Što hrvatski turizam može naučiti od siromašnog Portugala?

Portugal, najsiromašnija zemlja zapadne Europe, domovina jezika koji kao svoj materinji jezik govori oko 230 milijuna ljudi u svijetu, domovina impresivne povijesti koja priča priču o otkrićima i osvajanjima domovina je nevjerojatno skromnih ljudi u kojoj je katolička vjera iznimno važna, ali je Uskrsni ponedjeljak radni dan, baš kao i sam Uskrs na koji su brojne trgovine pa čak i one odjećom i obućom bile otvorene.

Uskrs ne nameću, ne kite se njime, u pitoresknom gradiću Sintra nedaleko Lisabona lokalni će stanovnici ujutro nositi košare pisanica na blagoslov dok pohode misu, a turisti će istovremeno popunjavati uske uličice i okupirati stolove u brojnim slastičarnama i restoranima. I u tim će restoranima nevjerojatno dobro jesti. U Obidosu, srednjovjekovnom gradu čije je povijesno srediste opasano zidinama na koje se može uspeti i po njima hodati uz spektakularan pogled troje će ljudi pojesti gulaš od janjetine i biftek i popiti tri čaše vina za manje od 60 eura, dok će ručak za šest ljudi u Cascaisu, popularnom ljetovalištu u kojem surferi već početkom travnja love valove na Atlanticu, a pješčane plaze su prepune iako je ocean većini prehladan za kupanje, jedva dosegnuti 149 eura, a jela se bijela riba, patka, bakalar, salata od hobotnice, tartufi … slastice.

Jela su, kako mi volimo reći fina hrana, po povoljnom cijenama. Portugalci će brzo odgovoriti da sve to nije ni malo povoljno i objasniti da oni rade za male plaće i da je njima život u njihovoj zemlji skup. A te su plaće vrlo slične hrvatskima uz još skuplji život, posebno život u turističkim mjestima tijekom ljetne sezone u kojoj se za cijenu bijele ribe za zara u portugalskom restoranu mogu pojesti autohtoni hrvatski čevapčići.

Zašto portugalski restorani mogu pripremati i servirati fina jela od čije cijene prosječan hrvatski potrošač ne pada u nesvijest, a hrvatski restorani pred svaku sezonu kite svoje jelovnike iznosima od kojih i imućniji njemački potrošači dobiju vrtoglavicu?

Portugal je turistička destinacija na kojoj se odlično jede, bez ikakve potrebe za konzultiranjem raznih aplikacija poput TripAdvisora, destinacija na kojoj vam pred oči na svakom koraku neće iskakati pizza rezana na trokute, a svaki nasumični odabir restorana neće biti pogrešan. Nisu, naime, potrebni posebni savjeti prijatelja, rodbine i poznanika o tome gdje vas neće prevariti, gdje vam porcije neće biti premale ili jelo sirovo, a konobari neljubazni. Najveća im je mana to što su spori, ali vadi ih srčanost u nastojanju da vam ugode kad nakon sat vremena čekanja ipak kažete da vam se žuri.

Mnogo je toga što hrvatski turizam može naučiti od siromašnog Portugala. Prva je lekcija ona o skromnosti, druga je ona o ljubaznosti, a treća je ona o radišnosti.

No zašto ponuda hrane u hrvatskim ljetovalištima ne može biti za obične turiste, a ne samo one dubljeg džepa poput portugalske? Zašto pola litre vode u portugalskoj trgovini usporedivoj s hrvatskim Konzumom košta 0,34 eura, a u Hrvatskoj će kostati najmanje dvostruko toliko?

Teško je, ali i pitanje je je li uopće moguće odgovoriti na ta pitanja. Jedan od odgovora je – za razliku od Portugalaca, može nam se. Hrvatski restorani i kafići na Jadranu mogu zahvaliti samo onome što im je priroda dala, a to je da su tamo gdje jesu, pokraj možda i najljepšeg mora na svijetu, a ako ne na svijetu onda u Europi svakako. I najčešće je samo riječ o tome, o poziciji koja im daje mogućnost da prenaplate sve sto nude. Ostaje naravno pitanje poreza, u Portugalu je na svu hranu u restoranima 13 posto, ali i u Hrvatskoj je - gle čuda - jednako toliko. 

Hrvatska nije ništa bogatija od Portugala, a ne naučimo li ništa od te najsiromašnije zemlje zapadne Europe koja se ubrzano razvija, možda oni nas jednom budu posjećivali uz komentare kako je kod nas sve povoljno, ali ne zato što bi kod nas moglo pojeftiniti, nego će oni bolje zarađivati što svakako zaslužuju.