Sramna Dežulovićeva kolumna kojom se izruguje hrvatskim žrtvama

Dežulovićeva kolumna "Jebo vas Vukovar" svjesno je i provokativno tempirana upravo uoči dana sjećanja na žrtvu Vukovara, uoči 30. obljetnice kraja herojske borbe za grad Vukovar, čija žrtva je utkana u stvaranje hrvatske nezavisnosti i bez čije žrtve niti Domovinski rat ne bi imao isti ishod.

Iako Dežulović ima pravo utoliko što primjećuje kako je brojnim političarima, bez obzira koje opcije, Vukovar prečesto na usnama samo u studenome i to na dan kolone sjećanja. Ima pravo utoliko što se mnogi Vukovarci stvarno osjećaju izigranima, uostalom kao i tisuće hrvatskih branitelja, dragovoljaca, od kojih su mnogi i sami sebi oduzeli život nakon rata jer su sanjali drugačiju Hrvatsku, prije svega pravedniju.

No Dežulović ne bi trebao uzimati si pravo govoriti u njihovo ime jer očito ne dijeli njihove ideale. Ne bi trebao povezivati iseljavanje iz Vukovara, a ignorirati iseljavanje iz Siska, Petrinje, Zagreba ili Splita iz ekonomskih razloga. Vukovar u tome nije izuzetak.

Ono što svakome normalnome smeta jest jezik Dežulovićeve kolumne, vulgaran stil, govor psovke kojim svjesno provocira i čini od sebe medijsku žrtvu, a istodobno u vlastitu promociju iskorištava žrtvu Vukovara i svih onih koji su svoj život položili na vukovarskom ratištu za hrvatsku nezavisnost.

Dežulović je dovoljno inteligentan da je znao kakvu će reakciju izazvati, očito dovoljno proračunat da mu je svejedno hoće li povrijediti nečije osjećaje i učiniti nečiju ultimativnu žrtvu bezvrijednom. Svojom kolumnom pljunuo je na Vukovar, a naknadnim objašnjenjem pokazao je i svoje pravo lice. Potvrdio je da iako je , kako kaže, 'statistički Hrvat', ne osjeća Hrvatsku na isti način kao oni koji su 1991. bili spremni za nju dati svoj život, a mnogi su žrtvovali i živote ili dijelove tijela.

Za njih i njihove obitelji pad Vukovara, dani u studenome, kolone sjećanja imaju poseban značaj. Dežulović to ne može i ne želi razumjeti. On jednako kao i oni kojima s političke scene to zamjera, poentira i profitira na mučeništvu Vukovara.

Dežulović pokazuje da je imun na domoljublje koje je motiviralo hrvatske branitelje u Domovinskom ratu i čak licemjerno ističe kako je "on bio tamo kada je grad umirao". Svjesno okreće činjenice i dovodi čitatelje u zabunu, jer on tamo nije bio u vrijeme vukovarske epopeje. Nije bio s braniteljima, nije bio u podrumu i nije osjetio nacionalsocijalističku mržnju srbizirane JNA i srpskih rezervista i dobrovoljaca (čitaj četnika). On je u razrušeni grad Vukovar ušao nakon njegova pada, na vozilima okupatorske vojske i uz njihovu zaštitu. Ušavši s njihove strane u Vukovar napisao je stilski briljantnu reportažu o strahotama Vukovara, ali istodobno dok je on prolazio razrušenim gradom i uz zaštitu rezervista JNA zarobljeni hrvatski branitelji i civili još su prolazili torture o kojima Dežulović tada nije znao ništa. No danas za njih zna i njemu je za to očito svejedno.

Sramotno je što je takav tekst objavljen uoči 30. obljetnice, a uistinu nezamislivo je vratiti se u prošlost i Dežuloviću očito dražu nekadašnju državu i u tekstu Vukovar zamijeniti Neretvom ili nekom drugom partizanskom ofenzivom.  Svi znamo kako bi se proveo da je to tada bilo tko učinio.

Ili umjesto Vukovara u naslov staviti Srebrenicu, Jasenovac, Auschwitz. Iskreno ne vjerujem da bi Dežulović to mogao i imao obraza učiniti. Ali, znam da bi naišao na opravdanu i jedinstvenu osudu kako izraelske i njemačke, tako hrvatske, bošnjačke ili srpske javnosti. Uključivši i njegove obožavatelje.

Dežulović stoga jasno pokazuje da za njega hrvatske žrtve nisu jednake drugima, jer se s njima sigurno ne bi sprdao na taj način.

Ali, nije problem samo Dežulović, već i dio onih koji opravdava njegove tekstove, izdavači - od Novosti do N1 televizije, čiji urednici ne vide kako ovakvi tekstovi produbljuju podjele u hrvatskom društvu i pridonose budućim sukobima. Dežulovićev sramotni tekst o Vukovaru kao da poručuje da hrvatske žrtve nisu bitne, u njegovoj percepciji i sjećanju, ne toliko kao partizanske u NOB-u, srpske, židovske, ili romske u Drugom svjetskom ratu.  Dežulović i svi oni koji hvale i lajkaju njegove kolumne na društvenim mrežama pokazuju da im je ili svejedno u kojoj državi žive ili da još uvijek ne mogu oprostiti što je Hrvatska 1991. razbila njihov 'mit o bratstvu i jedinstvu', o 'idealnoj državi svih naroda i narodnosti' u kojoj su njihovi preci ili čak i oni sami bolje živjeli. Ne shvaćaju da je životni standard u današnjoj Hrvatskoj, razorenoj u Domovinskom ratu, niži i zato što je ta država i ta 'zajednička' nacistička JNA učinila tijekom Domovinskog rata, razrušila Hrvatsku.

Ovakvi tekstovi, na žalost, čine podlogu za neke buduće sukobe. Radi se o jasnome govoru mržnje, o rečenicama iz kojih neskriveno izlazi odijum ne prema smrti i slavljenju smrti kako nas autor želi uvjeriti, već prema ideji žrtve za hrvatsku nezavisnost.

Javna osuda, ali ne nikakva kazna, ono je što ovakav tekst zaslužuje.