Stari poredak umire, a novi se još ne može roditi: Kako se Hrvatska treba postaviti u vremenima najopasnijim za međunarodnu sigurnost?

Nakon Drugoga svjetskog rata Njemačka se ekonomski oporavila dobrim dijelom zahvaljujući američkoj pomoći i s vremenom postala najmoćnija europska ekonomija. Jačanje ekonomske moći nije bilo praćeno jačanjem (geo)političke uloge. Kao državi gubitnici u ratu Njemačkoj se nije dopuštalo da postaje snažniji geopolitički faktor. Njemačka tako nije postala stalna članica Vijeća sigurnosti, a i sam je NATO, kako je jednom istaknuo Henry Kissinger, stvoren da bi Ameriku držao u Europi unutra,  Rusiju vani, a Njemačku dolje.

Posljednjih godina ponovno jačaju i njemačke geopolitičke ambicije. EU je već danas  instrument njemačke političke i ekonomske moći. U novome multipolarnome svijetu koji se stvara Njemačka želi postati autonoman pol, a takva politika direktno dovodi do slabljenja odnosa sa SAD-om. Njemačka je uz Veliku Britaniju dugo vremena predstavljala najvažnijega američkog saveznika u Europi (tzv. transatlantska veza), no te su veze posljednjih godina značajno pokidane. Analitičari sve više govore o povratku njemačkog pitanja: Njemačka je ponovno postala prevelikom za Europu i želi značajniji iskorak i na globalnoj sceni.

Noćna mora

Kao i ranije u prošlosti noćnu moru angloameričke škole geopolitičkog mišljenja predstavlja moguće povezivanje Njemačke i Rusije, tj. njemačkog kapitala i tehnologije i ruskih resursa. A da određeni oblik toga povezivanja imamo i danas ponajbolje svjedoči rusko-njemačka energetska suradnja. Konkretno, riječ je o plinovodima Sjeverni tok 1 i Sjeverni tok 2. Prvi je već izgrađen, a drugi je pri kraju. U jeku sankcija protiv Rusije nakon okupacije Krima Berlin je s Moskvom sklopio pakt o energetskoj suradnji što nije našilo na odobravanje Washingtona.

Plinovod Sjeverni tok 2, koji plin preko Baltičkog mora transportira iz Rusije u Njemačku, nalazi se pod američkim sankcijama. Američki predsjednik Donald Trump stalno ponavlja da Washington štiti Njemačku, a da Njemačka daje milijarde Rusima. Ekonomska ovisnost, ističe SAD, stvara i političku ovisnost, iako nema dvojbe da Njemačka ima direktne ekonomske koristi od spomenutih plinovoda kao ekskluzivni distributer ruskoga plina za Europu. Naime, prvi na cijevi ubire najbolje tranzitne tarife.

Zahladnjenje odnosa Njemačke i SAD-a često se tumači kao posljedica Trumpove vanjske politike i kidanja multilateralnih režima. No riječ je o trendu koji je započeo prije Trumpa i trajat će i nakon njegova odlaska. Njemačka, kako smo istaknuli, želi autonomniju poziciju u odnosu na SAD, a ta se želja direktno manifestira u energetskoj politici Berlina.

Povlačenje američkih vojnika iz Njemačke

Pogoršanje njemačko-američkih odnosa, posebno u kontekstu spomenutih energetskih prijepora, posljednjih je godina dovelo do najava o povlačenju američkih vojnika iz Njemačke. Kao što nam je poznato iz povijesti, američke vojne trupe nalaze se u Njemačkoj od kraja Drugoga svjetskog rata kada su bile dio savezničkih okupacijskih snaga. S vremenom broj vojnika se smanjivao, no i danas Njemačka predstavlja važno mjesto u američkoj vojno-obrambenoj strategiji, pa je tako u Stuttgartu sjedište američkoga Europskog zapovjedništva (EUCOM), odakle se vrši koordinacija američkih trupa u 51 državi Europe, u Wiesbadenu je sjedište kopnene vojske (US Army Europe), u Grafenwoehru je najveća strana baza vojske SAD-a na svijetu, u Ramsteinu velika zračna vojna baza, a u zračnoj bazi Buechel nalazi se i nuklearno oružje.

Već je spomenuto da je broj vojnika u posljednjih petnaestak godina prepolovljen, no usred pogoršanja odnosa taj će se broj dodatno smanjivati. Prošloga tjedna američki je ministar obrane Mark Esper najavio da će već u nekoliko sljedećih tjedana iz Njemačke povući oko 12.000 vojnika, od kojih će polovica biti razmještena u Italiju i Belgiju, a polovica natrag u SAD. Ono što posebno svjedoči o pogoršanju odnosa je činjenica da će se europsko sjedište američke vojske premjestiti iz Stuttgarta u Belgiju.

Smanjivanje američke vojne nazočnosti u Njemačkoj s jedne strane odgovara Berlinu koji tako stječe veću autonomiju u odnosu na Washington, no s druge strane tim potezima gube lokalne njemačke ekonomije (primjerice, suradnja prehrambene industrije s vojnim bazama i lokalci zaposleni u bazama), a i Njemačka će sada morati ulagati znatno više u novca u vlastitu obranu što će se odraziti na manja ulaganja u drugim područjima.

Njemački političari ističu da će nakon povlačenja američkih vojnika doći do slabljenja NATO-a i sigurnosti Europe. No Trump je neumoljiv: "Njemačka svake godine Rusiji plaća milijarde za energetiku, a mi bi trebali čuvati Njemačku od Rusije. O čemu se tu radi?". Njemački tjednik Spiegel na svome je portalu pisao kako je riječ o Trumpovoj osveti Angeli Merkel: "Nema mnogo šefova vlada koji su mu tako nenaklonjeni kao kancelarka. Odbojnost je obostrana". Dakako, naivno je sve svoditi samo na privatne odnose. Riječ je o strateškim državnim politikama.

Stari poredak umire

Pogoršanje njemačko-američkih odnosa se nastavlja. Pritom treba ponoviti i apostrofirati kako je njemačko-američka suradnja predstavljala jednu od okosnica transatlantske politike desetljećima. Promjene koje sada nastaju predstavljaju jedan od onih tektonskih lomova globalne geopolitičke scene. Živimo u vremenima u kojima se kidaju stare veze i stari režimi. Stari poredak umire, a novi se još ne može roditi. Takva su vremena najopasnija za međunarodnu sigurnost.

Pisac ovih redaka smatra kako države poput Hrvatske trebaju nastojati imati što korektnije odnose sa svim velikim silama, bilo da govorimo o globalnim silama poput SAD-a ili o regionalnim silama poput Njemačke. Potrebno je voditi lukavu politiku nezamjeranja velikim silama, ali istodobno nastojati koliko je više moguće ograničiti učinke onih politika velikih sila koje ne idu u korist Hrvatskoj. Primjerice, to je njemačka politika prema tzv. Zapadnom Balkanu i protivljenje Berlina Inicijativi triju mora. U tim se pitanjima Hrvatska treba osloniti na SAD, dok opet u drugima treba tražiti druge saveznike.

Veliki atenski vojskovođa Tukdidi davno je u svojemu djelu Povijest Peloponeskog rata postavio temelje realističke doktrine međunarodnih odnosa: prema jačim državama moramo biti uljudni kako bi bili u njihovoj milosti, prema slabijima umjereni, a pred jednakima ne smijemo uzmicati jer bi to bio pokazatelj straha i slabosti.

Do danas se u međunarodnim odnosima ništa bitno u njihovoj naravi nije promijenilo, tako da Tukidovim riječima nemamo što dodati.