Smrt mu nije bila laka, u vječnost je otišao u odori HOS-a

Ohran Merić i Vid Ivanić poginuli su kao pripadnici HOS-a koji su u Vukovar, kao dragovoljci, stigli krajem rujna 1991. godine. Od 58 hosovaca pristiglih u tri grupe, 25 ih je poginulo ili se vodi kao nestalo, a među njima, čak osmorica zarobljena su kao ranjenici u vukovarskoj bolnici te deportirani na farmu Ovčara gdje su nakon strašnog zlostavljanja pogubljeni. Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima tri pripadnika HOS-a, i to Jean-Michel Nicoliera – kao ranjenik ubijen je na stratištu Ovčara, Duška Bosanca Smeka – zarobljen je i ubijen pri pokušaju proboja u koji je krenuo nakon sloma obrane grada te Jadranka Anića Antića – Šnicle čiji se posljednji trag nakon zarobljavanja u vukovarskoj ratnoj bolnici gubi u Negoslavcima. Međutim, unatoč činjenici da je njegovo tijelo ekshumirano iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava, točan datum i okolnosti pogibije Vida Ivanića do danas nisu razjašnjeni, a pitanje je, hoće li ikada i biti.

Odana počast stradalim hrvatskim braniteljima

Zapalite mu svijeću, jer osim suboraca više nema tko

S obzirom na to da se pretpostavlja kako je mučki ubijen upravo ovih dana, prisjetimo se dragovoljca, branitelja Vukovara Vida Ivanića, pravoslavca u odori HOS-a, pa ako netko, hodajući Memorijalnim grobljem žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru zapazi njegov grob, zastanite i zapalite svijeću, jer osim suboraca, više nema tko.

Vid Ivanić, sin jedinac Danice rođene Šiljak i Radovana Ivanića, po vjeroispovijesti pravoslavaca, rođen je 22. veljače 1965. godine u Rastuši, Bosna i Hercegovina, u radničkoj obitelji. Osnovnu i srednju školu za strojobravara završio je u obližnjoj Čečavi. Nakon razvoda roditelja, s majkom Danicom seli se u Zagreb, gdje se vrijedan i skroman bavi različitim poslovima, najčešće radeći kao pomoćni radnik na građevini. Prijatelji iz mladosti opisat će ga kao tihog mladića pristalog izgleda, koji je iznimno volio ptice i sitne životinje, pa je u slobodno vrijeme golubario, a susjed koji je nakon rata kupio kuću u kojoj je Vid stanovao, ispričat će kako je u njoj pronašao barem deset akvarija, te kaveze za papige.

Početkom rujna 1991. godine, Vid se oženio Jasminkom, za prijatelje, Jasnom, a samo desetak dana nakon vjenčanja, zajedno s prijateljima iz ulice, odlučio je dragovoljno pristupiti HOS-u i pomoći u obrani Vukovara. Budući da se tek oženio, prijatelji su mu savjetovali da ne ide, no on je to kategorički odbio uz pitanje, što će o njemu misliti susjedi i poznanici, ako svi iz ulice odu na ratište, a on ostane.

Pravoslavac u odori HOS-a

Po dolasku u Vukovar, hosovci su, većina njih, među njima i Vid Ivanić, sukladno zapovjedi Mile Dedakovića, raspoređeni na Sajmište, dio grada gdje se nalazila jedna od najtežih i najkrvavijih bojišnica, dok ih je četrnaest ostalo braniti Bogdanovce, selo nedaleko od Vukovara.
Vida će suborci opisati slično kao i prijeratni prijatelji, kao tihog i povučenog čovjeka koji je malo govorio, ali je ispunjavao sve zadaće pred njega postavljene, sve do desetoga listopada 1991. godine, kad je posljednji put viđen.

Naime, upravo desetog listopada, točno pored Vida, snajperskim metkom u glavu, ubijen je zapovjednik hosovaca na Sajmištu, Željko Delić – Švico.
Damir Markuš, pripadnik HOS-a koji je branio Vukovar, u svojoj knjizi "58" – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, o tome događaju će napisati:
"Metak ga je pogodio točno u glavu, nakon što su nam prišli sa strane, s boka gdje ih nismo očekivali, jer je trebao biti branjen. Odbili smo ih i tada, ali gubitak Švice nikad nismo nadoknadili, niti preboljeli. Gubitak takvog vođe i ratnika bio je jak udarac za nas, hosovce. Nakon borbe ostalo je mnogo mrtvih neprijateljskih vojnika po ulicama, ali sav taj prizor nije vrijedio, jer izgubili smo Švicu“.

Zalutati među neprijatelje, bilo je lako…

Detalji vezani uz smrt Željka Delića- Švice, važni su kako bi se pokušala rekonstruirati daljnja tragična sudbina Vida Ivanića. Naime, kada je Delić pogođen u glavu snajperskim metkom, neposredno uz njega nalazio se i Vid Ivanić. Damir Markuš prisjetit će se kako ga je posljednji put vidio prislonjenog uz zid jedne od kuća, te da mu je djelovao kao osoba u šoku. U kaosu koji je nakon toga nastao, izgubio ga je iz vidokruga, a kada se sukob smirio, tek po dolasku jednoga od zapovjednika Sajmišta, Nikice Burića – Samoborca, kad su se prebrojavali mrtvi i ranjeni, utvrđeno je kako Vid Ivanić nije među njima.

Nikica Burić će ispričati:

"Uvjeren sam kako se Vid tijekom sukoba, za vrijeme pucnjave i granatiranja, izgubio. Pod 'izgubio', mislim, kako je zalutao u ulice koje su bile pod neprijateljskom kontrolom. Svatko tko poznaje vukovarske ulične borbe zna da je to na žalost bilo vrlo lako. Linija se stalno pomicala, doslovno nisi znao kada je koju ulicu ili čak i kuću zauzeo neprijatelj. Dovoljno je bilo napraviti dvadesetak koraka i eto te među njima. Često smo se kretali po baštama, dvorištima, nepoznati teren je bio problem i za Vukovarce iz drugih dijelova grada, a kamoli za mladića koji je došao iz Zagreba na potpuno mu nepoznato područje. Siguran sam da su ga pri tome zarobili i na žalost, što se pokazalo točnim, i ubili".

Smrt mu zbog odore HOS-a sigurno nije bila laka

Na vukovarsko ratište, Vid je došao u trapericama i maskirnoj košulji s oznakom HOS-a, tako obučen je i na posljednjoj njegovoj fotografiji koju je uslikao njegov suborac Damir Radnić, pa s obzirom na to da je u takvoj odori zarobljen, sigurno mu smrt nije bila laka.
Nakon sloma obrane grada, tijekom okupacije Vukovara, u Vukovarskim novinama koje su izlazile na ćirilici, postojala je rubrika pod nazivom "Crno beli svet" u kojem su, dvosmisleno, u prenesenom značenju, komentirani različiti događaji. Jedna "od crtica" – "Novokomponovana priča o lisici i gavranu" – govori o nepoznatom hosovcu kojega je lukavstvom prevarila domaćica. Radi li se o Ivaniću koji je u potrazi za hranom neoprezno ušao u neku od kuća, pa ga je vlasnica, uvjerivši ga kako je na sigurnom, odala neprijateljskim vojnicima, kao i to je li zarobljen i ubijen baš tog dana, 10. listopada 1991. kad su ga suborci posljednji put vidjeli ili mu je muka potrajala, možemo samo nagađati.

Tijekom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, posmrtni ostaci Vida Ivanića ekshumirani su iz masovne grobnice na vukovarskom novom groblju Dubrava. Nakon identifikacije, prema želji njegove supruge Jasminke, 14. lipnja 1998. godine sahranjen je u Vukovaru, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Danas, na žalost, njegov grob osim suboraca nema tko posjetiti i zapaliti mu svijeću. Vid Ivanić je bio jedinac, Jasminka Ivanić odavno je preminula, a njegovu osamdesetogodišnju majku Danicu, nakon dva moždana udara, njezina obitelj sa sestrine strane, odvela je u Bosnu, gdje je nekada živjela.

Kada je obukao odoru HOS-a i dragovoljno pošao braniti Hrvatsku u Vukovar, Vid Ivanić, pravoslavac, jedinac sin u samohrane majke, imao je dvadeset i sedam godina. Nemojmo ga zaboraviti.

*** Tekst je izvorno objavljen na portalu Direktno 13. listopada 2023.