Stepinac, hereze i krize: Dvojica živućih papa i dvije vizije budućnosti Crkve

Povoda za razmatranje aktualnog pontifikata pape Franje mnoštvo je, a iz tjedna u tjedan oni se i nastavljaju nizati. Prvi od njih očigledno je nesuglasje između Franjine dijagnoze prauzroka seksualnih zločina crkvenih službenika koji su u ljeto prošle godine iznova okupirali naslovnice svjetskih medija i dijagnoze koju je nedavno ponudio njegov prethodnik Benedikt XVI. Prema aktualnome papi i nizu njegovih "liberalnih" savjetnika, u korijenu zlostavljanja leži "klerikalizam", to jest zloporaba moći unutar Crkve, koju njezini predstavnici demonstriraju prisilnim nametanjem svoje seksualnosti nemoćnima. Nasuprot ovoj misli – koju bismo šaljivo mogli nazvati "postmodernom", jer naglasak ne stavlja na moral, nego na odnose moći – stoji mišljenje koje je u rijetkome obraćanju javnosti ogledom objavljenim u travnju iznio papa emeritus. Poantu Benediktove poruke na neki sam način i sȃm anticipirao, pišući 2018. godine o crkvenoj interiorizaciji svjetovnih vrijednosti simbolički povezanih s 1968. godinom, istom onom u kojoj je papa Pavao VI. objavio encikliku Humanae vitae  koja spolni moral definira izrazito restriktivno, ili – pučkim rječnikom – "konzervativno". U sukobu dviju vizija seksualnosti, prevladala je ona svjetovna. Sekularna 1968. pobijedila je crkvenu 1968. i u samoj Crkvi.

Drugi je povod pismo od 20 stranica koje je skupina katoličkih intelektualaca odaslala svjetskim biskupima, a koje papu Franjo nedvosmisleno optužuje za herezu. Ozbiljnost ovoga pisma proizlazi iz činjenice da njegovi potpisnici ne pripadaju grupacijama kao što sedevakantisti, za koje je svaki papa od Ivana XXIII. koji je pokrenuo Drugi vatikanski koncil pa do danas – uključujući, dakako, sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. – zapravo "lažni papa"; upravo suprotno, oni pripadaju Vatikanu odanome, premda "konzervativnom" krilu katoličke inteligencije te njihov poziv na papinu ostavku nosi posebnu težinu. Pa iako, prema mnogim analizama, nisu uspjeli nedvojbeno dokazati Franjinu heretičnost, pojava mogućnosti prozivke pape za krivovjerje dovoljno je znakovita sama po sebi. U pismu se navodi sedam spornih točaka Franjina pontifikata, među koje se ubrajaju i afirmativan stav prema pričešćivanju razvedenih i ponovno (civilno) oženjenih vjernika, nedavna opaska kako "Bog želi religijsku raznolikost", promicanje pojedinaca koji su se ogriješili o katolički moral i pravovjerje, a propušta se navesti i neke druge sporne točke njegova pontifikata, od izmjene dijela prijevoda molitve Oče naš  na talijanskome jeziku do promjene "službena" stajališta Crkve o smrtnoj kazni u novome izdanju Katekizma.

Treći povod izravno je vezan uz hrvatski kontekst, u kojemu inače još uvijek dominira mentalitet sažet u krilatici "ne bi se štel mešati". Da se Franjin nejasan odnos prema brojnim sidrištima rimokatoličke doktrine fragmentarno ne ogleda i u njegovu tretmanu blaženoga Stepinca, malo tko bi u Hrvatskoj, uz šutnju vjerskih i manipulacije svjetovnih medija, bio svjestan neobičnoga statusa koji aktualni pontifex  uživa u krugovima mnogih klerika, teologa i običnih vjernika diljem kršćanskoga svijeta. U Hrvatskoj se svojevrsna pobuna pojavila tek nakon najnovijega Franjinog iskaza o Stepinčevoj kauzi, koja čeka još samo na njegov potpis. Već dovršeni proces odjednom je, prije nekoliko godina, stavljen na čekanje uspostavom Mješovite hrvatsko-srpske katoličko-pravoslavne komisije za proučavanje Stepinčeva lika i djela. Model oprečnoga djelovanja u odnosu na vlastite prethodnike, ponajprije Wojtyłu i Ratzingera, a koji uključuje i presedan u vidu dopuštanja jednoj nekatoličkoj Crkvi suodlučivanja o sudbini Stepinčeva statusa, može se shvatiti i kao amblematski prikaz cjelokupna Franjinog odnosa prema nasljeđu svojih prethodnika.

Zablude o nezabludivosti

Prije razmatranja naravi poteza koji su Franju doveli do optužbi za krivovjerje, valja jasno reći: papu se, i iz katoličke perspektive, smije kritizirati. Argumentirana kritika pape ne bi smjela biti sablazan. Od davnine pa do danas, kritike poglavara Katoličke crkve – bile one razumske ili paranoične – uopće nisu rijetkost. Svoje pravo glasa imaju i laici, pa tako još Dante nekolicinu mrtvih papa smješta u koncentrične krugove svojega književnoumjetničkog Pakla. Mnogi apologeti svih papinih postupaka pozivaju se na dogmu o "papinskoj nezabludivosti". Ona se, međutim, ne očituje u svemu što papa govori i čini, već isključivo u onome što papa govori ex cathedra, a sve što papa govori ex cathedra  nije i ne može biti ništa novo u odnosu na bilo koji aspekt onoga što Katolička crkva tumači objavljenom (i protumačenom) istinom. Institut naučavanja ex cathedra, od uvođenja dogme o "papinskoj nezabludivosti" u Strossmayerovo doba pa do danas, primijenjen je tek jednom, i to ne za Franjina pontifikata, već 1950. godine, za vrijeme Pija XII. Onkraj nezabludivosti koja se odnosi na održavanje istina vjere, nezanemariv broj dosadašnjih papa itekako je znao zabludjeti; pa, kao u slučaja Ivana XII., i bez prefiksa za-.

Odanost Crkvi ne iskazuje se u bespogovornome štovanju pape ili "papolatriji", nego u poslušnosti njezinu nauku: ako papa, dakle, iznevjeruje nauk, svaki vjernik trebao bi se opredijeliti za nauk koji i čini bȋt rimokatoličke vjere, a ne službenika čija je glavna odgovornost čuvati taj nauk. Budući da protokom vremena neminovno dolazi do prilagodbe nauka novim povijesno-društvenim kontekstima, uslijed čega ga je potrebno produbljivati, proširivati, usložnjavati  i raščlanjivati. Ključno pitanje u procjeni stupnja pravovjernosti Franjina i svakoga drugog pontifikata stoga glasi: koliko se pojedini pontifikat može uklopiti u ono što je Benedikt XVI. još i prije vlastita papinstva nazvao "hermeneutikom kontinuiteta"? Riječ je o konceptu koji označava viši sklad koji ujedinjuje nauke papa s naukom njihovih prethodnika i – što je još važnije – katoličkom dogmatikom. Ako je djelovanje nekog pape toliko neusklađeno s onime što je prije njega izgrađeno da kontinuitet – koji ponekad pomiruje i naizgled protuslovne tendencije crkvena nauka kroz povijest – prerasta u diskontinuitet, onda je papu ispravno, pa i poželjno podvrgnuti kritici.

Kritički odnos prema Petrovu nasljedniku stoga nije problematičan po sebi; propitivanje autoriteta, štoviše, zahtijeva i Sveto pismo, gdje apostol Pavao, u Poslanici Galaćanima, proklinje onoga tko bi "navijestio Evanđelje protivno onom koje smo vam mi navijestili", pa bio to i "anđeo s neba". Iz toga poučka, dakle, nije izuzet ni Kristov namjesnik na Zemlji. "Ako neki od budućih papa bude naučavao išta protivno katoličkoj vjeri, nemojte ga slijediti", upozorio je devetnaestostoljetni papa Pio IX. Iz navedenoga proizlazi i spoznaja kako svi Franjini istupi o širokome spektru tema koje nisu obuhvaćene sustavom katoličkih dogmi, bilo da je riječ o slučaju Alojzija Stepinca ili, primjerice, o migrantskoj krizi, za vjernike nisu obvezujući te su stoga podložni raspravi i preispitivanju. Posebice je to slučaj s onim papinim istupima za koje se sumnja da proturječe dogmatski utemeljenom nauku njegovih prethodnika, kada vjernik zapravo ima moralnu obvezu dovoditi taj novi nauk u pitanje. Licemjerno je za licemjerje prozivati one koji su donedavno slušali sve pape, a sada kritiziraju aktualnog papu: srž papinstva u nauku je koji se prenosti; protumačena poruka Isusa Krista istinski je sadržaj papinstva, a stil, okolnosti koje okružuju pontifikat i sama osoba pape samo su forma podložna mijenama.

Franjina opcija vs. Benediktova opcija

Je li papa Franjo, dakle, heretik? Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti već zbog zakučaste naravi idejnoga i pojmovnog instrumentarija kojim se potrebno poslužiti za argumentaciju koja potvrđuje ili opovrgava tu tezu. S jedne strane krajnje apstraktna i metafizička, a s druge ispresijecana pravilima i odredbama na kojima bi joj pozavidio i najminuciozniji priručnik rimskoga prava, katolička je teološka doktrina i dogmatika za ovaj slučaj ostavila dovoljno širok manevarski prostor za zastupnike obaju pretpostavki. Jedni tako misle da je Franjin izričaj, kako na verbalnoj razini, tako i u spornoj pobudnici Amoris laetitia, previše nejasan da bi ga se moglo dokazati heretičnim; drugi pak drže da upravo iz te vjerojatno hotimične nejasnoće proizlaze indicije da Franjin nauk doista predstavlja otklon od katoličke doktrine. Važno je, međutim, napomenuti kako stanje stvari ni u ovome slučaju nije crno-bijelo. Iako se Franjini osporavatelji nerijetko pozivaju na intelektualno i duhovno nasljeđe njegova još uvijek živućega prethodnika, sȃm Benedikt XVI. – ako ne zbog istinske srodnosti, a ono zbog vjernosti funkciji pape emeritusa i odgovornosti koja iz nje proizlazi – o Franji se obično izražava biranim riječima.

Priznali njegovi kritičari ili ne kako Franjo nije loš ili u krivu u svemu što čini, očito je kako pitanje "je li papa heretik" – barem u kontekstu običnih vjernika koji nisu u stanju suditi o teološkim nijansama – biva možda i manje važnim od pitanja vodi li Katoličku crkvu u ispravnome smjeru ili u smjeru suprotnome od ispravnog, pa makar time i ne zahvaćao domenu krivovjerja. Ako ustrajemo u definiciji papinstva kao službe čija je primarna dužnost afirmirati tradiciju i spriječiti razgradnju crkvenoga nauka, onda se ovo pitanje svodi na dilemu treba li se Katolička crkva suobličiti sve nekršćanskijemu svijetu koji je okružuje kako bi privukla isti taj svijet u svoje okrilje, ili pak ostati što vjernijom sebi samoj, pa i pod prijetnjom sve većega razlikovanja od svijeta i posljedične (samo)izolacije. Kada problem ovako postavimo, bjelodanim se ispostavlja kako je Franjo zagovornik prve navedene ("liberalne"), a Benedikt XVI. druge navedene ("konzervativne") opcije.

Franjini pokušaji prilagodbe svijetu glavni su provodni motiv njegova pontifikata, vidljivi gotovo na svakome njegovom koraku, od predodžbe o vlastitoj skromnosti, poniznosti i općenitome dopadljivom dojmu koji je uspio izgraditi u liberalnim svjetskim medijima, preko relativizacije restriktivnih aspekata katoličkoga spolnog morala, pa do, primjerice, kompromisnoga dogovora s komunističkim vlastima za priznanje Katoličke crkve u Kini, pri čemu je službeni Vatikan pristao na nesvakidašnji ustupak uslijed kojega vlasti protukršćanske Kine mogu suodlučivati o zbivanjima u Katoličkoj crkvi na kineskomu teritoriju. Ekvivalent toga slučaja bio bi sporazum podzemne Crkve u Rimskome Carstvu s Dioklecijanom oko prestanka progona kršćana, ali po cijenu da civilne vlasti određuju tko smije, a tko ne smije biti biskupom. U ovome mikroprimjeru odražava se papin odnos prema bezbožnim vlastima u državi koja sve više nalikuje digitalnoj distopiji, podjednako kao što se u tretmanu spolnoga morala ogleda papin odnos prema liberalnom Zapadu. Odnosom spram Stepinčeve kanonizacije, ustanovili smo već, udobrovoljuje se pravoslavni svijet, kao i muslimanski pozivom na otvorenost migrantima, a čitav niz inih religija izjavom iz Abu Dhabija po kojoj je mnoštvenost svjetskih religija pripisana Božjoj volji.

Sudbinsko pitanje

Ako ne i heretičnost, Franjina doktrinarna nekonvencionalnost nipošto nije slučajna. Kao što naknadna svjedočanstva pokazuju, Jorge Mario Bergoglio još je na konklavama 2005. godine, na kojima mu je izbor za Wojtyłina nasljednika jedva izmaknuo, bio miljenikom neformalne lobističke skupine koja se autoironično prozvala "mafijom iz St. Gallena". Riječ je o krugu istaknutih kardinala predvođenih "liberalnim" milanskim nadbiskupom Martinijem, formiranom sredinom 1990-ih, koja je nastojala nakon Ivana Pavla II. izabrati papu koji će u Crkvu unijeti revoluciju, poput afirmacije homoseksualnosti, pobačaja, svećeničkih vjenčanja i zaređenja žena. Jedan od najistaknutijih članova "mafije", nedavno preminuli belgijski kardinal Godfried Daneels, samo je jedan u nizu primjera ekstremno liberalnih članova Crkve koji su za Franjina pontifikata zauzeli ponajistaknutije položaje u Vatikanu. Osim crkvenih revolucionara, Franjo se okružio i pojedincima koji su neobično često pod sumnjom zataškavanja ili činjenja seksualnih delikata, čega je najbolji primjer danas javno osramoćeni washingtonski nadbiskup Theodore McCarrick. Iako postoji i niz slučajeva "konzervativnih" crkvenih seksualnih zlostavljača, koincidiranje dviju navedenih tendencija upućuje na zaključak da su seksualni prijestupnici u vrhu Crkve neobično često "liberalni", a istaknuti crkveni "liberali" neobično često seksualni prijestupnici.

Iz toga "liberalnog" unutarcrkvenoga konteksta proizlazi pontifikat pape Franje, koji je – u odnosu na ono što je zacrtala "mafija iz St. Gallena" – još uvijek prilično tradicionalistički. Nasuprot takvoj viziji Crkve stoji svijest o preobrazbi svijeta u postkršćansku civilizaciju, o čemu u knjizi Benediktova opcija  piše Rod Dreher. Naslovni Benedikt nije Ratzinger, kojega Dreher proglašuje počasnim ili "drugim" Benediktom Benediktove opcije, nego sv. Benedikt koji se – osnivajući na razvalinama Rimskoga Carstva samostane kao institucije za očuvanje vjere i prijenos znanja – danas štuje kao obnovitelj civilizacije ili zaštitnik Europe. "Crkva koja izgleda, govori i zvuči baš poput svijeta nema nikakva razloga za postojanje", piše Dreher, zagovarajući svojevrsno "strateško povlačenje" istinskih kršćana, svjesnih da je bitka u političkome polju izgubljena te da je stoga potrebno iznaći nove načine međukršćanskoga povezivanja da bi bȋt vjere ostala sačuvana od zloduha vremena, a sve kako bi se izgradila posve nova, kršćanska kultura koja će nakon završetka postkršćanskoga "mračnoga doba" po uzoru na sv. Benedikta moći iznova izgraditi civilizaciju. Dreherov koncept u osnovi je, dakle, stvaranje preduvjeta za očuvanje postojeće kršćanske doktrine. To jest, ono što je papa emeritus činio, a što papa izbjegava činiti.

Mnoštvo je unutarkršćanskih argumenata koji govore u prilog Benediktovoj opciji, od Knjige otkrivenja  do Fultona Sheena, koji je antikrista opisao kao propovjednika mira i obilja koji ne vode do Boga, već do nas samih; kao vjesnika "religije bez Križa, liturgije bez drugoga svijeta, religije koja uništava religije". Budući da taj opis odgovara (anti)evanđelju ovoga svijeta, na vjerniku je da se zapita isplati li se odustati od čovjeka kao Božje slike i stvarati Crkvu na sliku čovjeka. Jer, ako Crkva postane samo jednim kotačićem anticivilizacijskoga mehanizma normativizacije i idealizacije politički-korektnoga ljudskopravaškog hiperliberalizma kao dominantna svjetonazora zapadnjačkih elita, što će je priječiti da sutra – kada klatno povijesti ode u suprotnome smjeru – ne postane zagovornicom novoga barbarstva, divljaštva koje će s mržnjom željeti istrijebiti idole sadašnjega trenutka? Istinska Crkva suprotstavljena je novome gnosticizmu koji se danas prikazuje kao trans- i posthumanizam, jednako kao i brutalnome zakonu sile "bijelih nacionalista" i novopoganske "alternativne desnice". Kao što se suprotstavljala totalitarizmima u 20., Crkva se mora odupirati totalitarnim ideologijama i u 21. stoljeću.

U tome smislu, svaki suvremeni kršćanin nalazi se pred izborom prema kojemu je čak i pitanje je li papa heretik zapravo od sporednoga značaja. Ključno pitanje glasi: hoću li se prikloniti Franjinoj ili Benediktovoj opciji?