Smrt tihog junaka Vukovara bila je strašna: Ovo je priča o Jozi Vuleti

Jozo Vuleta, najstarije dijete Mare Vulete rođ. Marijanović i Fabijana Vulete, rođen je 9. veljače 1959. godine u Šušnju, općina Zenica, u Bosni i Hercegovini. Djetinjstvo je uz roditelje i mlađega brata Petra te sestre Katu i Vesnu proveo u Vojvodini, u selu Bingula kod Šida, a u obližnjem selu Erdeviku pohađao je osnovnu školu.

Srednju školu, smjer obućarski tehničar, upisao je u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje "Edvard Kardelj", danas Tehnička škola Nikole Tesle u Borovu naselju. Po završetku srednjoškolskoga obrazovanja Jozo odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Trebinje, Bosna i Hercegovina, a po povratku iz JNA, zapošljava se u Tvornici gume i obuće "Borovo", u pogonu Obućara. 

Godine 1979. Jozo Vuleta oženio se Silvanom Bezjak, svojom dugogodišnjom djevojkom koja im je 1981. godine rodila sina Elvisa, a potom 1983. godine i drugoga sina Denisa. Oni koji su poznavali Jozu ispričat će kako je bio tih i miran obiteljski čovjek, koji je u slobodno vrijeme rado gledao filmove i slušao rok glazbu koju je obožavao.

FOTO: Privatni arhiv

'Vodimo ljubav, a ne rat'

Iz hobija je crtao, najčešće portrete poznatih osoba i prijatelja, ali s Gradom su i izgorjeli i uništeni i svi njegovi crteži, a brojni prijatelji čije je portrete nacrtao, poginuli su, kao i on. Kada je slogan "Vodimo ljubav, a ne rat", po riječima članova njegove obitelji, životni moto jednoga čovjeka, teško je i zamisliti kako će upravo rat i stravična smrt u ratu biti njegov završetak.

U obranu Vukovara, Jozo se uključio dragovoljno početkom svibnja 1991. godine kao pripadnik pričuvnoga sastava Zbora narodne garde. Na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, iz grada je izveo suprugu Silvanu kako bi s njom otišao po djecu koja su bila u Crikvenici te se, smjestivši obitelj u Zagrebu, drugi dan vratio na položaj na Domu tehnike, među suborce.

Nažalost, to je bio posljednji put kada ga je njegova obitelj vidjela živoga. Na prijedlog svoga zapovjednika, legendarnog Zorana Šipoša, kao ozbiljan i pouzdan čovjek i iskusan branitelj, sredinom rujna, odmah po njenome osnutku, Jozo se uključuje u sastav satnije Vojne policije 204. vukovarske brigade "Atila", vod u Borovu naselju te hrabro sudjeluje u svim borbenim zadaćama koje su pred njega postavljene.

FOTO: Privatni arhiv

Pisana pohvala

Kao pripadnik interventnog odjeljenja borovske vojne policije, posebno se iskazao u vraćanju izgubljenoga položaja dana 16. listopada 1991. godine, nakon pogibije Blage Zadre, za što ga je sutradan, 17. listopada 1991. godine pisano pohvalio i jedan od zapovjednika, Marko Filković. "Za veliko zalaganje, požrtvovnost i nadljudske napore koje je iskazao pri obrani Borova naselja u Kupskoj ulici", napisao je. 

Nepoznati detalj tek jedne od brojnih vukovarskih ratnih priča je i da je jednu od pohvala koju je Marko Filković napisao taj dan, netko nalijepio na vrata skloništa u neboderu u Borovu naselju gdje su je, nakon sloma obrane Grada, pronašli pripadnici neprijateljske vojske. Pohvalne riječi koje je Filković uputio suborcima, nakon što je zarobljen i odveden u srpski koncentracijski logor, skupo su ga koštale. 

Dana 13. siječnja 1992. godine, srpske novine "Novosti" ekskluzivno su objavile članak pod nazivom "Gusta mreža doušnika". Dokumenti o zločinima ZNG-a i HOS-a u Vukovaru, podnaslov: "POHVALE ZA KOLJAČE" u kojem se spominje i pohvala Jozi Vuleti i njegovim suborcima. 

FOTO: Privatni arhiv

Borba prsa u prsa

Kako je to nametala teška situacija u obrani Vukovara, Jozo je svakodnevno sudjelovao u borbenim zadaćama. Sudjelovao je i u drugim vojno-policijskim aktivnostima - od mobilizacije ljudi i materijalno-tehničkih sredstava za potrebe obrane grada do prikupljanja oružja od poginulih i ranjenih branitelja, ali i neprijateljskih vojnika nakon uspješno odbijenih napada. U ranim jutarnjim satima 1. studenoga 1991. godine, oko pet ujutro, Jozo se iz Borova naselja s još dva branitelja automobilom uputio na Sajmište. 

Suborci se zbog Dana mrtvih sjećaju točnoga datuma, a Jozo je stigao u tadašnju Prvomajsku, sadašnju Bogdanovačku ulicu, u jednu od onih u kojoj su se vodile najžešće bliske borbe s neprijateljem, kako bi pokušali doći do naoružanja za koje su znali da je tamo ostalo. Zbog nedostatka komunikacije i konfuzije na tome dijelu ratišta gdje se dio po dio ulice gubio i vraćao u vrlo kratkom vremenu.

Borbe za svaku kuću i dvorište doslovno vodile prsa u prsa, Jozo Vuleta i suborci, ne znajući da je taj dio položaja ponovno izgubljen, prešli su crtu obrane, uletjeli u neprijateljsku zasjedu i živi zarobljeni. Obdukcija će pokazati kako su, prije nego li su ubijeni, okrutno mučeni. Silvana Vuleta, kroz suze se prisjetila supruga.

FOTO: Privatni arhiv

Nije zaboravljen 

"Bili smo 12 godina u braku, bili smo najsretnija obitelj, a Jozo je bio najbolji čovjek i suprug na svijetu. I najbolji otac. Sudjelovao je sa mnom u kupanju naših sinova, njihovom uspavljivanju i igranju. Držali smo se uvijek za ruke. Rat nam je sve uzeo, razorio obitelj, ljubav i dom. Ne ponovilo se više nikome takvo što", rekla je. 

Jozin mlađi sin, Denis Vuleta, s tugom je ispričao priču o svom tati. "Kada je ubijen, imao sam samo osam godina. Iako je prošlo toliko vremena, jako mi nedostaje. Jako mi fali, što sam stariji, sve više. Pričao sam s jednim njegovim suborcem, Damirom Gjumićem, puno mi je toga rekao", kazao je.

Priča kako mu je Gjumić rekao da mu je tata bio heroj. "Na svakog je pazio, uvijek je bio na prvoj crti obrane. Bio je i prijatelj i suborac kakvog možeš samo poželjeti", rekao mu je, a sin priznaje da je pustio suzu kada mu je Damir rekao da mu je Jozo spasio život. "Svake godine 18. studenoga idem u Vukovar odati počast mome ocu i svim drugim poginulim hrvatskim braniteljima. Kad hodam ulicama grada, hvata me jeza, što su tamo sve ljudi prošli", dodaje. 

Oko njega je pucalo na sve strane, a on je i dalje snimao: Priča o Mati Radiću

Posmrtni ostaci Joze Vulete ekshumirani su 1998. godine iz masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru te nakon identifikacije 3. svibnja 2002. godine sahranjeni na zagrebačkome groblju Miroševac. Kada je ubijen, Jozo Vuleta, otac, suprug, brat i sin, imao je samo 32 godine. Jozo, nismo te zaboravili.