Spojili smo Hrvatsku! A kada ćemo je prometno povezati?

A u tom metežu koji bi se mogao podvoditi pod utjecaj potresa i pandemije otvara se naravno i prostor za "višestruko bojanje tunela" kao simbol "krađe po kilometru", mjere koja bi na hrvatskim cestama i autocestama trebala biti, ako već nije ukalkulirana u cijenu gradnje. Pod plaštem nacionalnog ponosa dok mašemo zastavama na jugu Hrvatske možda se sprema plodno tlo za neke buduće istrage, uhićenja, optužnice i sudske procese. Ne može se reći da sjever u nuđenju mogućnosti za buduće filmske scene uhićenja zaostaje. Autocesta A7 koja bi trebala povezati Rijeku sa Splitom preko Žute lokve već je prije desetak godina titulirana najskupljom autocestom u državi s iznosom od 13 milijuna eura po kilometru, a ukupno i do 800 milijuna eura  za gradnju zbog čega je još i danas u izgradnji. 

Dovršetkom nazovimo ih sjevernih i južnih projekata spojit će se sjever i jug Hrvatske, slavlje će nesumnjivo biti ogromno, kako razdraganog puka tako i šačice novih bogataša koji će izroniti iz javnonabavnih poslova s državom.

Hrvatski će Jadran tada biti slavno spojen, ali ipak prometno otužno nepovezan. Od Umaga ili Pule preko Rijeke do Splita ili Dubrovnika ostat ćemo osuđeni na tu autocestu, odnosno spoj njih triju i na to se osuđujemo posljednja najmanje dva desetljeća kako bismo i mi, a i turisti plaćali možda i najskuplju cestarinu po kilometru i istovremeno nemali ni jednu prihvatljivu alternativu putovanja niz ili uz jadransku obalu Hrvatske. Ni vlakom. Ni brodom. Najčešće nije popularno ukazati na "nekada", pa reći kako se nekada automobil u riječkoj luci elegantno mogao uvesti na trajekt navečer i izvesti iduće jutro u splitskoj luci ili oko ručka u dubrovačkoj. Takvo putovanje duž jadranske obale više nije moguće jer u konačnici tržište izgleda kaže da nije profitabilno, istraživanja ukazuju da nema dovoljno interesa.

Jadrolinija da bi sve bilo još malo komičnije od Splita do Dubrovnika vozi, ali ne i automobile, jer, ajme, zašto omogućiti transfer automobila duž obale na bilo koji drugi način osim autocestom? I budućim Pelješkim mostom koji ćemo uvijek tako zvati kakvo god mu ime u konačnici nadjenuli. Nemanje prometne alternative, svođenje na autocestu koja iako je među najskupljima u Europi može biti profitabilna samo ako je ljeti zatrpana gužvama ne priča priču o društvu koje napreduje već onome kojem su izabrani vođe drastično suzili poglede. O mentalitetu je pak sve rekao ministar prometa Oleg Butković ističući u povodu spajanja Pelješkog mosta dvije za narod očito važne činjenice.

Prva je da se neće naplaćivati mostarina, a druga je da će za održavanje mosta prvih godina troškovi biti mali, a kasnije će se povećavati. U Hrvatskoj praksi to znači da će politika uveseliti ljude koji će se bez mostarine voziti mostom, a u most se neće ulagati gotovo ništa dok ulaganje ne bude sasvim nužno, a tada će biti i tri puta skuplje pa će morati uvesti i mostarina. Kako je za takav razvoj događaja potrebno desetljeće, a možda i više, malo tko će se sjećati kako je sve počelo. Pitanje je može li biti drugačije i što je potrebno da bude drugačije?

Da ipak imamo prometnu alternativu autocestama, vlak ili brod i to trajekt za koji se karta može kupiti bez riskiranja života stajanjem pod suncem? Ili je u raslojavanju društva na malo bogataša i puno sirotinje to "drugačije" rezervirano za ove prve, a među njima su i oni koji tek planiraju višekratno bojanje tunela? Ostaje nam da se veselimo spajanju Pelješkog mosta i istrpimo kritiku za narušavanje nacionalnog sklada i ponosa postavljanjem pitanja o prometnom povezivanju hrvatske obale brodovima, ako već ne može željeznicom.