosti. A mogli su sakupiti dovoljno "materijala" za nekoliko dodanih točaka dnevnog reda, inicijativa, interpolacija. Kamere, ili ništa! Kao da su izabrali krivi posao.

A novi "klinci" izbirljiviji su glasači, STEM generacija. Ako im je do glume, otići će u kazalište. Taj čudni mir i nespremnost opozicije za dobra sučeljavanja, nije dobar. Bez obzira na zasićenje. Jer, može se sučeljavati drugačije, bez sukoba. Mora li nas brinuti što nitko ne pamti ni jedno vrijedno pitanje s aktualnog prijepodneva i ni jednu vrijednu raspravu nakon izvješća premijera?Jesmo već naviknuli....

Što je zadnje predsjednik Zoran Milanović izjavio i kome? Trump ili Biden? Što je zanimljivije? Ili ništa?