Što Hrvatska može očekivati od Njemačke nakon odlaska Angele Merkel?

SPD je ostvario jedan od boljih rezultata unazad nekoliko desetljeća, a CDU/CSU jedan od najgorih. Bivši vicekancelar i ministar financija u vladi Angele Merkel, Olaf Scholz, pokazao se kao ispravno pogođen SDP-ov kandidat za kancelara, a isto ne možemo reći za čelnika CDU-a Armina Lascheta. Stranka njemačkih Zelenih treća je po snazi, četvrti je FDP (liberali), a Alternativa za Njemačku s nešto lošijim rezultatom u odnosu na 2017. peta je po snazi stranka u Bundestagu.

Od kada su objavljeni rezultati slažu se kombinacije za buduću vladu. Izgledno je da je Scholz novi mandatar, a kao najizglednija opcija nameće se tzv. semafor koalicija koju bi uz SPD činili Zeleni i žuti liberali (FDP). Crveno-crveno-zelena koalicija koju bi činili SPD, Zeleni i ekstremno lijevi Die Linke nije moguća, a malo je vjerojatna i tzv. Jamajka koalicija koju bi činili CDU/CSU, Zeleni i FDP. Najveći izazovi tzv. semafor koalicije odnose se na usklađivanje određenih ekonomskih stavova FDP-a i Zelenih. Ono što je sigurno: Alternativa za Njemačku sigurno ostaje u opoziciji, a ekonomska situacija zahtijeva brzo sastavljanje nove vlade i ne će trpjeti odugovlačenja kao 2017. godine, tim više što Njemačka u siječnju predsjeda G7.

Odlazak Angele Merkel

Najkrupnija promjena koju donose ovi izbori odlazak je Angele Merkel, nakon 16 godina na čelu Njemačke, čime se izjednačila sa svojim prethodnikom Helmutom Kohlom. Merkel nije bila samo simbol Njemačke svih ovih godina, nego i najmoćnija figura europske politike. Ovih 16 godina obilježile su brojne krize: od ekonomske preko migrantske do aktualne korona krize. Europska se unija u ovome razdoblju de facto pretvorila u transmisiju njemačkih interesa, a dogodio se i veliki potres u vidu brexita, tj. britanskog izlaska iz Unije.

Vladajući oslanjanjem na politiku kompromisa, Merkel je ostavila veliki trag u njemačkoj politici. Međutim, podjele na njemačkoj političkoj sceni, ali i unutar samih stranaka poprimaju sve jasnije konture. Svojom politikom otvorenih granica 2015. godine Merkel je izazvala polarizacije u mnogim europskim državama, a te će podjele u budućnosti još snažnije doći do izražaja.

Na vanjskopolitičkome planu Merkel je imala određenih izleta prema onome što bi se moglo nazvati konceptom europske strateške autonomije, no kada se podvuče račun rezultati u tome pravcu su zapravo vrlo tanki. U bitnome njezina je politika bila usklađena s Washingtonom (od Bliskoga istoka do Ukrajine), a određene prijepore u međusobnim odnosima izazvala je izgradnja Sjevernog toka 2 i ranije Wikileaks otkriće da su američke tajne službe godinama prisluškivale vrh njemačke politike, od Kohla do Merkel.

Nakon Merkel ostaju brojna otvorena pitanja

Nakon Merkel ostaju brojna otvorena pitanja. Pred Europskom je unijom uređivanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Hoće li se ići prema konceptu strateške autonomije ili obnove transatlantizma? To je pitanje koje se posebno nameće nakon nedavnog formiranja AUKUS-a koji predstavlja novo okupljanje anglosaksonskog svijeta iz kojega je isključena Francuska kao uz Njemačku najmoćnija država u Uniji.

Tu je i odnos prema Rusiji (sve države EU-a ne tretiraju jednako Rusiju), Turskoj (Istanbul djeluje kao osigurač novih masovnih migracija prema Europi), ali i prema Kini. Zbog svojih gospodarskih interesa Berlin je nastojao voditi nijansiranu politiku prema Pekingu, no kraju je ipak suspendiran investicijski sporazum EU-a i Kine iako ga je ponajviše podupirala upravo Njemačka.

Na regionalnome planu Njemačka je posljednjih godina vodila politiku koja je Aleksandru Vučiću i Srbiji davalo centralno mjesto na području tzv. Zapadnoga Balkana. To se potvrdilo i time što je na koncu svoga kancelarskog mandata posjetila Beograd.

Njemačka je ozbiljna država u kojoj pojedinci i vlade prolaze, a kontinuitet politike ostaje. Drugim riječima, tko god došao na vlast u iduće četiri godine, politika prema Hrvatskoj (koja je u mnogim aspektima vezana uz Berlin, i politički i ekonomski) i njezinu okruženju neće se bitno mijenjati. Hrvatska treba imati korektne odnose s Njemačkom kao ekonomski najmoćnijom silom u EU, no jednako se tako treba okaniti romantičarskih narativa o velikome prijateljstvu Berlina i Zagreba.

U međunarodnoj politici postoje samo interesi, a interesi Hrvatske i Njemačke ni danas kao ni pred 80 ili 100 godina nisu identični, štoviše u mnogim su aspektima i suprotstavljeni. Jasno je tako danas koja to EU država na Hrvatsku gleda kao na poligon za isisavanje radne snage, zar ne?