Stier, Kujundžić, Beljak, Bernardić: Rasulo ljevice i nesnalaženje desnice

Sve to nedvojbeno su stvorili političari koji su slušali volju svog naroda. Jedan dio tih političara (od kojih su mnogi ranije bili komunisti) našli su se u i oko HDZ-a, koji je zagovarao hrvatsku državnu neovisnost, a drugi u i oko SDP-a, koji je bio za ostanak u tvorevini zvanoj Jugoslavija. Neki su shvatili volju naroda i povijesne prilike, neki nisu. I ta nacionalna retorika je bila najveća razlika između tzv. desnih i lijevih u prvih nekoliko godina (ili čak desetljeća) hrvatske države

Ustaše i partizani – diverzija ljevice

Danas ljevica u Hrvatskoj i dalje forsira temu ustaša i partizana. To je čista diverzija kako bi se vrtjeli u krugu, izbjegavali velike i prave političke i društvene teme, čijim bi implementiranjem pomalo postali zrela demokratska zemlja. Ljevica isto tako na taj način zagađuje javni prostor i zatvara svu mogućnost bilo kakve normalne rasprave o temama koje su važne, a o kojima oni ne žele razgovarati jer im je argumentacija nikakva ili vrlo slaba.

I tako neki dan slušam nove zvijezde ljevice Eda Milibanda, oprostite, mislio sam Davora Bernardića i njegovoga novog prisnog druga Beljaka, kako zagovaraju „dijalog“ i „konsenzus“. E pa dijalog svi podržavamo, ali baš bih volio vidjeti kako izgleda dijalog ili argumentirani razgovor s nekim na ljevici. Zašto? Zato što ljevičari ne znaju argumentirati. Oni nemaju povijest razgovara, argumenata i uvjeravanja, nego je to obično bila nasilna jednoumna taktika, standardno etiketiranje i kruti napadi ad hominem.

Ljevica u Hrvatskoj se još itekako mora dokazati je li sposobna odbaciti nasilne premise svojih prethodnika i uključiti se u normalnu parlamentarnu praksu i uvažavanje. I mogu li sagledati povijesne činjenice i tragedije nakon boljševičke revolucije u Hrvatskoj 1945. godine, ili današnje teme kao što su život nerođenih?

Primjerice, g. Beljak nema ništa sadržajno reći vezano uz temu abortusa nego da je to „srednjovjekovno“. Koje intelektualno dostignuće i prosvjetljenje…! Ali možda sam u krivu, a g. Beljak je skriveni povjesničar, specijaliziran za to razdoblje visokih civilizacijskih dostignuća. Ako ljevica nema principe koje može racionalno braniti, na temelju čega bismo gradili konsenzus? Na lažnim pretpostavkama ili etiketama? Dijalog nije svrha sama sebi nego način kako bismo došli do istine.

HDZ i konzervativna očekivanja

Ali i HDZ treba još proći jednu duboku unutarnju transformaciju ako misli postati konzervativna stranka u pravom smislu. I ne mislim tu samo na raščišćavanje ekonomskih i koruptivnih dubioza iz prošlosti, nego na jasno postavljanje načela i suvislu obranu tih načela. Konzervativno biračko tijelo želi političare koji se deklariraju da imaju tradicionalne vrednote, da se drže, brane i javno promoviraju te stavove i načela, bez obzira na napade glasnih nasilnika s ljevice.

Samo jedna od važnih tema današnjice je stav o nerođenom životu, o pobačaju. Zapadni svijet, predvođen SAD-om, pomalo ali sigurno postaje nedvosmisleno prolife, za život. Cijela Republikanska stranka u SAD-u je prolife. To je dio njihovog programa. Zašto? Jer je to ispravno i jer većina Amerikanaca to želi. Napredna tehnologija i znanost precizno je pokazala kad život počinje i mladi Amerikanci se zdušno bore za one male Amerikance koji se nemaju pravo roditi. Jedna cijela kultura se mijenja i 21. stoljeće bit će stoljeće u kojem ćemo kao zapadna kultura nastaviti rast ili nestati baš na pitanju nerođene djece.

Stier i Kujundžić

Baš na pitanju nerođene djece vidimo jedan pozitivan primjer i jedan loš primjer kako glavni HDZ-ovi političari to shvaćaju. Davor Ivo Stier jasno je ne samo izrekao da je prolife (za nerođene, za brakove, za obitelji, za kršćane koje pate po svijetu), nego je principijelno stao iza toga u konkretnim politikama na domaćoj i međunarodnoj sceni. To je potpuno normalno i očekivano ponašanje dosljednog čovjeka koji ima konzervativne (ili demo-kršćanske) vrednote.

S druge strane imamo ministra zdravstva dr. Milana Kujundžića, koji voli nacionalnu retoriku (u stilu HDZ-a iz devedesetih godina prošloga stoljeća), ali koji misli da se mora udvarati ljevici („svi se moramo voljeti, svi smo Hrvati“) po tome što govori „ja sam osobno protiv abortusa, ALI ne bih ga zabranjivao“, ili „ja sam za molitvu, ALI ne u krugu bolnice…“.

To nije prolife stav. To je prochoice stav, i ne pomaže u razvijanju HDZ-a u jaku konzervativnu stranku, svakako ne pomaže nerođenoj djeci, a iritira većinsko konzervativno/tradicionalno biračko tijelo u Hrvatskoj. Gdje su sada jasni stavovi poput onih dr. Ante Ćorušića, ginekologa koji je i prije i za vrijeme izbora govorio da će Hrvatska uvesti poljski model u tzv. zakonu o pobačaju?

Sva istraživanja pokazuju da su mladi Hrvati sve konzervativniji. Oni vole svoju državu, svoju povijest, svoje tradicije, ali očekuju jasne načelne stavove od svojih izbranih političara i društvenih lidera. Ljevica je još uvijek u rasulu, a desna, konzervativna opcija se još traži i ima kompleksa iz nekih drugih vremena koji nisu kompatibilni s današnjicom.