Slom obrane Borova naselja: 'Četnici su hodali po ranjenima, svi smo čekali da pakao završi'

"Tko će nam upasti u sklonište, na koji način, kakav će biti kraj?", podijelio je svoja sjećanja na današnji dan Marko Prgomet, pripadnik MUP-a, koji je kao ranjenik dočekao slom obrane Borova naselja i ulazak srbočetničeke JNA i parvojnih srpskih postrojbi u krug borovske tvornice.

Zlatko Panković, branitelj Borova naselje, zapisao je: "Dan 19. studeni 1991. godine, Borovo Commerce. Sigurno najteži dan u mom životu. Nas 24 iznosili smo nepokretne ranjenike iz zapaljene zgrade i slagali ih na beton. Skoro svi su bili goli, tek poneki je na sebi imao plahtu ili neku dekicu, a vani minus pet stupnjeva Celzijusa i hladan vjetar, pa je osjećaj hladnoće bio još veći. Tada je uslijedio pakao kojeg kao 19-godišnjak nisam mogao ni zamisliti, uz sav pakao tri mjeseca prije toga. Četnici su hodali po ranjenicima, u rane im gurali šipke, bajunete, noževe, gazali po fiksatorima... One jauke, vrištanje i zapomaganje i danas osjećam i čujem. Nemoćni da im pomognemo, samo smo čekali da taj pakao završi, a on je trajao od podneva pa sve do 2 sata iza ponoći. Tad su ih onako izmrcvarene kao stoku pobacali u kamione i odvezli u nepoznato. Onda je započeo četnički pir nad nas 24. Tukli su i nas cijelo vrijeme, ali su bili više fokusirani na ranjenike". 

FOTO: HRT 

"Bio sam siguran da nećemo preživjeti, jer smo i danas jedini preživjeli koji znamo da su im ranjenici predani živi. Ipak, Bog je odlučio drugačije. A zašto? To ga se ne usudim pitati". 

"Ne pišem ovo da biste znali što sam ja prošao taj dan VEĆ DA ZNATE ŠTO SU ONI PROŠLI i da njihovi muku nikad ne zaboravite. Počivajte u miru dragi moji suborci, prijatelji i sugrađani", zaključio je. 

Nakon sloma obrane Vukovara, branitelji Borova naselje i sljedeći su dan pružali očajnički otpor neprijatelju. Koliki je kaos vladao i koliko su borbe bile bliske, govore iskazi preživjelih branitelja o tome kako su se, osobito u posljednjim borbama koje su se vodile na Crnom putu kod borovske tvornice i u kvartu poznatom kao Pejton, s četnicima i srpskim paravojnim formacijama doslovno izmiješali. 

FOTO: Screenshot

"Hodali smo ukočeno kroz njihove redove, srećom, nismo imali nikakve oznake niti smo susreli nekog poznatog, nekadašnje susjede ili školske prijatelje. Nažalost, kasnije, kada smo se povukli prema Obućari gdje smo se organizirano predali i Borovo Commerceu, vidjeli smo mnoge od njih". 

Nestali su bez traga

Tomislav Josić ispričat će: "Dana 14. studenog Trpinjska cesta se povukla u dogovoru s nama, pa kako ne bismo ostali odsječeni i u okruženju i mi smo se povukli na desnu stranu ceste, prethodno o tome obavijestivši civile po podrumima. Mi i preostali branitelji s različitih punktova, zauzeli smo položaje u užem dijelu Borova naselja, od tzv. zgrada 'banana', pa sve do trgovine Šipad, u blizini rampe, kod željezničkog prijelaza.

Marijan Josić - FOTO: Privatni arhiv

Tamo smo očajnički držali liniju nekoliko dana, razmišljali bi li išli u proboj, a potom od njega odustali, da bi dana 19. studenoga krenuli prema benzinskoj pumpi u neposrednoj blizini današnjeg Konzuma. Podijelili smo se u tri grupe i raspodijelili po obližnjim zgradama, neke od njih smo zvali Pejton, kako bismo imali bolji pregled prema cestama, sa svih strana. U grupi s mojim ocem bili su i moj ujak Đuro Petričević, braća Radivojević, Milan i Goran, Davor Mataruga i Boris Pšenica. I evo, ni nakon ovoliko godina, ne možemo utvrditi što se točno dogodilo s njima. Bio sam kod njih, u zgradi u kojoj su bili, prvoj, gledajući od Borovske ceste, možda pola sata prije negoli je započeo napad. Nastala je konfuzija, izmiješali smo se s četnicima koji su nadirali sa svih strana, srećom nismo imali nikakve oznake, pred nama se prepriječio transporter. Čim smo uspjeli, otišli smo vidjeti što se dogodilo s njima, je li netko od njih ranjen. Ušli smo u zgradu i na dnu stepenica koje su vodile prema ulazu u podrum, pronašli izrešetanog Borisa Pšenicu, a ostaloj petorici se izgubio svaki trag. Pregledali smo prostoriju u kojoj smo ih posljednji put vidjeli, no tamo nismo pronašli ništa. Baš ništa. Ni čahuru od metka, ni bilo što od njihovih stvari - šljem, rap, dio odjeće, što bi ostavili ako su ih zatekli nespremne, iako je to bilo malo vjerojatno u tim okolnostima. Međutim, dolje nije bilo ni tragova borbe. Ničega. Iz tog razloga, povjerovali smo kako su se povukli prema tvornici, kamo smo pošli i mi, u Obućaru, gdje smo sljedeći dan, 20. studenog 1991. godine zarobljeni te deportirani u logor u Srbiji. Tek nakon izlaska iz logora, saznali smo kako se našem ocu, ujaku i dečkima koji su bili s njima, braći Radivojević i Davoru Matarugi, gubi svaki trag". 

Odmah su započeli s egzekucijama

Nakon povlačenja u krug Obućare, brojni su branitelji pohitali gasiti Borovo Commerce koji je gorio, a koji su JNA i srpske paravojne postrojbe granatirale i zapalile. Tamo su im bile smještene obitelji ili su njihovi najmiliji i suborci bili zbrinuti kao ranjenici u pričuvnoj bolnici. Nažalost, Borovo Commerce je bilo posljednje mjesto gdje su mnogi od njih posljednji put viđeni, iako su živi dočekali ulazak četnika u krug tvornice. Iz kruga tvornice gdje su muškarci trijažom odvojeni na jednu stranu, a žene i djeca na drugu, put je vodio na različita, brojna stratišta. Borovo Selo, Dalj, Trpinja, zloglasna kuća na Trpinjskoj cesti broj 33, tek su neka, najpoznatija od njih.

U Trpinji ubijeni i zakopani uz Bobotski kanal

Među onima koji su odvedeni u smjeru Trpinje bili su i Mirabel Matičić, dvadesetčetverogodišnji dragovoljac iz Vinkovaca, dvadesetosmogodišnji Miroslav Gojun iz Borova naselja te dvadesetosmogodišnji Marinko Dragičević iz Vukovara.

Miroslav Gojun - FOTO: Privatni arhiv

Višegodišnjom istragom utvrdit će se kako su ukrcani u sanitetski kamion koji je kao dio konvoja koji je prevozio ranjenike i zarobljenike zaustavljen u Trpinji po zapovijedi Steve Pantića, zapovjednika paravojne Teritorijalne obrane Trpinja. Tridesetak branitelja, većinom ranjenika, među kojima su bili i Matičević, Gojun i Dragičević, izvučeni su iz kamiona i zatvoreni u hangar VUPIK-a u centru sela, odakle su odvođeni na ispitivanje u Milicijsku stanicu gdje su zlostavljani do iznemoglosti, tučeni drškama metle, batom za meso i palicama. Njihova izmučena i besvjesna tijela vraćana su u hangar gdje su ponovo zvjerski mučeni, a nakon toga, najmanje 15 njih radnim strojevima "ULT" odvezeni su do Bobotskog kanala gdje su strijeljani i zakopani u ranije pripremljenu grobnicu.

Njihova tijela do danas nisu pronađena kako bi dostojno bila pokopana.

Posljednji put viđeni u Borovu Selu

U Borovu selu, u osnovnoj školi, posljednji je put viđena Jelena Pančić. Nakon zarobljavanja u Borovu naselju, u krugu tvornice Borovo - Borovo Commerceu, devetnaestogodišnja braniteljica, s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima odvezena je u Borovo selo gdje joj se gubi svaki trag.

Ubijao Hrvate u Borovu selu pa tamo u miru dočekao smrt: Pucao na vlastitog sina

U Borovu Selu posljednji put je viđen i dvadesetjednogodišnji Tomislav Šestan.

Marija Šestan, Tomislavova majka će ispričati: Nema mjesta gdje ga nisam tražila, pisala, čekala. Kroz godine naslušali smo se svakakvih neistinitih priča. Ljudi bi nešto načuli, pa krivo prenijeli, čak je negdje pisalo kako je Tomislav također strijeljan na Trpinjskoj cesti, u dvorištu, na kućnom broju 33, gdje je nažalost, doista ubijen njegov prijatelj Vjekoslav Jugec, a Nevenko Mauzer je nevjerojatnom prisebnošću i hrabrošću uspio iz toga dvorišta pobjeći.

Tomislav Šestan - FOTO: Privatni arhiv

Onda, 2006. godine, punih 15 godina kasnije, pojavio se prvi trag. Policajac koji je u to vrijeme radio pri istrazi na jednom drugom predmetu, ispričat će da je slučajno došao u kontakt sa ženom koja je spomenula kako je, jer je bila povrijeđena, jedan neprijateljski vojnik iz kolone u kojoj su išli, izdvojio mladića i zapovjedio mu da joj pomogne doći do autobusa u kojem su odvezeni ispred škole u Borovu Selu. Mladić ju je morao i iznijeti iz autobusa, te je odnijeti do predvorja škole, gdje ju je smjestio na stolicu, a odmah potom su dvojica četnika došla po njega i izvela ga. Prije negoli je izašao, njoj nepoznati mladić, dao joj je ženski sat i rekao: "Ovo je sat moje mame, Vi ćete ga sačuvati".

Kobna kuća na Trpinjskoj cesti

Damir Posanović - Buco, živ je dočekao slom obrane Borova naselja. Kako će se utvrditi kasnije, nakon ulaska JNA i četnika u Borovo Damir Posanović će, zajedno s drugim braniteljima i civilima, u koloni, kroz Borovo naselje, današnjom ulicom Blage Zadre, biti odveden na Trpinjsku cestu. Tamo će od nepoznate osobe biti izdvojen i s još desetak osoba nemilosrdno likvidiran u dvorištu kuće na kućnom broju 33. 

Damir Posanović - FOTO: Privatni arhiv

Jedini preživjeli koji se sa stratišta, filmskim bijegom spasio od sigurne likvidacije, pripadnik je legendarnog Turbo voda s Trpinjske ceste, tada tek osamnaestogodišnji Nevenko Mauzer, koji će ispričati: "Bilo je to oko osam sati uvečer. Iz kolone iz koje su nas sprovodili iz Borovo Commercea, izdvajali su koga su htjeli. Kada je uz cestu na Trpinjskoj cesti ostalo nas desetak, doveli su nas do staze ispred kuće broj 33. Kuća se nalazila, gledajući iz smjera Trpinje s desne strane, otprilike nasuprot nekadašnje Živojinove mesnice koja se nalazila s druge strane ceste.

Dvojica od tri četnika, ušla su u dvorište, a jedan je s uperenom puškom u nas, ostao s nama. Jednog po jednog utjerivao je u dvorište odakle bi se začuo pucanj. Prije mene uvedena su trojica. Posljednji treći, nije želio ući, ali natjerali su ga, a odmah potom, rekli su i meni da uđem. Unutra sam vidio kako čovjeku ispred mene, koji se opirao, pucaju u glavu. Počeo sam trčati, projurio pokraj njih i dok su pucali za mnom, uletio u bašte, prešao prugu i došao do Bobotskog kanala, gdje sam se primirio. Nisu pošli za mnom, a budući da su nakon mene tu ubijeni moji suborci Vjekoslav Jugec i Darko Sučević, pretpostavljam da nitko od onih koji su ostali pred kapijom nije preživio".

Ovo su tek neka od preko stotinu imena hrvatskih branitelja koji su živi dočekali slom obrane Borova naselja te su zarobljeni kao ranjenici ili su se, nemajući drugog izlaza, s oružjem predali. Četrdeset i osam branitelja i civila još uvijek se vode kao nestali, iako je njihova sudbina izvjesna.

Iz pakla rata u pakao logora

Hrvatski branitelji koji su živi dočekali slom obrane Borova naselja, a imali su sreću da prežive egzekuciju odmah, na mjestu zarobljavanja, potom, dok su sprovođeni u logore u Srbiji, izvlačenja iz autobusa u selima s pretežito srpskim stanovnicima, Đuro Tvorek, Ivan Kunac i Božo Kelava, ubijeni su u srpskim koncentracijskim logorima.

Zvonko Jukić, branitelj i logoraš srpskih koncentracijskih logora, ispričat će: "U autobusu smo svi bili vezani osim Đure koji je bio ranjen. Dobro se sjećam, sjedio je u stražnjem dijelu, kod zadnjih vrata. Vozili su nas putem Trpinjska cesta – Trpinja – Dalj – Bogojevo. Uz put, gdje god smo stali, ulazili su četnici i domaći ljudi koji su nas maltretirali, pljuvali po nama i mlatili nas. Mi smo bili prljavi, neobrijani, a oni su nam govorili – 'Ustaše, izgledate kao četnici!' … Pa opet batine. Kako je Đuro bio prvi do vrata, tko god je ušao, njega je udarao, on je dobio najviše. U Bogojevu su nas sve izvukli van i prebili, no on je posebno loše prošao. Nakon nekog vremena, tijekom puta, počeo je vikati, dobio je temperaturu, ustajao je, galamio je kako će ih pobiti, mi smo ga pokušavali smiriti, no nismo u tome uspijevali. U Sremskoj Mitrovici, bilo je to oko dva sata u noći, izvukli su ga napolje. Gledali smo kako su se okupili oko njega i kako ga tuku. Onda se umirio. Odvukli su ga ispod nekog drveta, a iz zgrade preko puta ceste gdje smo stajali, ne znam je li to bio zatvor ili neki vojni objekt, izašao je doktor i dao mu je injekciju. Nakon pola sata prekrili su ga dekom i znali smo da je mrtav". 

O ubojstvu Ivana Kunca, svjedok Ivan Vučković, ispričat će: "Ivana Kunca su ubijali danima. Bilo je strašno za gledati. Nas smo dvojica bili izuzetno dobri, od šale smo se zvali imenima naših očeva, ja njega - 'Božo', on mene – 'Jure'. Bio je izrazito dobra osoba. Bili smo odmah do vrata, na ulazu u tu veću staju koju smo zvali 'Maksimir'. On je bio prvi, s lijeve strane. Tko god je ušao, udarao ga je. Danima su ga tukli, vezali, opet tukli, a on je bio unatoč tome svemu, nepokoran. Nije spuštao glavu, nije šutio. Taj dan, 24. studenoga, četvrti dan po našem deportiranju u Stajićevo, prije negoli će ga na smrt zatući, odveli su me na ispitivanje. Kad sam se vratio s ispitivanja, dečki su mi rekli da su ga premjestili u manju staju, pored, u tzv. 'Poljud'. Ubrzo je stigla vijest da je Ivan preminuo. Pamtim komentar njihovih oficira koji su nam rekli da je Ivan umro od upale pluća. A njemu su pluća zapravo otpala, toliko je batina dobio". 

O Boži Kelavi, branitelj Borova naselja, Zlatan Bašić, napisao je: ''Božu sam upoznao u logoru u Mitrovici na ispitivanju krajem prosinca 1991. Nekako smo se često susretali na ispitivanju, možda i deset puta. Major Medić bi doveo Ivu Kovačića, Gorana Gorića, Božu i mene, nekad i Zorana Jankovića vezano za Trpinjsku. Inače, Božo je bio ranjen u vrat. Za Božu mi je ostalo u sjećanju da su mu pronašli Šeksov broj telefona, to je bio okidač i duga kosa, za takve batine, da su ga na kraju batinama i ubili. On, Šipoš, Gorić i Ilija Ačkar su dobili više batina, nego mi ostali svi zajedno. Božo Kelava je jedan od malo poznatih heroja koji je zaslužio puno više, i on i njegova obitelj". 

Davor Rališ reći će: ''Božo je imao poseban, svakodnevni tretman, danju i noću. Sjećam se jedne noći u maloj štali u Stajićevu, koliko su mu udarali glavom o zid vani, pola nas se probudilo koliko je to odzvanjalo cijelom štalom. Nemilosrdno su ga uništavali batinama, a Božo je to nadnaravno podnosio, ponosno, bez krika i jauka. Za ne povjerovati što je sve čovjek izdržao. Ne može se opisati riječima".

U knjizi ''Na bojištu sjećanja'', Davor Batarac Keks, dragovoljac iz Našica, prisjetit će se: ''Kada su nas selili u malu štalu, ispod oka uspio sam vidjeti – jer je glava uvijek morala biti pognuta – Božu Kelavu. Bio je toliko izubijan da sam ga jedva prepoznao. S lisicama na rukama, umirao je na tlu, ali mu nitko nije smio priskočiti u pomoć''.

Božo Kelava trebao je biti razmijenjen 9. siječnja 1992. godine, odnosno, nalazio se na spisku za razmjenu, no samo dan prije, brutalno je pretučen posljednji put te je preminuo od posljedica teškog fizičkog zlostavljanja.

Ako posjedujete informacije koje bi mogle pomoći u potrazi za nestalim osobama svoja saznanja možete dojaviti putem:

• Anonimnog telefona 072/111-111
• Telefona Uprave za zatočene I nestale 01/2308-759
• Telefaksa Uprave za zatočene I nestale 01/6195-951
• Redovne pošte na adresu: Ministarstvo hrvatskih branitelja, Uprava za zatočene I nestale, Trg Nevenke Topalušić 1, 10 000 Zagreb
• Elektroničke pošte [email protected];  [email protected]
• Osobno u Ministarstvu hrvatskih branitelja, Upravi za zatočene i nestale

*Tekst je nastao u okviru projekta "Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.