Sljemenska žičara ne služi ničemu, osim ako nije preplaćena

Već debelo preplaćena sljemenska je žičara prije nekoliko dana još je malo poskupjela, točno onoliko koliko zakon dopušta da cijena radova poskupi nakon već sklopljenih ugovora s izvođačima. Sljemenska će žičara koštati nešto više od 700 milijuna kuna i najmanje će dvostruko biti skuplja od žičare u Švicarskoj koja vozi na vrh Matterhorna, a još je i dvostruko dulja od sljemenske.  

Ovako složena vijest o zagrebačkoj Žičari Sljeme trebala bi, ako ništa drugo biti doista uznemirujuća. Međutim, reakcije na vijest o još jednom poskupljenju žičare i penjanju njezina ukupnog troška blizu stotinu milijuna eura ne ostavlja dojam da je zavladala sveopća nevjerica niti bi se moglo naslutiti da igdje barem tinja buduća glasna pobuna zbog onoga što očito izgleda kao drastično preplaćivanje svih radova na izgradnji žičare. Razlog tome se možda krije u – navici?

Prije gotovo deset godina, u siječnju 2011. godine u kategoriji zagrebačkih šokantnih vijesti raspravljalo se o cijenama plaćenim za izgradnju autobusnih nadstrešnica na stanicama koje služe gradskom prijevozu. Baš kao što se sljemenska žičara uspoređuje s onom u Švicarskoj tako su zagrebačke autobusne nadstrešnice tada uspoređivane s onima u Ljubljani. Prema toj  usporedbi Zagrepčani su, kako su tada izvještavali mediji nadstrešnice u odnosu na Ljubljančane preplatili vrtoglavih 25 milijuna kuna. Krajem 2011. godine na dnevnom redu računica o preplaćivanju radova u Zagrebu bila je zamjena stupića na ulicama za koje je, izvještavalo se, preplaćeni iznos dosegao pet milijuna kuna.

Kako godine odmiču, rastu samo iznosi i veličina projekta. Navika je tu. U Zagrebu se tako živi i posluje. Kada gradska blagajna plaća građevinske radove tada se realne cijene valjda množe s dva, a kada treba platiti hranu za djecu u školama onda se realne cijene valjda dijele s dva.

Da je kojim slučajem sljemenska žičara sagrađena dvostruko jeftinije od one u Švicarskoj, to bi čak bila vijest za udarne minute informativnih emisija, naslovnice tiskanih medija i internetskih portala. Moglo bi pisati "Ipak se može!".

Međutim, to bi značilo da tvrtke koje posluju sa zagrebačkom gradskom upravom i obavljaju te preplaćene poslove za njih dobivaju dvostruko manje iznose. To bi možda čak i značilo da se poduzetnici od obavljanja poslova za novac iz javnog izvora ne mogu obogatiti. To bi možda značilo da je isplativije dobiti građevinski ili arhitektonski posao od kakvog privatnog investitora na gradnji hotela ili možda čak kakvog industrijskog pogona. To bi možda značilo da se nitko neće baš trgati da posluje s Gradom Zagrebom jer ako radovi nisu preplaćeni, tada zapravo nisu niti isplativi?

S jedne strane možda stoji i ono što bi psihologija nazvala naučenom bespomoćnošću, odnosno jasno je svima da se dulje od desetljeća ništa ne mijenja pa čemu se uopće truditi u ukazivanju da može jeftinije, a s druge strane čvrsto je ukorijenjena navika koja kaže da zagrebačka gradska uprava dobro plaća, dobro preplaćuje i to je postao standard na kojem živi cijeli niz privatnih biznisa obavljajući "dobre poslove" za Grad Zagreb. Je li moguće da je ekonomski model hrvatske metropole zapravo nadrastao svojeg tvorca, gradonačelnika Milana Bandića?

U tom poslovnom modelu stupići na cesti ne služe da bi zaštitili nogostup od automobila niti nadstrešnice služe tome da zaštite ljude od kiše i snijega. Te funkcije su im usput. Iako su osnovne. U zagrebačkom poslovnom modelu preplaćeni radovi služe da bi na račun posla za javni novac neki privatni poduzetnici bili uspješniji od drugih koji posluju s privatnicima. U zagrebačkom poslovnom modelu žičara ne služi tome da vozi ljude na brdo, služi tome da netko na njoj ostvari ekstra profit, da bude "ponos" i "afera". A publika? Pa publika će se veseliti i mahati nekim zastavicama na otvorenju. Dok se istovremeno zgraža nad vijestima o žičari i troškovima na nju. To je tako - zagrebački.