Srbija nije ništa naučila iz prethodnih ratova; velikosrpska ideja ponovno u ofenzivi

Garašanin se otvoreno zalagao za ekspanzionističku politiku, tj. politiku uključivanja svih južnoslavenskih teritorija u sklopu Turskog Carstva koje se raspadalo u Veliku Srbiju. Garašanin je bio jasan: "Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružuju".

Drugi po važnosti nesumnjivo je spis Vuka Karadžića "Srbi svi i svuda" koji je 1849. godine objavljen u Beču kao dio knjige "Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona". Karadžićeva velikosrpska politika temeljila se na proglašavanju svih okolnih naroda Srbima i to na temelju proglašavanja štokavaca Srbima. Kako velikosrpska politika želi "priljubiti" okolne narode najavio je 1902. Nikola Stojanović člankom u "Srbobranu" gdje je jasno poručio: do istrage (istrebljenja) naše ili vaše.

Na ostvarenju velikosrpskoga programa radila je tajna srpska teroristička organizacija Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt, a od istaknutih velikosrpskih ideologa treba još spomenuti Jovana Cvijića, za kojeg su Hrvati "katoličko stanovništvo srpskoga jezika", i Vasu Čubrilovića koji je svoje velikosrpske ideje izložio u knjizi "Iseljavanje Arnauta". Naravno, nezaobilaznu ulogu imao je i Stevan Moljević koji je u svome djelu "Homogena Srbija" objavljenom u Nikšiću 30. lipnja 1941. postavio temelj za obnovu Velike Srbije nakon svršetka rata i ujedno se založio za genocid i etničko čišćenje okolnih naroda s ciljem stvaranje "homogene Srbije".

Od Memoranduma SANU do ponovnih negiranja okolnih naroda

Nekoliko godina pred raspad komunističke Jugoslavije, 1986., Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) objavljuje znameniti Memorandum SANU kao dokument od strateške važnosti koji će odrediti smjer pokušaja rješavanja srpskoga pitanja u Hrvatskoj i drugim tada republikama. Memorandum SANU u bitnome je sublimirao i modernizirao prijašnje velikosrpske dokumente, a posljedice toga dokumenta kasnije ćemo vidjeti u Vukovaru, Škabrnji, Srebrenici i drugim mjestima velikosrpske topografije smrti.

Ni nakon izgubljenih ratova velikosrpska čaršija ne miruje, nego se javlja plan kako u miru povratiti što je izgubljeno u ratu. Nastaju smjernice destabilizacije okolnih država (dizanje optužnica i pokretanje sudskih postupaka protiv građana Hrvatske, BiH i Kosova) koje u Sarajevu nazivaju Memorandumom 2. Iako se ovdje vjerojatno ne radi o jednome dokumentu, niti dokumentu koji bi bio namijenjen za javnu objavu, nema sumnje da od 2011. kreće proces pojačanog djelovanja srpskih obavještajnih službi koje u okolnim državama koriste svoje eksponente kako bi se provocirali sukobi i nezadovoljstva. Pred dvije godine Aleksandar Vučić i Milorad Dodik najavljuju objavu deklaracije o opstanku srpskoga naroda koja još uvijek nije objavljena, a piše se u tajnosti.

U isto vrijeme u Srbiji se tiskaju udžbenici za srednju školu (npr. onaj autora Radoša Ljušića) koji navode kako su Srbi narod s tri vjere – pravoslavnom, katoličkom i muslimanskom. Potpuno na tragu Vuka Karadžića u ovome udžbeniku se navodi da su Hrvati i Bošnjaci srpskoga podrijetla. U isto vrijeme ne miruje niti Srpska pravoslavna crkva, pa tako srpski patrijarh Irinej u svojim božićnim poslanicama redovito negira teritorijalni integritet Hrvatske spominjanjem Srba u Dalmaciji, Lici, Banovini itd.

Mediji, vojska i kultura u službi velikosrpske ideje

Kontinuitet velikosrpske i šovinističke ideologije podupiru i mediji pod kontrolom bivšega Šešeljeva šegrta Aleksandra Vučića u kojima baš svaki dan srpski novinari i intelektualci sotoniziraju okolne narode. Posljednjih godina Srbija se ponovno naoružava i jača svoju vojnu industriju. U isto vrijeme dok Hrvatska ne realizira nabavu borbenih zrakoplova Srbija od Rusije i Bjelorusije dobiva remontirane MIG-ove 29.

Ne miruju, naravno, ni srpski kulturni djelatnici skopčani s idejom Velike Srbije. Tako je prošle godine u svibnju donijeta tzv. Povelja o srpskom kulturnom prostoru koja ponovno na tragu velikosrpskih dokumenata poseže ta tuđim. Pisac ovih redaka svojedobno je ovako sumirao čin donošenja Povelje: "Povelja o srpskome kulturnom prostoru predstavlja kulturni memorandum, tj., da budemo precizniji, još jedan uradak iz velikosrpske kuhinje koji pseudopacifističkim diskursom i eufemizmima želi skriti svoj pravi velikosrpski karakter. Filip Lukas pisao je da svaki narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi i da ga upravo ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Napad na hrvatsku kulturu koji Povelja čini stoga je napad na hrvatski narod".

Ovih dana, bez da je izazvao ikakvu reakciju u Hrvatskoj koju trese predizborna groznica, pred srpskim poslanicima našao se "Prijedlog Strategije Odbrane Srbije". U ovome dokumentu, ponovno se proklamira politika vojne neutralnosti, ali se ponovno spominju i Srbi u "regionu" u kontekstu unaprjeđivanja njihova položaja i njihove zaštite. Kako beogradska čaršija misli popravljati položaj Srba u  "regionu" vidimo ovih dana u Crnoj Gori gdje prosrpski eksponenti ponovno dižu novu balvan revoluciju. Hrvatska je, kako rekosmo, u predizbornoj groznici, no nakon što groznica prođe njezini bi čelnici trebali ozbiljno razmisliti o politici prema susjednoj Srbiji. Srbija očigledno nije ništa naučila iz prethodnih ratova, a to je ozbiljna opasnost za čitavo područje bivše Jugoslavije.