Što bi to bila Josipovićeva 'Druga Republika'?

Predsjednik Josipović sigurno zna pravilo, kojem nas je podučio John Rowls, da prilikom izgrađivanja institucija to ne smijemo činiti gledajući svoju poziciju u njima, nego moramo biti svjesni da će institucije trajati i onda kad nas više u njima ne bude, ali je on na nj vjerojatno „zaboravio“. Ustavne su promjene posve neprimjerene kao element predizborne kampanje, pogotovo ako se sugeriraju takve promjene koje bi nekom akteru osigurale maksimalizaciju političkih dobiti.

Predsjednik Josipović, nažalost, predlažući koncept ustavne reforme što ga pretenciozno naziva „drugom Republikom“, čini upravo to: modelira sustav koji bi njemu osobno, osvoji li naredni mandat, maksimalizirao političke dobiti, osigurao mu veći utjecaj u političkom sustavu i u ruke mu dao alat za afirmaciju svoga položaja kao svojevrsne „protuvlasti“. Budući da promjene predlaže u kontekstu predizborne kampanje i da smjerom reforme želi naznačiti što bi radio u narednom mandatu, jasno je da promjene nisu fokusirane na „fino usklađivanje“, brušenje institucija i izgradnju preciznih međusobnih ograničenja nosilaca političke moći, nego da se izgradnji institucija pristupa „instrumentalno“.

Točno je, na primjer, da današnji sustav izbora sudaca Ustavnoga suda nije dobar. Ne valja što je parlamentu prepušteno da suce bira iz ponude onih koji sami sebe kandidiraju na javnom natječaju. Ozbiljni ljudi, a ustavni bi suci trebali biti takvi, neće se javljati na javni natječaj, bez jamstva da će njihova kandidatura biti ozbiljno tretirana, a ne svedena na međustranačke sukobe. Ako se netko kandidira sam, znači da ne uživa institucionalnu potporu niti jedne organizacije, a ako se o njegovoj kandidaturi odlučuje samo u parlamentarnim odborima i na plenarnoj parlamentarnoj sjednici, znači kako je vrlo vjerojatno da će politički kriteriji izbora biti važniji od onih stručnih. Otkad je za izbor sudaca Ustavnog suda nužno da u Saboru steknu dvotrećinsku potporu zastupnika, ovaj model, koji ne osigurava kandidiranje najkompetentnijih, posve se slomio, pa Ustavni sud već dugo funkcionira bez jednog suca. U srpnju iduće godine istječe mandat akademiku Davoru Krapcu, a još petorici sudaca, među njima i predsjednici Ustavnog suda, u prosincu. Predsjednik Josipović predlaže da ustavne suce kandidiraju važne nacionalne akademske institucije, sudbena vlast i javna uprava, a da predsjednik Republike selektira tako prikupljene kandidate i predlaže ih Saboru. Sam za sebe, to je suvisao prijedlog, a usporediv je s praksama drugih parlamentarnih republika.

Međutim, taj je prijedlog dio „paketa“ u kome se računa i na jačanje uloge Ustavnoga suda. U sustavima s tradicijom stabilnosti i u kojima, na primjer, Vrhovni sud obavlja ulogu sličnu onoj Ustavnoga suda u Hrvatskoj, stabilnost neke administracije često ovisi o tome koliki je udio među ustavnim sucima onih koji su imenovani u vrijeme administracija vladajuće političke opcije. U tom bi slučaju, Predsjednik, koji bi imao velik utjecaj na imenovanje sedmoro od 12 sudaca Ustavnog suda, jasno mogao računati na lojalnost tako stvorene većine unutar Ustavnog suda.

Predsjednik Josipović, nadalje, traži da se u Ustav uvede pravo predsjedničkoga suspenzivnog veta, dakle, mogućnost da neki zakon, što ga predloži Vlada, a usvoji Sabor, ne stupi na snagu tako dugo dok po zahtjevu predsjednika Republike Ustavni sud ne odluči je li u skladu s Ustavom. Na taj bi način, mogućnošću da suspendira neku reformsku mjeru tako dugo dok se o njoj ne izjasni Ustavni sud, a da usto ima i posredni utjecaj na odlučivanje Ustavnoga suda, predsjednik Republike dobio moć „protuvlasti“ i tako bi mogao ozbiljno opstruirati Vladu koja ne bi pripadala njegovoj političkoj opciji.

Od najgoreg je dijela svoga ustavno-reformskog paketa predsjednik Josipović, izgleda, ipak odustao, jer više ne govori o tome da bi, ne dobije li potporu u Saboru, prijedlog novog Ustava iznio na referendumsku potvrdu građanima.
Ustav mora biti usvojen na osnovu političke suglasnosti, a načelo ustavnosti ključno je načelo u sprečavanju populističkih diktatura. Ustav stoga mora biti konzervativan, tvrd i treba predstavljati dugoročni okvir političkog života. Predizborna arena nije razdoblje u kome se uspostavlja politički konsenzus potreban za konstitucionalne dogovore. Izbori i predizborna kampanja jesu komunikacijski proces, ali proces komunikacije između građana i političke elite, i proces na osnovu kojega politički akteri legitimiraju svoju poziciju u političkoj areni. Predizborna je kampanja zato proces sukobljavanja elita, a bilo kakav govor o konsenzusu među različitim skupinama unutar političke klase može biti ili manifestacija temeljnog nerazumijevanja političkih procesa ili pokušaj manipulacije.

Hrvatske političke probleme uzrokuju niska politička kultura, disfunkcija stranačkog sustava, loše izborno zakonodavstvo i općenito manjkav zakonodavni okvir, ali i nerazvijenost građanskoga društva i njegovih autonomnih institucija. Te je probleme nemoguće riješiti stalnim promjenama ustavnog okvira. Štoviše, nestabilnošću Ustava samo se dodatno destruira ionako skromna politička kultura, a u uvjetima u kojima je mijenjanje ustavnog okvira moguće kad god neki utjecajan akter osjeti potrebu za tim, Ustav ne može igrati svoju ključnu ulogu – ne može biti ustavom koja će spriječiti da bilo koji nosilac javne vlasti „iskače“ iz okvira svojih ovlasti. Vlast, koja nije ograničena, nije demokratska, a ustav koji ne jamči da se u društvu neće pojaviti uzurpator - bio on stranka, skupina ili pojedinac, koji bi pokušao ovladati svim izvodima društvene vlasti - nije ustav u pravom smislu riječi.