Situacija u Sjevernoj Makedoniji i dalje je ozbiljan izazov za međunarodnu sigurnost, ali i za Hrvatsku

SDSM je osvojio dva mandata više od VMRO-a koji predstavlja makedonsku nacionalističku opciju. S obzirom na to da niti SDSM niti VMRO nemaju potrebnu većinu u Sobranju, sastav vlade ovisit će o Demokratskoj uniji za integraciju (UDI) koja je dobila 15 zastupničkih mjesta, a zastupa makedonske Albance. 

Osim geopolitičkim položajem Hrvatske u ovoj kolumni nastojimo i nastojat ćemo se i dalje baviti svim bitnim kriznim žarištima u svijetu, a za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske od iznimne je važnosti njezino balkansko okruženje. Izbori u Makedoniji dobra su prilika da se osvrnemo i na geopolitičku situaciju u toj državi.

Makedonska kriza, kao što apostrofira sigurnosni stručnjak prof. dr. sc. Mirko Bilandžić, jedan je u nizu dokaza koji potvrđuje uvide teorijske perspektive "kompleksne regionalne sigurnosti/regionalnog sigurnosnog kompleksa" (regional security compleks) koja je usmjerena na istraživanja sigurnosti u geografski zaokruženim regijama. "Prema teoriji, sigurnost je u središtu promišljanja svakog od regionalnih aktera pri čemu su to promišljanje i strateške akcije koje iz tog slijede usmjereni na druge regionalne aktere, a ne aktere izvan regije. Druga bitna značajka tog koncepta jest dominacija transnacionalnih identiteta (religijski, etnički, lingvistički) čija je politička i ideološka obojenost sigurnosni izazov. No akcije regionalnih država nisu usmjerene na supstancijalne reforme u odnosu na identitetske izazove, već na sekuritizaciju ugrožavajućih identiteta koji su, dakle, označeni sigurnosnom prijetnjom egzistencijalnog karaktera" (M. Bilandžić, "Nacionalna sigurnost. Prognoziranje ugroza", 2019., str. 79.-80.).

Albansko pitanje 

Makedonija je jedina država bivše Jugoslavije koju u procesu odvajanja od Jugoslavije nije zahvatio rat, no već desetak godina kasnije pokazali su se duboki politički i etnički rascjepi i u makedonskome društvu koji su Makedoniju detektirali kao krizno žarište i ozbiljan sigurnosni izazov. Prije svega, riječ je o albanskome pitanju u Makedoniji. Albanci u Makedoniji, naime, čine najmanje 25 posto stanovništva koje je uglavnom koncentrirano u sjeverozapadnoj Makedoniji na granici prema Kosovu i Albaniji. 

Albanski faktor u Makedoniji od samoga proglašenja makedonske samostalnosti zahtijevao je status ravnopravnog naroda i podjelu vlasti unutar makedonske države, što je rezultiralo proglašenjem tzv. Republike Iliride 1992. kao ilegalne tvorevine na makedonskom ozemlju. Tri godine kasnije dogodili su se nasilni prosvjedi u Tetovu, 1997. imamo nerede u Gostivaru, a 2001. započeo je šestomjesečni albansko-makedonski sukob. Sukob je na kraju završen potpisivanjem tzv. Ohridskog sporazuma prema kojemu je Makedonija ostala nacionalna država makedonskog naroda, ali su Albanci dobili mnogo veća prava, od kojih su neka makedonski nacionalisti smatrali ponižavajućim za većinski narod. 

Ohridski sporazum donio je primirje, no etničke podjele u društvu i dalje su ostale prisutne, a nema nikakve sumnje da ih dodatno pojačavaju ekonomsko stanje u državi i fragilnost državnih institucija koja je karakteristična za gotovo sve države bivše Jugoslavije, ako tu donekle apstrahiramo Sloveniju i Hrvatsku. Neriješeni problemi ponovno su eksplodirali sukobom u Kumanovu 2015. gdje je u sukobu albanskih pobunjenika i makedonskih sigurnosnih snaga poginulo 22 ljudi. Iako su Albanci s vremenom ostvarili značajan utjecaj u makedonskome političkom životu (što im osigurava i činjenica da SAD gleda na albanski faktor, kao demografski potentan, kao na svojega igrača u toj regiji), nije izgledno da bi se politička situacija u kontekstu makedonsko-albanskih odnosa mogla stabilizirati. 

Spor s Grčkom

Osim albanskog pitanja Makedonija ima još nekoliko izazova za svoju nacionalnu sigurnost. Od samoga osamostaljenja Makedonija je u sporu s Grčkom. Za Grke je prijeporna makedonska zastava, ali i ime države s obzirom na to četvrtina grčkih regija u svome imenu ima riječ Makedonija. Spor oko imena države rezultirao je time da je Makedonija 1993. primljena u UN pod nazivom FYROM: Former Yugoslav Republic of Macedonia. Ovo se ime koristilo sve do početka prošle godine kad je - što je bio uvjet da Grčka odblokira pregovore o članstvu Makedonije u EU i NATO-u - makedonski parlament (politička konfiguracija na čelu s uvodno spomenutim Zaevom) izglasovala promjenu imena države u Sjeverna Makedonija. 

Ovdje treba istaknuti da se Zaeva percipira kao zapadnog igrača. Proruski analitičari Zaeva smatraju američkim čovjekom, a iza makedonskog ulaska u NATO vide američki interes presijecanja eventualnoga sjevernog kraka Turskog toka odnosno sprječavanje mogućnosti dolaska ruskih energenata s jugoistoka, ali i cilj da se presiječe put od Pireja preko Soluna Moravsko-vardarskom dolinom do Panonske nizine koji je važan za Kinu u okviru novoga "Puta svile". Kako god da se uzme, novi sukobi velikih sila prelamaju se i preko Makedonije. 

Velikosrpske i bugarske aspiracije

Ni drugi makedonski susjedi nisu zahvalni po makedonsku sigurnost. Velikosrpski krugovi i dalje Makedoniju nazivaju "Južnom Srbijom", a problematizira se i autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve (Ohridske arhiepiskopije). Makedonska pravoslavna crkva (MPC) dobila je samostalnost od Srpske pravoslavne crkve 1959. godine, a 1967. na Ohridu je proglasila svoju autokefalnost. SPC, međutim, do danas ne priznaje autokefalnost MPC-a i kao jedinu legalnu pravoslavnu crkvu u Makedoniji priznaje Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju. 

Makedonci s pravom smatraju kako ponašanje SPC-a predstavlja negiranje makedonske državnosti, a u tome vide i "prst" Grčke pravoslavne crkve. Bugarska pravoslavna crkva (BPC) u studenom 2017. prihvatila je da zastupa MPC pred ostalim crkvama, preuzimajući ono što je nužno za utvrđivanje njenog kanonskog statusa. Bugarski patrijarh Neofit pritom je rekao da su Makedonci bugarska "braća, naš narod", što je izraz bugarskih shvaćanja kako su Makedonci porijeklom Bugari. Drugim riječima, i bugarske aspiracije dio su sigurnosnih izazova makedonske države. 

S obzirom na iznimno kompleksnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju u svome okruženju (sigurnosni izazovi u odnosu na druge regionalne aktere), s obzirom na prelamanje utjecaja velikih sila, ali i ekonomsku situaciju u državi, teško je kratkoročno u Makedoniji očekivati bilo kakvu političku konsolidaciju. S druge strane, aktualni događaji u Crnoj Gori i Srbiji i trajna kriza u BiH jasno ukazuju da je ova fragilna zona i dalje ozbiljan izazov za međunarodnu sigurnost, ali i za sigurnost Republike Hrvatske.