Sljedbenicima Tita ustaše i hrvatski iseljenici jedno su te isto i dok se to ne promijeni - mira u Hrvatskoj neće biti

Ustaški režim jasno je osuđen, ustaštva danas nema niti u tragovima, svima je na tu temu sve jasno. Ali drugi zločinački režim koji je uslijedio, onaj komunistički, nikada nije pošteno osuđen, a njegovi današnji simpatizeri uporno misle kako se današnja stvarnost može mjeriti starim komunističkim mjerilima. Pa je tako, po njima, skandalozno što je hrvatska Predsjednica rekla u Argentini. Iz titoističke i komunističke perspektive to stoji, jer je za njih hrvatsko iseljeništvo bilo drugo ime za zločince, ali ako ćemo na povijest gledati trezvenim očima, tvrdnja da su hrvatski iseljenici sinonim za ustaštvo bila je i ostala gola komunistička laž.

Žurim reći kako hrvatski iseljenici jesu bili i ostaju sinonim boraca za samostalnu hrvatsku državu. Nigdje nema te emocije prema Hrvatskoj kao kod naših ljudi vani! Ali ljevici je vatrena emocija prema Hrvatskoj drugo ime za ustaštvo, u prvom redu stoga jer oni tu emociju niti imaju niti razumiju. Ni onda ni danas. I to je tragedija jednog malog naroda, da je polovica njegovog korpusa operirana od domoljublja!  

Sve je krenulo od Tita pa su i njemu i njegovim današnjim sljedbenicima ustaše i hrvatski iseljenici jedno te isto. Mali je problem što je u međuvremenu nastala hrvatska država pa se o ovim temama može razgovarati. Dok su komunističke ikone bile na vlasti, takav razgovor bi završavao ili u Hudoj jami ili na robiji.

"Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine“. Eto, to je rekla hrvatska predsjednica u Argentini i na to su se ponovno isukali stari Titovi mačevi! Vesna Pusić, Tvrtko Jakovina i lideri SDP-a!

Frapantno je da su mediji registrirali i izjavu Efraima Zuroffa na tu temu, premda se taj čovjek nakon tvrdnje da u Srebrenici nije bilo genocida sam diskvalificirao za bilo kakve povijesne i moralne prosudbe. Njemu je primjerice i Vinko Nikolić zločinac!

Dakle, što je sporno u izjavi hrvatske predsjednice meni do danas nije jasno. Da su mnogi nakon 1945. "tražili prostor slobode“ kristalno je jasno, jer 1945. nije došla sloboda, nego teror drugog predznaka. Antifašizam na Titov način nije drugo ime za slobodu i to će Tvrtko Jakovina i Vesna Pusić jednom morati razabrati. I priznati.

No, vratimo se Zuroffu. Naime, nije samo Zuroffu Vinko Nikolić ratni zločinac, on je to bio i za Titovo pravosuđe. Vinko Nikolić je u odsutnosti 1945. osuđen na smrt, a u visokoj drugoj točci optužnice stajalo je i ovo : "osobito je radio na odjeljivanju hrvatskog od srpskog jezika“. To je po Titovom prijekom sudu, ali očito i po Zuroffu, ratni zločin, a žalosno je i tragično da jednako misle o tome danas i Jakovina i Vesna Pusić.

I dok bude onih koji tako gledaju na povijest, nikada mira u Hrvatskoj i nikada ove rasprave neće stati. A te rasprave niti su deplasirane niti su nevažne, jer se o pojmove oko kojih se svađamo na ovu temu, saplićemo kako vidimo doslovno svaki dan. Hrvati su, dakle, bježali u Argentinu jer su tamo, kaže Predsjednica, "našli prostor u kojem su mogli svjedočiti domoljublje“. I to je netočno? Tvrtko Jakovina bi morao već jednom priznati notornu činjenicu da se u Titovoj Hrvatskoj nije moglo "svjedočiti domoljublje“, druga je stvar što mentalnim Jugoslavenima to i nije bilo potrebno. Kao ni danas mnogima od njih! No, valjda se ipak možemo složiti sa zadnjim dijelom, navodno suspektne, izjave hrvatske predsjednice gdje ona ističe da su Hrvati u Argentini našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje, ali i "isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine“. E, to je njima fašizam. Opravdani zahtjevi za slobodom hrvatskog naroda su dakako zahtjevi za hrvatskom državom, a to je bila i ostala crvena krpa kako nekada za mladu, tako i danas za nešto stariju gospođu Pusić! I njenu sljedbu!

Očito za Vesnu Pusić i Tvrtka Jakovinu nema razloga da bi netko isticao opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda, jer po njima zahtjev za hrvatskom državom nije opravdan. Imate Jugoslaviju, što će vam Hrvatska, to je himna hrvatskih političkih ljevičara što suštinski i danas brane Jugoslaviju. Isticati i tražiti hrvatsku državu po njima je skaradno oduvijek, što bi značilo da se oni zapravo slažu s famoznim 133. člankom krivičnog zakona Jugoslavije u kojemu je stajalo: “Tko zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno političke i gospodarske prilike u zemlji kaznit će se kaznom zatvora“. Jer reći da u Jugoslaviji nema slobode, po njima i po Josipu Brozu Titu, značilo je "zlonamjerno i neistinito prikazivati situaciju u zemlji“. Da je tako Tito mislio, da je to bio obrazac Jugoslavije, to nam je jasno, ali da 27 godina nakon nastanka hrvatske države imamo još uvijek ovako glasan i utjecajan lobi koji brani nebranjivo, to je već skandal sam po sebi. Ako je pak u Argentinu i došlo nekoliko potencijalnih ratnih zločinaca, pretežita masa posve nevinih od stotinu ili dvije stotine tisuća Hrvata koji su stigli u Južnu Ameriku, stigli su tu jer su zapravo bili protjerani od Titove vlasti. I umjesto da toj realnosti tako pristupamo, da su ljudi pobjegli od komunističkog noža, mi ih nakon što su otišli u prisilni egzil sada još i napadamo! Može li perverznije?

More ljudi koji su pobjegli van, pobjegli su od komunističkog mahnitanja koje su ispravno procijenili, što smo vidjeli na Bleiburgu i na Križnom putu. Pobjegli su, imovinu su im dakako oteli i cijelo vrijeme trajanja Jugoslavije bilo je jasno da se ne smiju vratiti. I nije dosta da je to sve skupa tako izgledalo i nije dosta da nikada nitko nije za taj progon odgovarao i nije dosta da su bili izloženi daljnjima udbaškim likvidacijama i ustrašivanjima pa je tako novinar Ivo Bogdan zadavljen u Argentini u klasičnoj udbaškoj egzekuciji još početkom sedamdesetih, nego to sve prešućujemo, a vrijeđamo ih i u ovoj prigodi.

I kada, nakon svih tih krvavih godina, u vrijeme hrvatske države, hrvatska predsjednica dolazi u susret tim ljudima i kaže im najprirodniju, povijesno posve preciznu i točnu rečenicu kako su "mnogi nakon Drugog svjetskog rata upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublju“ -  u domovini se dižu na noge stari Titovi žandari i posve istom retorikom kao i njihov idol vrijeđaju i njih i hrvatsku predsjednicu. Stotinu puta se već pokazalo i dokazalo ono što sam jednom i sam napisao: “da je ovo 1945. oni bi nas streljali, da je sada 1971. oni bi nas hapsili“. I njih u Argentini i nas u domovini.

I dokle god takva mržnja bude postojala na hrvatskoj ljevici, dokle god oni ne budu kadri priznati povijesnu istinu - rasprava ustaša i partizana nikada neće prestati, jer je to odavno prestala biti rasprava ustaša i partizana o tijeku povijesti, a prerasla je u borbu domoljuba i onih drugih o budućnosti današnje Hrvatske.