Skandal: veleposlanik Paro otišao je na odmor bez suglasnosti MVP-a

Sama naznaka promjene američkog pristupa dovela je do ozbiljne nestabilnosti u našem jugoistočnom susjedstvu. Iako procese u susjedstvu determiniraju, prije svega, izborni proces, koji se odvija u Srbiji, i nestabilnost, što je radi svojih izbornih interesa tamošnja administracija generira u regiji, činjenica da se naslućuje promjena u načinu definiranja globalne politike uvjetovala je drastično, neočekivano povećavanje napetosti.

Moguće je, doduše, primijetiti, da je izgradnja neprijateljstva prema Hrvatskoj u unutarnjoj političkoj sceni u Srbiji nešto „ublažena“, odnosno da su napetosti, naročito prema Kosovu, ali i prema Bosni i Hercegovini, do neke mjere potisnule proizvodnju „najboljeg neprijatelja“ u Hrvatskoj, koja je intenzivno trajala barem od ljeta prošle godine.

Razlog refokusiranja ove napetosti relativno je lako objasniti: iako je Hrvatska Beogradu najpovoljniji izbor za izazivanje napetosti, jasno je da je ona ipak „pod krovom“, kao članica EU i NATO, koliko god se spekuliralo o promjenama odnosa unutar NATO saveza, pa i o slabljenju njegove globalne uloge.

Za razliku od Hrvatske, koja definitivno nije ni na kakvoj listi država, koje bi se na nekoj novoj „Jalti“ mogle naći među onima prepuštenima utjecaju Rusije, Rusija je definirala popis svojih očekivanja u slučaju nove „diobe karata“ sa Zapadom. Nerealne su priče o tome kako je sovjetski lider Mihail Gorbačov bio prevaren od strane Zapada, jer su izigrana obećanja da se NATO trupe neće stacionirati u istočnom dijelu Njemačke, a da nove demokracije iz Istočne i Srednje Europe, poput Poljske. Češke, Slovačke, Mađarske ili baltičkih republika neće postati dijelom NATO saveza.

NATO jača svoju prisutnost na Baltiku i u Poljskoj i nema govora o tome da bi se odnosi u toj regiji promijenili. Rusija u prijedlogu promjene odnosa u Europi zapravo niti ne očekuje promjenu geopolitičkog usmjerenja današnjih članica NATO, ali traži svoj dio utjecaja na Balkanu. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov jasno je definirao njihov zahtjev, i to stvaranjem bloka četiriju „neutralnih“ država u srcu Balkana.

Ključna država u tom kvartetu trebala bi biti Srbija i ona bi trebala biti i okosnica ruskog utjecaja na taj prostor. Osim Srbije, koja proklamira neutralnost, a sve se više okreće prema „euro-azijatizmu“ i odbija „euro-atlantizam“,  na ruskom popisu želja su i Makedonija, koja je ispunila uvjete za članstvo u NATO, ali zbog grčke blokade nije primljena, Crna Gora, koja je u procesu ratifikacije pristupnog ugovora, ali je ta ratifikacija u SAD usporena, te BiH, koja nije jasno definirala niti svoju europsku, niti euro-atlantsku perspektivu.

Još prije nego što se vidjelo kakve bi se dramatične promjene mogle početi odvijati na Balkanu i dok su nove napetosti bile tek u naznakama, hrvatska je Predsjednica odlučila u SAD provesti diplomatsku „fact finding“ misiju - misiju utvrđivanja činjenica. Hrvatski diplomatski sustav u tome je očito zakazao.

Hrvatski veleposlanik u Americi i njegov tim nisu dobro predvidjeli smjer tamošnjih političkih procesa, a očito je da se u njihove procjene budućih američkih politika hrvatski policy planeri ne mogu pouzdati. U takvim okolnostima svaka će diplomacija odabrati iskusnog diplomata, koji u zemlji, kakva je Amerika, ima relevantne kontakte i pristup do ljudi na nižim ili srednjim razinama unutar institucija, te onima koji izvana mogu bitno utjecati na buduću administraciju.

Predsjednica Republike nekadašnja je hrvatska veleposlanica u SAD, i bez sumnje iz tog razdoblja ima taj tip „još živih“ kontakata, a ima ih i kao bivša zamjenica glavnog tajnika NATO-a, naročito upravo u pitanju one javne politike koja je sada itekako na dnevnom redu – politike nacionalne sigurnosti. Nažalost, Hrvatska nema još jednog diplomata s takvim tipom iskustava, kojeg bi mogla upotrijebiti za ad hoc misiju utvrđivanja činjenica i saniranja rupa, što ih je stvorio pogrešan odabir diplomata u proteklom razdoblju.

O misijama utvrđivanja činjenica nikad se ne govori javno, ali iza njih ostaju tragovi. Osim bilješke iz hrvatskog veleposlanstva, koja je, duboko pogrešno, doprla do javnosti, nakon takvih misija ostaju i bilješke diplomata koji je bio u misiji utvrđivanja činjenica. Doduše, bilješka iz veleposlanstva ostaje dostupna relativno širokom krugu diplomata, a pristup onim doista sadržajnim bilješkama ograničen je na najuži krug aktera koji sudjeluju u kreiranju vanjske politike.Naravno da nije najsretnije rješenje da predsjednica Republike na sebe preuzima posao koji bi u nekom većem i (kadrovski) bogatijem diplomatskom sustavu preuzeo neki „shutle diplomat“, iskusni veleposlanik, na primjer, na mjestu savjetnika ministra. U ovakvim okolnostima, kad se održavaju neformalni sastanci sa „starim znancima“, nepotrebno je robovati tome da se diplomati obično susreću s akterima koji su na njima odgovarajućoj razini.

Cilj takvih putovanja uvijek je stavljanje svoje zemlje u fokus budućoj administraciji, ali još više prikupljanje informacija o budućim politikama nove administracije, što ih nije moguće prikupiti iz „otvorenih izvora“, iz medija, a očito niti iz bilješki našega stalnoga diplomatskog predstavništva, posebice trenutnog veleposlanika.

Naravno da takvo putovanje nije „službeni posjet“ Predsjednice nekoj zemlji, u smislu diplomatske nomenklature, ali to jest „službeni put“ koji se poduzima u korist svoje države. Očito je, nadalje, da je ono bilo i dio dogovora između troje ključnih kreatora hrvatske vanjske politike i da su i premijer i ministar vanjskih poslova o njemu bili izvješteni.

O kontaktima koji se ostvaruju u nekoj fact finding misiji  ne govori se u javnosti. U javnost nije trebala dospjeti niti bilješka što ju je u Washingtonu sastavio neki mlađi diplomat, a odobrio aktualni veleposlanik.

Posve se neuvjerljivom čini priča, koju se pokušava lansirati ovih dana, naime, kako je predsjednica Republike medijima neovlašteno dostavila bilješku iz veleposlanstva, u kojoj se govori o njenim kontaktima i temama razgovora. Svi koji dulje prate rad hrvatske diplomacije znaju da „trgovanje informacijama“ i dostavljanje tajnih dokumenata medijima nikad nije bio njen „modus operandi“, niti u vrijeme dok je bila ministrica, najprije za europsku integraciju, a poslije i za vanjske poslove, niti dok je bila u misiji u Washingtonu.

Za neke druge koji su potpisani na bilješci, međutim, nije moguće reći da su svoje karijere gradili bez „trgovine“, koja se sastojala od razmjene klasificiranih informacija za „pozitivni publicitet“.

Niti datum od kad bilješka kola u hrvatskom diplomatskom sustavu nije tajna ili iznenađenje.

Ona je datirana 17. siječnja, što sigurno nije datum kad bi je mlađi diplomat napisao. Naime, on nema ovlasti sam je postati u Ministarstvo, nego se ona šalje tek kad je veleposlanik odobri. A sad dolazimo do jedinog pravog skandala vezanog uz putovanje Predsjednice u SAD.

Iako je činjenica da ne bi bilo nikakve koristi da ju je, kad je doputovala u Washington, ondje dočekao trenutni hrvatski veleposlanik, ipak činjenica da njega nije bilo u zemlji, u kojoj je akreditiran, i to zato jer je otišao na godišnji odmor preko božićnih i novogodišnjih praznika, a da za to nije tražio suglasnost Ministarstva, prvorazredni je skandal.

To je izraz nerada i neobavljanja dužnosti, a ne preuzimanje posla u korist državnog interesa, koji možda nije na razini funkcije predsjednika Republike. A ako je veleposlanikov odmor potrajao do 16. siječnja, jasno je da bilješka o Predsjedničinoj misiji u SAD nije mogla biti dostavljena Ministarstvu prije 17. siječnja kad je veleposlanik odobrio njeno slanje.

Predsjedničina „fact finding“ misija,  osim što je dijelu medija bila povodom za kampanju protiv nje, kojom je se želi prikazati nedoraslom za obavljanje dužnosti, bila je i povodom Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa za pokretanje postupka protiv Predsjednice.

I pritom se radi o „hodu po rubu ovlasti“.

Naime, predsjednik Republike akter je političkog sustava, koji investituru dobiva izravno od naroda, a njegove su dužnosti i ovlasti precizno definirane Ustavom. Ustav jasno definira i to da je predsjednik Republike odgovoran za povrede Ustava koje počini u obavljanju dužnosti. Ustavom se zato i definiraju mehanizam utvrđivanja posebne odgovornosti predsjednika Republike, procedura pokretanja tog postupka i to da Sabor dvotrećinskom većinom pokreće postupak u slučaju Predsjednikove povrede Ustava, a da o toj povredi odlučuje Ustavni sud, i to dvotrećinskom većinom svih sudaca, a da, utvrdi li se postojanje takve povrede, slijede opoziv Predsjednika i novi predsjednički izbori.

Svaki drugi način utvrđivanja eventualne odgovornosti Predsjednika vrlo je sporan.

Zanimljivo, unatoč kampanji koja se medijski tjednima vodi protiv Predsjednice, čini se da ona bitno ne utječe na biračko tijelo, a prema istraživanjima javnog mnijenja i dalje je više onih koji vjeruju u ispravnost Predsjedničine odluke o putu u SAD nego onih koji taj put smatraju neprimjerenim.

To pomalo iznenađuje, jer se iz medija stjecao dojam kao da su raspad ovog predsjedničkog mandata i potpuni gubitak potpore Predsjednici definitivna stvar te da bi ono što se događalo početkom ove godine moglo biti definitivnim razlogom da je se već sada unaprijed eliminira iz utrke za idući mandat za nešto manje od tri godine.