PRAVILA POLITIČKE IGRE

Štetnost permanentne predizborne kampanje

U proteklih nekoliko godina u hrvatskoj je političkoj areni uspostavljen dojam o političkoj nestabilnosti i o tome kako je ponavljanje prijevremenih parlamentarnih izbora nešto što bi nas moglo stalno iznova sustizati.

29.07.2017. u 12:20
Ispiši članak

Nažalost, niti iskustvo iz 2016. s prvim prijevremenim izborima u Hrvatskoj, koji su se dogodili godinu dana nakon redovitih, nije na aktere u hrvatskoj političkoj areni djelovalo otrežnjavajuće.

Istina je da je Hrvatska u vrijeme vlade Tihomira Oreškovića započela s konsolidacijom državnog proračuna, obuzdavanjem deficita i da su napravljeni prvi koraci u upravljanju javnim dugom, a da su na gospodarski rast, prije svega, utjecale konjunktura prenesena iz EU i činjenica da su se u gospodarstvu, sa zakašnjenjem, počeli pokazivati pozitivni učinci pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.

U razdoblju dobrih godina, u „godinama debelih krava“, uvijek valja napraviti što je više moguće, a ne odustajati od reformi i biti zadovoljan minimalnim napretkom. Naime, ekonomija se odvija ciklički i dobre godine ne mogu trajati vječno. Propusti počinjeni u dobrim razdobljima vrlo se skupo plaćaju u vremenu recesije, koje neminovno nastupa. Najveći izazov za Hrvatsku trenutno je visina javnog duga, odnosno njegov udio u BDP-u, a kad je riječ o upravljanju javnim dugom, valja znati da povoljno vrijeme za refinanciranje javnog duga neće trajati vječno, jer novac na globalnom tržištu neće još dugo biti ovako „jeftin“ kao što je sada.

Naravno, pitanja javnog duga i fiskalne stabilnosti nisu jedini važni izazovi pred aktualnom administracijom. Redefiniranje odnosa unutar Europske unije, izazovi koji proizlaze iz graničnog spora sa Slovenijom, njenog insistiranja na provođenju odluke ad hoc arbitražnog tribunala, ali i inicijative koje se oblikuju vezano uz stabilizaciju našega jugozapadnoga balkanskog susjedstva, zahtijevaju veliku pozornost izvršne vlasti, ali i njen legitimitet i mogućnost žurnih odgovora u situacijama koje bi Hrvatsku mogle dovesti u dugoročno nepovoljnu situaciju.

Zato je bila državnički mudra odluka premijera Andreja Plenkovića da krizu Vlade, izazvanu raspadom koalicije s Mostom, ne rješava raspuštanjem parlamenta i raspisivanjem novih parlamentarnih izbora, nego rekonstrukcijom i uspostavljenjem suradnje demokršćanske relativne većine s liberalnim demokratima.

U političkoj areni nikome nije odgovaralo raspisivanje novih izbora, ali je HDZ bio jedini koji je to otvoreno govorio, nasuprot dominantnoj atmosferi stvorenoj u medijima. Glavni razlog zašto HDZ-u i premijeru Plenkoviću nije odgovaralo da se nakon lokalnih izbora raspušta Sabor i raspisuju parlamentarni izbori bila je činjenica da u tom slučaju barem do pozne jeseni, ako ne i do kraja ove godine, Hrvatska ne bi dobila Vladu s punim ovlastima, nego bi Plenkovićeva nerekonstruirana vlada funkcionirala kao tehnički kabinet, možda i do pred Božić.

U svibnju je, međutim, započelo za Hrvatsku dragocjeno razdoblje od dvije godine bez ikakvih redovitih izbora na nacionalnoj razini. Naime, cijela iduća godina je godina bez predizbornih kampanja, a prvi naredni izbori bit će oni u proljeće 2019. godine kad ćemo birati nove zastupnike u Europski parlament. Nakon toga, u prosincu će vjerojatno biti održan prvi krug predsjedničkih izbora, a u siječnju 2020. godine drugi, bude li, naravno, potrebe za njim.

Nakon što je uspostavljena nova saborska većina, parlamentarna se dinamika svela na pokušaj dokazivanja neodrživosti nove koalicijske većine, a u medijima su se nastavile spekulacije o tome kako je parlamentarna većina tek privremeno pokrpana, ali da je malo vjerojatno da bi ovakva većina mogla preživjeti i do jeseni, pa su se neko vrijeme nastavila i nagađanja o tome da bi se Vlada mogla raspasti, a da bi novi izbori mogli biti već u poznu jesen.

Nastavilo se reciklirati i staru temu o navodnoj odgovornosti jednoga od nesumnjivo najuspješnijih ministara u Plenkovićevu kabinetu, Zdravka Marića, zbog njegove navodne odgovornosti za krizu što ju je izazvali koncern Agrokor i njegov vlasnik Ivica Todorić. Iako je interpelacija protiv ministra u Saboru završila neuspjehom njenih pokretača i premda Ustav jasno definira da šest mjeseci nakon neuspjele interpelacije nije dopušteno pokretati jednaku proceduru, ponovno se počelo nagađati o novoj interpelaciji - sada protiv premijera, a zbog navodnih ministrovih grijeha.

Apsurdno je, dakako, pokretati proceduru glasovanja o nepovjerenju premijeru, nakon što je ovome netom izglasano povjerenje za rekonstruirani kabinet, pa nastavak ove storije o perpetuiranju navodne parlamentarne krize govori o pokušaju uspostavljanja atmosfere permanentne predizborne kampanje.

S početkom parlamentarnog raspusta iz javnosti je nestala priča o navodnoj nestabilnosti Vlade, nitko više ne govori niti o prijevremenim izborima, niti o glasovanju o nepovjerenju Vladi, pa se čak ne spominje niti ideja o pokretanju zakonodavne istrage o slučaju Agrokor ili o ulozi ministra Marića u tom slučaju, što su bile top teme zadnjih dana zasjedanja parlamenta.

Međutim, to ne znači da je atmosfera stalne predizborne kampanje utihnula. Upravo suprotno. Ovih dana u javnosti dominiraju rasprave vezane uz predsjedničke izbore, koji će se održati tek za dvije i pol godine.

Atmosfera je podgrijana intervjuima dvojice mogućih predsjedničkih kandidata s ljevice - bivšeg predsjednika Ive Josipovića i bivšeg premijera i bivšeg šefa SDP-a Zorana Milanovića - koji su prilično otvoreno najavili svoj interes za sudjelovanje u predsjedničkoj utrci, a nastavilo se spekulacijama o tome kako bi HDZ mogao uskratiti potporu sadašnjoj predsjednici u borbi za još jedan predsjednički mandat.

Definiranje kandidata dvije i pol godine prije izbora posve je besmisleno. Vjerojatno je, naravno, da će se sadašnja predsjednica Republike odlučiti natjecati za drugi mandat, ali ona to još nije ni konačno potvrdila. Predsjednik Republike koji se za drugi mandat natječe s funkcije, ako su uspjesi njegova mandata vidljivi, uvijek ima veliku prednost pred protukandidatima, pa su takvi izbori obično „semikompetitivni“ – pojavljuju se protukandidati, ali i oni su obično svjesni da u predsjedničkoj utrci nemaju prave šanse.

Čak su i izbori 2014/15. djelovali kao polunatjecateljski, jer su mnogi bili uvjereni da je za predsjednika Josipovića predsjednička utrka tek formalni izazov, ali pokazalo se da je nezadovoljstvo biračkog tijela njegovom vladavinom, ali prije svega vladavinom koalicije u čije je ime Josipović nastupao, bilo preveliko, a da bi on uopće mogao uspjeti pobijediti na izborima.

Nitko ozbiljan danas ne može predvidjeti kakvi će odnosi za dvije i pol godine biti u biračkom tijelu. Međutim, ako bi se kroz dvije i pol godine vodila kampanja za predsjedničke izbore, a čini se da bivši predsjednik Josipović i bivši premijer Milanović i nemaju druga posla nego se baviti kampanjom, to bi moglo biti izrazito štetno za Hrvatsku.

Provođenje strukturnih reformi uvijek ima visoku kratkoročnu cijenu, koju, doduše, mogu relativno brzo kompenzirati dobiti što ih takve reforme donose društvu. Plaćanje relativno visoke kratkoročne socijalne cijene, međutim, nikad nije moguće u predizbornim razdobljima.

Zato je razdoblje, u kojem smo trenutno - period od dvije godine bez izbora, dragocjeno za izvršnu vlast, koja mora relativno brzo provesti socijalno najskuplje reforme kako bi do kraja njena mandata one počele davati učinke. Najmanje što je u takvom vremenu potrebno, stvaranje je dojma o permanentnoj predizbornoj kampanji i parlamentarne napetosti, što proizlaze iz takve društvene atmosfere.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.