Srbija se polako, ali sigurno, naoružava do zuba, no za pobjedu u Hrvatskoj ne treba im rat

No, hajmo se mi najprije podsjetiti jednog povijesnog događaja. Naime, na dan 16. studenog 2012. godine u 9.38 sati sudac Theodor Meron, predsjednik Međunarodnog suda za ratne zločine u epskom Haagu, mirnim i monotonim glasom izrekao je povijesnu rečenicu: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu“.

To je događaj koji se, uz “Oluju“, može s pravom uzeti kao završni čin vjekovne težnje Hrvata za svojom samostalnom državom. Tijesna i dramatična presuda u omjeru 3:2 donesena je bila zahvaljujući, prije svega, Theodoru Meronu. Nema tako bujne mašte da može oslikati što bi se dogodilo da je samo još jedan sudac prešao na “drugu stranu“. Zamislite kako bi lijeva medijska falanga trijumfalno  slavila “zadnji čavao u lijes Tuđmanove države…“. Za koliko bi svoj životni vijek produžili Boris Vlašić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Josip Manolić, član njegove mladeži - Vladimir Šeks (kako ga je duhovito nazvao Slaven Letica), Goran Gerovac, Brane Pofuk, Zoki Šprajc itd?

Bi li se tada itko usudio suprotstaviti stavu naše Predsjednice KGK kad je važno ustvrdila kako je pozdrav ZDS neprihvatljiv jer su ga koristili u NDH-ziji. Usput rečeno, Predsjednica je stav o pozdravu ZDS, ali i o nekim drugim temama, dosta često dijametralno mijenjala. Tko bi se tada usudio namrštiti na jednom izrečeno razmišljanje Miroslava Škore: “Hrvati su ponosni na antifašizam! To mora biti državni praznik. Zar ćemo se dičiti nečim drugim?“.

Kolakušić se sigurno, na pitanje stare SKOJ-evke na N1 Šarićke bi li kao mogući predsjednik RH dozvolio da se neka ulica nazove imenom Ante Pavelića, ne bi usudio odgovoriti da se tim pitanjima ne bave predsjednici države nego gradovi u čijoj je domeni imenovanje ulica. Usput rečeno, tim odgovorom je izazvao salvu gađenja Roberta Bajrušija i ljevičarskih “čuvara tekovina revolucije“. Tko bi u situaciji osuđujućih presuda Markaču i Gotovini htio i mogao demantirati prijesnu laž Žarka Puhovskog kako je “međunarodno kazneno sudište za Franju Tuđmana presudilo da je bio sudionik, pa i poticatelj udruženog zločinačkog pothvata za uništenje jedne države“.

Danas je dovoljno samo navesti da je Žalbeno vijeće u svojoj odluci od 19. srpnja 2016. godine zaključilo da "presuda Prvostupanjskog vijeća u slučaju Prlića ne utječe na pretpostavke nevinosti Tuđmana, Šuška i Bobetka". Koliko bi samo osuđujuća presuda našim generalima generalno poboljšala gerijatrijski status Budi Lončaru, Joži Manoliću, Mirjani Rakić, Danieli Trbović, Tomislavu Jakiću, a da ne govorimo o našoj “braći“ preko Drine koji bi osim filma “Dara iz Jasenovca“ odmah zatražili od HAVC-a lovu za serije o agresiji ustaša na SAO Krajinu. Mislite da im Nina to ne bi odobrila u ime tolerancije i multikulturalnosti? Stoga je red da se razmisli o  16. studenom 2012. godine kao danu želučanih tegoba i izgubljenih iluzija za 30% jugonostalgičarskih likova. Dan kada ih je vrijeme definitivno pregazilo. Dan kada im se mirno i pomalo sarkastično može reći: još ste samo vi Titini, a Tito je vaš!

Pravo i ugodno iznenađenje za 18. studenog o. g. priredio je svojim čitateljima Jutarnji list. Svaki će čitatelj, uz primjerak novina, dobiti i 85-minutni DVD ”Glavu dole, ruke na leđa”, autora Stipe Majića Pipe. Poznajem sastav redakcije Jutarnjeg i siguran sam što mnogi od njih misle o tom potezu “onih gore“. Opet se nepotrebno opterećujemo Srbijom, ustašama, partizanima, Vučićem…! Pa kad je to davno bilo! Zašto u ovo mirnodopsko vrijeme podržavati sjećanje na 269 dana logora, 7000 ljudskih tragedija, zarobljavanja, ubijanja civila u srpskim koncentracijskim logorima? Oni koji su to preživjeli još kako se svega toga i danas dobro sjećaju. Sad se nekako samo po sebi postavlja jedno zanimljivo pitanje: kad je “lijevi“ Jutarnji imao “muda“ svojim čitateljima pokloniti DVD-istinu o jednom prešućivanom zločinu, što je s navodno “desnim“ ili bar ”centrističkim” Večernjakom?

U njemu vlada podijeljeni osjećaj. Nešto kao kad vam punica s vašim novim automobilom odleti u provaliju. Doduše, Večernji, u svom dnevnom izdanju od 13. studenog o. g. donosi izvještaj o “Okruglom stolu“ o problemima oko gonjenja ratnih zločinaca. Piše kako su žrtve u logorima u Srbiji morale jezikom čistiti WC. Međutim, podijeljeni osjećaj odnosi se na ultralijevi “Politički magazin Obzor“ koji uređuje projugoslavenski orijentiran Goran Gerovac. Kad ga subotom uzmem u ruke imam “blagi osjećaj“ kao da sam u 80-tim godinama. Dobro, u njemu piše i Milan Ivkošić, ali više kao “smokvin list“ jugonostalgičarima tipa Branimira Pofuka, Žonje, Dražena Lalića, Krasneca, lijeve perjanice Novog lista Denisa Romca, Mirka Galića, bivšeg veleposlanika u Parizu, koji nastoji zaštititi svoj dignitet objektivnog svjedoka novije hrvatske povijesti itd.

Koliko to daleko ide najbolje se vidi po “čudesnom gafu“ Mislava Kolakušića koji je članici 6. Ličke Šarićki jasno dao do znanja da je ona za njega već davno pročitana knjiga. Nakon izjave da nazive ulica dijele gradovi, lijeva medijska falanga na čelu s Šarićkom digla se na zadnje noge. On bi ulici dao ime najvećeg ratnog zločinca koji je naše narode i narodnosti itd. itd. Kolakušić niti je to rekao, a valjda to nije ni mislio.

Imate na jednoj strani Pavelića, neosuđenog zločinca iz Drugog svjetskog rata, a na drugoj strani imate osuđenog zločinca Dražu Mihailovića koji je sistematski i pedantno klao i ubijao Hrvate i Muslimane. Ovih dana dobio je ulicu u Kragujevcu. ”Ali to je u drugoj državi”, kliknut će Romac i Bajruši. Točno! Ali klao je i ubijao najviše po Hrvatskoj. Srbi očito imaju nešto slabije pamćenje pa polako “rehabilituju“ svoje četnike, nedićevce, joćicevce, arkanovce, dočim hrvatski “čuvari revolucije“, kao u Iranu, samo vrebaju ustaše. Njih su, usput rečeno, mitske četrdeset i pete doslovno pomeli s lica zemlje. 

Srbija se naoružava

Usput je dobro napomenuti kako se Srbija polako, ali sigurno naoružava. Do zuba. Sad je u posjedu moćnog S-400, a vojni proračun joj iznosi 877 milijuna dolara. Hrvatski iznosi 647 milijuna kunića. Dobro, misle i pišu u Obzoru, to nije upereno protiv neovisne Hrvatske. Oni će "da ratuju" protiv Turske, Kosova, Albanije, možda i Novog Zelanda dočim će Hrvatsku dobiti bez rata. Dosta im je što u Hrvatskoj za njih radi "peta kolona". 

Evo najnovijeg primjera kako ta legendarna "kolona" radi. Bivši pripadnici postrojbi SAO Krajine Nebojša Travica i Željko Travica, zvani Žorž, pravomoćno su oslobođeni krivnje za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Ervenika i to zbog propusta šibenskog Županijskog državnog odvjetništva koje nije, kako je u svom rješenju naveo Vrhovnu sud Hrvatske (VSH), u optužnici "naznačio koji bi propis 'međunarodnog prava' bio prekršen u konkretnom slučaju". Naravno, odmah se može upitati zašto VSH nije vratio spis prvostupanjskom sudu na ispravak postupovne pogreške?

Uostalom, predmeti protiv kapetana Dragana i Tomislava Merčepa jasno ukazuju kako je Hrvatsku moguće okupirati i bez ispaljenog metka. Dakako, uz svesrdnu pomoć samih Hrvata. Recimo, nedavno je famozni BiH "Napredak" imao nekakvu godišnjicu "bratstva i jedinstva" u centru Zagreba. Na toj "domoljubnoj" smotri Stjepan Kljuić, bivši predsjednik HDZ-a BiH, usporedio je Tuđmana s Hitlerom, a BiH Hrvate s njemačkim nacistima. I što će onda našim orjunašima Vučić, Srbija, S-400…? Kako je lijepo rekao Lenjin u davna ubava vremena: "Glave će nas doći mangupi iz naših redova…". "Srećom" za boljševike, pojavio se Staljin pa su mangupi ostali bez glave.

Lik na fejsu sumnja je li stvarno njegova pokojna baka bila uvjerena da BiH na tablicama automobila iz Bosne i Hercegovine znači - “Bog i Hrvati“.

Dok se Hrvateki fizički i misleno troše raspravama o nadolazećem nizu izbora, dotle se u susjednoj državi "Bog i Hrvati" naziru počeci jedne nove “antičke tragedije“. Oko Bihaća se formiraju kolone imigranata na "sreću i zadovoljstvo lokalnog stanovništva". Nitko pojma nema koliko je među tih desetak tisuća nesretnih ljudi, ISIL-ovaca, koliko "spavača", koliko je od njih već u Hrvatskoj i na kraju i što s njima? I kad se jednog dana, a možda i prije, dogodi ono što se i očekuje, onda će Srbija i komunisti koji žale za Jugoslavijom pomoću Klasića, Jakovine i Markovine krivotvoriti povijest kao što to i sad uspješno čine.

A što se to u bliskoj budućnosti može dogoditi Lijepoj našoj? Ništa dobro. Dovoljno je da dođe do klasičnih incidenata u tijeku turističke sezone i ode nam sezona, a proračun će odmah ispuhati. Naime, naša glavna gospodarska grana je baš turizam. Što se industrijskih giganata tiče tu smo mirni. Otišli su svi u vjetar i bez ISIL-a. Žikina dinastija će tada živnuti. Jesmo li mi rekli da je "Stari" tu… Buda Lončar bi mogao tada opet skoknuti u UN po još jedan ljupki, ali sada ekonomski embargo protiv Hrvatske da ne bi netko od ustašije "prekomjerno" zbrinjavao imigraciju. Apokalipsa sad i to bez četiri jahača.

Uzdajmo se u vitalnost i prkos naših hrvatskih muževa i žena. Recimo, Šokre Beljaka, Đakića, "Anke partizanke", Pupovca, ministra koji je pokazao briljantni kapacitet u slučaju imenovanja ravnateljice nacionalnog parka Krka…i dugih bezbrojnih talenata koji će nam sigurno biti garancija da nam spavači iz ISIL-a ne mogu ništa. Nakon Tuđmanove smrti stari partizani uspjeli su hrvatske gardijske brigade poslati u povijesni podrum. Raseliti i rasformirati. Da nas je u vrijeme Račana slučajno napao Vatikan, ne bi se obranili i čitava naša draga “kifla“ postala bi u doslovnom smislu riječi “klerofašistička“. Sad kad su stasali Beljak, braća Stazić, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Boris Dežulović, naša Anka te brojne nevladine “gardijske brigade“ nitko nam ne može ništa uz uvjet da nas ne napadne. Čak ni imigranti.

Pitali Muju što misli o imigrantima. Kaže Mujo: "Ja mislim da je to prešlo svaku granicu".

Javlja se iz "inostranstva" Tomislav Krasnec. Kao Njemačka moli, kumi i ponizno predlaže da prilikom velikog demokratskog kongresa EU pučana u Areni u Zagrebu nitko ne pjeva pa čak ni ne pjevuši "klerofašističku" Thompsonovu pjesmu "Lijepa li si...". Vidi se da je Tomica doktorirao iz poltronizma u matičnoj kući Jutarnjeg lista. Kad bi čovjek išao analizirati trenutnu strukturu redakcija dva vodeća dnevna lista u Hrvatskoj, došao bi do krasnog zaključka. Krasnog ne zbog Krasneca nego zbog činjenice da je oko 80% novinara pisalo ili piše za jedan i za drugi list.

Neki će reći da je to normalno. Vraga je normalno. Večernji je k'o bajagi desni, kršćanski, iz Donje ili gornje Štajerske, a Jutarnji su osnovali mentalni nasljednici 11. Dalmatinske i 6. ličke brigade koje su se istakle  u ratu nakon 8. svibnja 1945. godine kad je rat već prestao u Europi. Ni novi vlasnici ne mogu to bitnije promijeniti jer se lijevi ne daju. Iza 8. svibnja 1945. još su jedino ratovali Japanci protiv Amera i ove dvije brigade protiv razoružanog neprijatelja. Ameri su s dvije atomske gljive uspostavili mir u Japanu, a naši nisu u to vrijeme bili još dovoljno tehnološki napredni jer se Ivan Đikić još nije ni rodio, pa su ustaše morali rukama pacificirati "heroji" iz Dalmacije i Like.

I sad je krucijalni problem da kroz simultane slušalice u Areni Muti ne čuje riječ Hercegovina. Da joj se pjeva od Triglava do Đevđelije naši poltroni ne bi ni beknuli. Sjećam se kako je Krasnec 18. rujna o. g. sarkastično cvilio da će Hrvatska u EU brinuti o demokraciji i ljudskim pravima dok istodobno privodi novinare, napada Povjerenstvo za sukob interesa i izbacuje članove vladajuće stranke zbog razmjene mišljenja na društvenim mrežama. 

I na kraju još jedan dokaz da je uvlačenje u guzu, uz nogomet, najpopularniji šport u Hrvatskoj. Krasnec je 3. lipnja o. g. objavio krasnu vijest: "Europa potvrdila Plenkovićev ugled". Zvučalo bi uvjerljivije da je tu vijest objavio radio Erevan iz Armenije. Naime, u bivšem SSSR-u humoristi su morali biti jako oprezni. Jedan od manje opasnih načina bila su tobožnja pitanja koja su trudbenici postavljali radio Erevanu. Odgovori su izazivali salve smijeha. 

Kad smo već kod humora, umro je veliki hrvatski glumac - Martin Sagner. Bio je sigurno jedan od najboljih hrvatskih glumaca. Sjetite se samo njegove nezaboravne uloge Dudeka, a bio je i dragovoljac Domovinskog rata, skoro dvije godine u Sunji sa Sven Lastom, Mirom Međimurcem i dr. Bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru na listi HDZ-a. Mirno se povukao i otišao u glumačku vječnost. Na sahranu mu nije došao nitko iz državnog vrha, ni iz vrha HDZ-a. I neka, to je samo dokaz koliko je bio velik! Treba napokon podići spomenik hrvatskim poltronima. Zaslužili su. Kad na onaj svijet odu Severina, Jelena Veljača, Bude Lončar, Rade Šerbedžija (koji  je umjesto u Sunju otišao snimati film u razrušeni Vukovar) i slični likovi, naši HDZ-ovi poltroni s vilicama obješenim do poda od silne žalosti poredat će se k'o klipovi kukuruze na vratima da im odaju “poslednju poštu“. 

Ivan Ivanović pita preko etera drugove iz radija Erevan: ”Drugovi, je li moguće da najbolji auto na svijetu Moskvič ulazi u zavoj pri brzini od 190 km?” Drugovi izračunavaju i odmah odgovaraju znatiželjnom drugu: “Naravno, moguće je. Ali samo jednom!”